Između sudnice i terena
Nakon uspješne odbrane doktorske disertacije „Privilegij protiv samooptuživanja u kaznenome postupku u Bosni i Hercegovini“ razgovaramo sa dr. sc. Neirom Raković, (Bihać) pravnicom i istraživačicom oblasti krivičnog procesnog prava i ljudskih prava. Doktroska disertacija obranjenja je na Pravnom fakultetu Sveučilišta u Mostaru pod mentorstvom profesorice dr. sc. Ivane Bernadić. Njeno istraživanje analizira jedan od ključnih procesnih standarda pravičnog suđenja kroz prizmu domaćeg zakonodavstva, komparativnog prava i prakse Evropskog suda za ljudska prava.
ReprezenT: Dr. sc. Raković, Vaša doktorska disertacija bavi se privilegijem protiv samooptuživanja. Zašto je upravo ova tema bila predmet Vašeg istraživanja?
Dr. sc. Neira Raković: Tema privilegija protiv samooptuživanja izabrana je jer sam kroz svoje profesionalno i naučno iskustvo prepoznala da se radi o jednom od najznačajnijih, ali istovremeno nedovoljno istraženih i razumijevanih prava osumnjičenika i optuženika u krivičnom postupku u Bosni i Hercegovini. Iako se na prvi pogled može činiti da je riječ samo o pravu osobe da šuti ili da ne daje iskaz protiv sebe, ovo pravo ima mnogo širi značaj. Privilegij protiv samooptuživanja predstavlja jednu od temeljnih garancija pravičnog postupka jer određuje granice djelovanja države prema pojedincu i zahtijeva da teret dokazivanja krivnje ostane na organima krivičnog gonjenja, a ne na osobi protiv koje se vodi postupak. Poseban motiv za istraživanje ove teme proizašao je iz činjenice da u Bosni i Hercegovini postoji nedovoljno poznavanje i razumijevanje stvarne uloge ovog instituta u svim fazama krivičnog postupka, počev od istrage do pravosnažnog okončanja postupka. Posljedica toga jeste mali broj slučajeva u kojima se ukazuje na povredu ovog prava, iako praksa Evropskog suda za ljudska prava pokazuje njegov izuzetan značaj kao sastavnog dijela prava na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije o ljudskim pravima. Cilj mog istraživanja bio je analizirati položaj privilegija protiv samooptuživanja u pravnom sistemu Bosne i Hercegovine, njegov odnos prema pretpostavci nevinosti, teretu dokazivanja i drugim procesnim garancijama, te kroz analizu prakse Evropskog suda za ljudska prava i Ustavnog suda BiH ponuditi doprinos boljem razumijevanju i primjeni ovog prava u domaćoj pravnoj praksi.
ReprezenT: Vaše istraživanje pokazuje da privilegij protiv samooptuživanja nije nastao kao izolirano procesno pravo, nego kao rezultat dugog razvoja ljudskih prava. Šta nam historijski razvoj ovog prava govori o odnosu države i pojedinca?
Dr. sc. Neira Raković: Privilegij protiv samooptuživanja najbolje pokazuje kako se kroz historiju mijenjao odnos između države i pojedinca u krivičnom postupku. U najranijim fazama razvoja krivičnog postupka osumnjičeni često nije bio subjekt koji ima prava, nego objekt postupka od kojeg se očekivalo priznanje, čak i kroz primjenu prisile. Razvoj ljudskih prava, od prvih historijskih dokumenata poput Magna Carte Libertatum pa do savremenih međunarodnih standarda, doveo je do potpune promjene paradigme da pojedinac više nije sredstvo za ostvarenje cilja države, nego nosilac prava čije dostojanstvo i procesne garancije moraju biti zaštićene. Razvoj privilegija protiv samooptuživanja pokazuje da pravo na šutnju i pravo da osoba ne doprinosi vlastitom optuživanju nisu povlastice za okrivljenog, nego civilizacijski standard zaštite od zloupotrebe državne moći. Upravo kroz ovaj razvoj vidimo prelazak sa sistema u kojem je priznanje bilo „kralj dokaza“ prema savremenom konceptu pravičnog suđenja u kojem država mora dokazati krivnju zakonitim dokazima, poštujući pretpostavku nevinosti.
ReprezenT: Za građane koji nisu pravnici, šta zapravo znači privilegij protiv samooptuživanja?
Dr. sc. Neira Raković: Najjednostavnije rečeno, privilegij protiv samooptuživanja znači da nijedna osoba ne može biti prisiljena da doprinosi vlastitoj krivičnoj osudi. To je pravo svakog pojedinca koji se suočava s krivičnim postupkom da odluči hoće li govoriti, odnosno da li će iznijeti odbranu ili odgovoriti na pitanja koja bi mogla dovesti do njegovog vlastitog terećenja. Međutim, suština ovog prava je mnogo šira od samog prava na šutnju. Njegova osnovna svrha jeste zaštita pojedinca od bilo kojeg oblika prisile ili nedopuštenog pritiska države i organa krivičnog gonjenja. Država ima obavezu dokazati krivnju osobe protiv koje vodi postupak, a ne očekivati od te osobe da sama doprinosi dokazima protiv sebe. Razvoj prakse Evropskog suda za ljudska prava pokazao je da se ovo pravo ne odnosi samo na izjave kojima osoba priznaje krivnju, nego i na izjave ili postupanja kojima bi mogla pružiti informacije koje se koriste protiv nje u krivičnom postupku. Zato privilegij protiv samooptuživanja nije privilegija u smislu pogodnosti ili povlastice za okrivljenog. To je temeljna procesna garancija koja štiti pretpostavku nevinosti, ravnotežu između pojedinca i državne moći i predstavlja jedan od ključnih elemenata pravičnog suđenja.
ReprezenT: Koji su najvažniji zaključci Vašeg istraživanja kada govorimo o Bosni i Hercegovini?
Dr. sc. Neira Raković: Jedan od najvažnijih zaključaka mog istraživanja jeste da privilegij protiv samooptuživanja u Bosni i Hercegovini ima izuzetno važnu ulogu u ostvarivanju prava na pravično suđenje, ali da istovremeno postoji prostor za njegovo bolje razumijevanje i dosljedniju primjenu u praksi. Analizirajući praksu Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, utvrdila sam da postoji relativno mali broj odluka koje se direktno odnose na povredu ovog prava. Međutim, taj podatak ne treba tumačiti kao dokaz da problema nema. Naprotiv, može ukazivati na nedovoljnu prepoznatost ovog instituta, njegovog značaja i domašaja među svim učesnicima krivičnog postupka, od organa gonjenja do sudova, ali i samih nosilaca prava. Moje istraživanje je pokazalo da privilegij protiv samooptuživanja nije izolirano procesno pravo, nego pravo koje je neraskidivo povezano s pretpostavkom nevinosti, pravom na šutnju, teretom dokazivanja, načelom in dubio pro reo i pravom na odbranu. Njegova suštinska vrijednost ogleda se u tome da država mora dokazati krivnju osobe protiv koje vodi postupak, a ne prebacivati teret dokazivanja na osumnjičenog ili optuženog. Posebno je važno naglasiti da je Evropski sud za ljudska prava kroz svoju praksu razvio standard prema kojem privilegij protiv samooptuživanja, iako nije izričito naveden u tekstu Evropske konvencije o ljudskim pravima, predstavlja općeprihvaćeni međunarodni standard i jedan od temelja pravičnog postupka. Zaključno, istraživanje je pokazalo da se bez stvarnog poštivanja privilegija protiv samooptuživanja ne može ostvariti potpuna zaštita nevinih osoba od neosnovane osude niti se može postići puni standard pravičnog krivičnog postupka u Bosni i Hercegovini.
ReprezenT: Da li Bosna i Hercegovina ima adekvatan pravni okvir za zaštitu ovog prava?
Dr. sc. Neira Raković: Bosanskohercegovačko zakonodavstvo prepoznaje određene elemente ovog prava kroz pravo osumnjičenog i optuženog da nije dužan iznositi odbranu niti odgovarati na pitanja koja ga mogu teretiti. Međutim, zaštita ovog prava ne zavisi samo od postojanja zakonske norme, nego i od pravilnog razumijevanja i primjene međunarodnih standarda od strane svih učesnika u krivičnom postupku.
ReprezenT: Vaše istraživanje obuhvatilo je i komparativno pravo. Šta nam ono pokazuje?
Dr. sc. Neira Raković: Komparativna analiza pokazala je da različiti pravni sistemi na različite načine normativno uređuju privilegij protiv samooptuživanja, ali da je njegova suština u svim analiziranim sistemima ista odnosno zaštita pojedinca od prisile da doprinosi vlastitom krivičnom gonjenju i obaveza države da poštuje dostojanstvo osobe protiv koje vodi postupak.
Analizirani pravni sistemi, od zemalja angloameričkog prava, preko zemalja regije, do Austrije i Njemačke, potvrđuju da privilegij protiv samooptuživanja predstavlja općeprihvaćeni standard krivičnog postupka koji je usko povezan s pravom na šutnju, pretpostavkom nevinosti, teretom dokazivanja i pravom na pravično suđenje. Posebno je zanimljivo da pojedini pravni sistemi daju ovom pravu i dodatnu institucionalnu zaštitu. Tako je u Austriji privilegij protiv samooptuživanja jasno prepoznat kao pravo osobe da samu sebe ne inkriminira, uz naglašenu obavezu informiranja osobe prije ispitivanja. U Njemačkoj se ovo pravo povezuje sa zaštitom ljudskog dostojanstva i zabranom svakog nedopuštenog utjecaja na slobodnu volju optuženika. Slovenija je posebno značajna jer zaštitu ovog prava prepoznaje i prije formalnog pokretanja istrage, odnosno u fazi kada policija prikuplja informacije. Zajednička poruka svih analiziranih sistema jeste da efikasna borba protiv kriminala ne može biti ostvarena po cijenu narušavanja temeljnih prava pojedinca.
ReprezenT: U okviru Vašeg doktorskog istraživanja analizirali ste praksu Evropskog suda za ljudska prava u 29 predmeta koji se odnose na privilegij protiv samooptuživanja. Koji su najvažniji standardi koje je kroz svoju praksu razvio Evropski sud za ljudska prava?
Dr. sc. Neira Raković: Analiza prakse Evropskog suda za ljudska prava pokazala je da privilegij protiv samooptuživanja nije izolirano procesno pravo, nego jedan od ključnih elemenata koncepta pravičnog krivičnog postupka iz člana 6. Evropske konvencije o ljudskim pravima. Jedan od najvažnijih zaključaka jeste da se djelovanje ovog prava ne ograničava samo na zabranu prisiljavanja osobe da prizna krivnju ili da daje direktno inkriminirajuću izjavu. Njegov domašaj je mnogo širi i obuhvata zaštitu pojedinca od svakog oblika nedopuštenog pritiska države kojim bi bio primoran da doprinosi vlastitom krivičnom gonjenju. Praksa ESLJP-a pokazuje da se ovo pravo mora posmatrati u vezi sa pravom na šutnju, pravom na pristup advokatu, pretpostavkom nevinosti i pravilima tereta dokazivanja. Posebno je značajan stav Suda da pravo na šutnju i privilegij protiv samooptuživanja imaju praktičnu i stvarnu vrijednost samo ukoliko je osoba pravovremeno obaviještena o tim pravima i ukoliko ima mogućnost pravne pomoći, naročito od prvog ispitivanja od strane policije. Također, istraživanje je pokazalo da ESLJP ne primjenjuje automatizam, nego svaki slučaj procjenjuje kroz ocjenu pravičnosti cjelokupnog postupka. Međutim, kada se samoinkriminirajuće izjave pribave bez odgovarajućih procesnih garancija ili kada postanu ključni osnov za osudu, Sud takve situacije može ocijeniti kao povredu prava na pravično suđenje.
ReprezenT: Vi ste istovremeno doktor pravnih nauka i osoba sa dugogodišnjim iskustvom u zaštiti ljudskih prava. Kako povezujete nauku i praksu?
Dr. sc. Neira Raković: Pravo svoju punu vrijednost dobija tek onda kada nije samo skup pravnih normi, nego kada postane stvarni mehanizam zaštite ljudi i njihovih prava. Moje dugogodišnje iskustvo u oblasti ljudskih prava pokazalo mi je da između zakonskih garancija i njihove stvarne primjene često postoji prostor koji zahtijeva dodatno istraživanje, zagovaranje i djelovanje. Upravo izazovi sa kojima sam se susretala u praktičnom radu a koji se ogledaju u nerazumijevanje pojedinih prava, nedovoljna primjena međunarodnih standarda i potreba da zaštita prava bude efikasnija, bili su snažna motivacija za moje naučno istraživanje. Doktorski rad mi je omogućio da probleme koje sam prepoznavala u praksi sagledam kroz širi teorijski, komparativni i međunarodnopravni okvir, dok mi je praktični rad omogućio da naučna saznanja posmatram kroz stvarne potrebe građana. Za mene nauka i praksa nisu odvojene oblasti, nego ih posmatram na način da nauka daje dublje razumijevanje problema, a praksa pokazuje zašto su ta znanja važna i kako ih pretvoriti u stvarnu zaštitu ljudskih prava.
ReprezenT: Koja je glavna poruka Vašeg doktorskog rada?
Dr. sc. Neira Raković: Glavna poruka mog doktorskog rada jeste da privilegij protiv samooptuživanja nije samo procesno pravo osumnjičenika ili optuženika, već jedan od ključnih elemenata pravičnog krivičnog postupka i važna garancija zaštite ljudskog dostojanstva. Istraživanje je pokazalo da se pravičnost krivičnog postupka ne može mjeriti samo uspješnošću države u otkrivanju i kažnjavanju krivičnih djela, nego i načinom na koji se ta borba provodi. Država ima legitimno pravo i obavezu da štiti društvo od kriminala, ali ta zaštita mora biti ostvarena uz poštovanje temeljnih prava pojedinca. Privilegij protiv samooptuživanja, zajedno sa pravom na šutnju, pretpostavkom nevinosti, pravilima tereta dokazivanja i pravom na odbranu, predstavlja zaštitni mehanizam kojim se osigurava da teret dokazivanja ostane na organima krivičnog progona i da niko ne bude prisiljen da doprinosi vlastitoj osudi. Poseban doprinos rada jeste ukazivanje na potrebu da se ovo pravo u Bosni i Hercegovini ne posmatra samo kroz formalno postojanje zakonskih odredbi, nego kroz njegovu stvarnu primjenu u praksi. Zato su edukacija pravosudnih aktera, razvoj sudske prakse i približavanje standardima Evropskog suda za ljudska prava ključni za dalje unapređenje zaštite prava osoba koje se suočavaju s krivičnim postupkom. Suštinska poruka rada jeste da pravičan krivični postupak nije onaj u kojem država uvijek uspije osuditi, nego onaj u kojem se do istine dolazi uz očuvanje prava i dostojanstva svakog pojedinca.
ReprezenT: Šta je Vaš naredni profesionalni fokus?
Dr. sc. Neira Raković: Moj naredni profesionalni fokus jeste nastavak povezivanja pravne nauke i prakse kroz istraživanje, edukaciju stručnjaka i rad na unapređenju zaštite ljudskih prava i vladavine prava. Želim nastaviti doprinositi razvoju pravne nauke, ali i prenositi stečena znanja u praksu kroz edukacije, stručne publikacije i međunarodne projekte koji povezuju ljudska prava, pravosuđe i zaštitu građana. Trenutno, zajedno sa cijenjenim kolegama Sandijem Dizdarevićem i Brankom Žigante Mašić, radim na izradi Priručnika za prevenciju femicida u Federaciji Bosne i Hercegovine, što predstavlja nastavak mog dugogodišnjeg angažmana u oblasti rodne ravnopravnosti, zaštite žena od nasilja i unapređenja institucionalnog odgovora na najteže oblike nasilja nad ženama. U budućnosti želim nastaviti raditi na projektima koji povezuju naučno istraživanje, pravne standarde i konkretne mehanizme zaštite prava ljudi, jer smatram da pravo svoju punu vrijednost ostvaruje onda kada doprinosi stvarnim promjenama u društvu. (Pripremio: Esad ŠABANAGIĆ)