Poslije duge pauze, najava, peripetija,… konačno je Ibrahim podesio okolnosti da promoviše svoju 12-tu knjigu u svom rodnom mjestu. U junsko subotnje toplo predvečerje 20. juna 2026. godine u Fiskuturnoj dvorani Osnovne škole „1. mart“ u Vrnograču, u organizaciji autora i njegovih prijatelja, priređena je primjerna promocija knjige simpatičnog naziva: Ima jedna čaršija u Krajini.

Sjajna moderatorica promocije Edina Mujagić se zbilja potrudila da ovaj nesvakidašnji kulturni događaj bude što primječiviji za oko 60-tak osoba koje su pažljivo pratile i povremeno aplaudirale nadahnutim Edininim rečenicama. Poslije kurtoaznog pozdrava, zahvalnosti i sve što ide uz ovakve prigode Edina je promociju započela sa biografskim podacima Ibrahima Ikanović (1940). Edina kao i mahom svi promotori knjiga na krajiškom tlu propuste da uz već otrcano ponavljanje sasvim nepotrebno-suvišno onog što piše o autoru u njegovoj knjizi spomenu-natuknu značajne povijesne događaje-aksiome koji su obilježili životno doba autora.

Prva promotorica knige Esmeralda Hodžić se potrudila da u 15-tak minuta prepriča „Vrnogračku čaršiju“ naglašavajući, između ostalog, da je ova „knjiga dug prema prošlosti i obaveza prema budućnosti, spomenik vremena i ljudima koji su to vrijeme obilježili, da je autor otvorio teška drvena vrata historije svog mjesta, napisao kapitalno djelo,..“. Slušali smo literarna nadahnuća promotorice kakva već slušamo manje-više na većini promocija, bez povezivanja sa kontekstom vremena i prostora, bez pomena nezaobizalnih društvenih procesa, bez reagovanja „čaršije-čaršijana“ na izazovna vremena, bez…

Druga promotorica temperamentno emocionalna Halida Brkić svoje obraćanje započela je sa prvim susretima sa autorom, dojmovima, utiscima,… Nisam zapazio ni zabilježio nešto osobito značajno što je rekla o knjizi. Počesto slušam ovu vrijednu profesoricu na javnim događajima – promocijama. Šteta što svoju rječitost-vokabular malo neupotpunjava „proteinima“ u kontekstu vremena i prostora!

Autor se zahvalio svima na podršci, Upravi škole na korištenju prostora,… sa malo detaljnijim osvrtima na sadržaje knjige. Uglavnom je po metodi „s kamena na kamen“ spomenuo prvo spominjanje Vrnograča (10. oktobra 1264.), vrnogračke povijesne simbole, premještanje sajmišta-pijace u Vrnograč, proteklo 25 godina od prmocije Monografije škole,… Moglo se čuti i romantičnog zanesenjaštva, kao npr.: varaždinske princeze dolazile plesati valcer u Vrnograč,…

Ideja za knjigu je „Čaršija“, navodi Ibrahim i nastavlja kako je „žalostan“ da mladi Vrnogračani veoma malo ili gotovo ništa ne znaju o Čaršiji. Mogao je ovdje biti i malo samokritičniji kao višedecenijski prosvjetni radnik, pedagog,… Mladi su uglavnom onakvi kakve su porodice-familije, škole-nastave, prosvjetni radnici,… Imao sam prilike da se uvjerim na jednom „Seminarskom radu o Vrnograču“, pred 20-tak godina kako je za jednu profesoricu škole i polaznike osmog razreda važnije osmansko doba od elektrifikacije, industrijalizacije,…

U izlaganju autora mogla se primjetiti i jedna dvojbena tvrdnja o razlozima izgradnje prve škole 1880. godine baš u Vrnograču (geopolitički položaj-granično područje). Veća je vjerovatnost demografija. Iz priložene literature (str. 191) da se primjetiti da autor ili ignoriše ili je neupućen u nezaobilaznu bibliografiju Cazinske krajine, kao npr.: Pounje u Bosanskoj krajini (1925), Velika Kladuša i okolina (1976), Popis stanovništva 1879-1990.,

Kao osnovni motiv pisanja knjige autor kaže da sve ono što najbolje zna o svom zavičaju napiše kao svojevrsni „testament“, ostavi u amanet generacijama koje to bude zanimalo. Nema nikakve sumnje da je autor jedan od rijetkih sa ovih prostora za kojeg se sa pokrićem može tvrditi da je „živi svjedok vremena“, da mnogo više zna u odnosu na ovo što je u ovoj knjizi prezentovao!

Autoru iskrene čestitke na literarno dokumentacijskoj publikaciji koja doprinosi upotpunjavanju praznina krajiške recentne povijesti.

Po povratku sa promocije sa urednikom Portala Esadom Šabanagićem sam podijelio dojmove ponosa i gorčine. Sretan sam što sam mogao pristvovati jednom kulturnom događaju. Ogorčen sam na  (ne)snalaženju Vrnogračana, ma gdje bili i šta radili, koji još uvijek drže do svog zavičaja u vaktu tranzicije (od 1990-tih). Usporedba Vrnograča i Pećigrada 1990-tih i 2026. godine pokazuje o čemu se radi! Nismo Esad i ja dokučili realne razloge, sem subjektivnih snaga, aktuelnoj razlici: Pećigrad dovršava Dom kulture, Vrnograč nema moderniji kiosk!

Nažalost, opći ustici sa većine promocija knjiga jasno upućuju kako smo još uvijek bliže geografsko duhovnom provincijalizmu nego percepcijama i implementacijama modernijih savremenijih tendencija savremenog doba!

Velika Kladuša, 21.06.2026. godine Ramo HIRKIĆ