Zajedno s pripadnicima 5. korpusa Armije R BiH dali veliki doprinos u odbrani Bihaća i Bosne i Hercegovine   

Piše: Samir TULIĆ

BIHAĆ – Udruga nositelja ratnih odličja Hrvatskoga vijeća obrane Unsko-sanskoga kantona prigodno je obilježila 32. godišnjicu osnivanja 101. Domobranske pukovnije HVO-a „Ante Knežević-Krpe“ koja je tokom Odbrambeno-oslobodilačkog rata zajedno s pripadnicima 5. korpusa Armije R BiH dala veliki doprinos u odbrani Grada Bihaća i ovoga dijela Bosne i Hercegovine od agresora. Tom prilikom na grobu Ante Kneževića – Krpeta mješovita delegacija položila je cvijeće i upalila svijeće, a na spomen-obilježju u Kraljama odala počast poginulim pripadnicima ove ratne jedinice.

Slijepa majka nije mogla doći sinu na grob

Preživjeli pripadnici pukovnije i članovi porodica poginulih branilaca HVO-a regije Bihać, na grobu Ante Kneževića – Krpeta u Vrkašiću odali su počast, položili cvijeće i upalili svijeću svom komandantu koji je u dvadeset i petoj godini za slobodu domovine hrabro položio svoj život. Na žalost, posljednjih godina, kao ni ove, na grob svome sinu Anti nije mogla doći njegova devedesetogodišnja već pet godina slijepa majka Milka Mara Knežević. Posjetili smo je u njenom domu u Kraljama.

-Ja sam to tako teško primila i kad je moja kćer mene nazvala, mama, pa naš je Ante poginuo ja sam na dvorištu ponijela kavu da ja i muž popijemo tu kod garaže.  Mislila sam da ja neću dočekati sutrašnji dan, u kakvoj sam tuzi bila i nesposobnosti za život, al’ Bože moj, valjda je Bog dragi dao snagu, ja sam to prebrodila. Dvadeset godina  sam nosila crni rubac, maramu i sve crno, kaže Milka Mara Knežević, majka pokojnog Ante Kneževića – Krpeta. -Majke su i više djece ukapale. Bog dao, Bog uzeo, a kako sam ga želila i dobila ga. Ja sam na njega ponosna. Ovo više nisu suze sada. Ovo su sada suze radosnice, što sam ja doživjela te godine a znao mi je kazati, majko, da ovo ludilo prođe, ode majko ja preko devet gora tražiti kruha, zarađivati. Ja ću tebi slati, ti ćeš imati veću penziju nego ćaćinu, Markovu, al završilo se ovako. Voljela bih da je on meni živ da ja u sol i luk umačem, al’ fala Bogu. Bog me drži. Ja i živim s njegovim, i lijekove uzimam. Kažu mi, tvoji lijekovi su na listi. Ja na listi nemam dva-tri lijeka i to ona po dvije-tri marke a gdje treba jedanaest-dvanaest, za oči kapi pedeset maraka. Ja pet godina ne vidim. Ja to sve dotiram njegovim novcem. Ne sanjam ja njega, on meni slabo dođe na san. Ovako, razgovaram s njime, bez njega. Sine moj, valjda s neba se za mene moliš da ja još živim, da uživam u ovom tvom i da vidim još svita. Sad imam troje praunučadi od najstarijeg unuka Jozinoga sina, Velimira. Imam unuka od najmlađe kćerke, sad u bolnici stažira. Kažem, sad za njih živim, da poživim malo, da ih gledam kako mi rastu i kako žive. Dolaze mi kćerke, služe me, kaže majka Milka Mara ponosna na svoga sina.

Sprečavali upad izviđača iz tzv. SAO Krajine

Poginulog Ante prisjetio se ovom prilikom brigadir Ivan Prša, posljednji zapovjednik GS HVO regije Bihać. -Knežević Krpe Anto bio je istaknuti borac ove naše Pukovnije i kad se Pukovnija osnovala prije 33 godine, mi smo njemu u čast dali naziv 101. Pukovnija Ante Knežević-Krpe. Iz bojne-bataljona prešli smo u Pukovniju, malo veću formaciju. Tada se i donaoružali i dobili više ljudi. Pukovnija je branila prostor od nekih 23 kilometra. Imali smo 1.100 ljudi maksimalno, ne više. Manje-više ali imali smo nekih linija koje smo čuvali stalno a imali smo vatreno-otporne tačke gore na Plješevici gdje smo sprečavali izviđače iz tzv. SAO Krajine da nam ne uđu u naš prostor, kaže brigadir Ivan Prša, ratni zapovjednik Glavnoga stožera HVO regije Bihać.

Braneći svoja ognjišta i slobodnu teritoriju tadašnjeg Okruga Bihać od agresora u borbama je poginulo 87 pripadnika Hrvatskoga vijeća obrane i više civilnih žrtava rata. Hrvata je u Bihaću prije rata bilo 6 do 8 posto od ukupnog stanovništva pa je broj poginulih bio veliki a s malo ljudi, kaže brigadir Prša. Nakon posjete mjestu posljednjeg počivališta Ante Kneževića na vrkašićkom groblju delegacije veterana, nosilaca ratnih odlikovanja i porodica poginulih i nestalih obišli su spomen-obilježje u Kraljama, položili cvijeće i upalili svijeću a opijelom fra Ivana Tučića svim poginulim pripadnicima Domobranske pukovnije i drugih jedinica u sastavu HVO odali počast.

Ni jedan pripadnik HVO-a ni Armije BIH nije procesuiran za ratne zločine

–Mi smo imali zahtjevnu zonu odgovornosti kao Pukovnija. Imali smo dobar odnos s Armijom R BIH. Bili smo naslonjeni na 501. brigadu u selu Dobrenica a na 502. brigadi uključno u selu Mušići. Imali smo zajedničkog neprijatelja i zajednički smo branili i obranili Bosnu i Hercegovinu. Sve nas je manje i manje. Prije 33 godine smo bili mlađi i u Domovinskom ratu.  Vrijeme nosi svoje ali mi smo ponosni na ovu borbu koju smo imali jer ni jedan pripadnik HVO-a ni Armije BIH nije procesuiran za ratne zločine, i to je ono na što smo mi ponosni ovdje. Ante Knežević je bio prvi među jednakima, nadljudski hrabar, mlad i agilan. Njegovi momci su držali najzahtjevniju zonu odgovornosti postrojbe za posebne namjene u rejonu Plješevice. Igrom slučaja bili su na teškom i zavidnom izviđanju na samom pograničnom dijelu Republike Hrvatske koja je bila okupirana. To je potez prema aerodromu Željava. Upali su u zasjedu i Ante je poginuo a još dvojica-trojica branitelja teško su ranjena. Bio je to težak udarac i veliki gubitak za našu pukovniju i Hrvatsko vijeće obrane. Kad pogine zapovjednik, naruši se samopouzdanje i moral branitelja ali smo morali dalje, kaže bojnik Franjo Grgić, ratni zapovjednik 101. Domobranske pukovnije „Ante Knežević – Krpe“ HVO regije Bihać. Tokom rata kroz 101. Domobransku pukovniju HVO-a Bihać prošlo je 1.217 pripadnika, 142 su ranjena, dok su 73 pripadnika dala svoje živote za slobodu. Pripadnici 101. Domobranske pukovnije HVO-a Bihać branili su zonu odgovornosti dugu 42 km, prema pobunjenim srbima u Republici Hrvatskoj 32 km, a prema neprijateljskim snagama u Bosni Hercegovini deset kilometara.(*)