„Pijaca”, veliki dan koji nam je ostao u ovoj državi, mimo praznika kojih imamo na pretek, velika je prilika da se sretnemo sa rođacima, komšijama pa da proćaskamo, popričamo, najčešće nažalost o tomu gdje je ko odselio i kako živi! Gdje je ko radi? a Bogami i o ženama, o mrtvima (rahmetlijama) da se kaže sve najbolje i dobro da se istračamo do nove pijace i ponovnog susreta. Pošto je Europa davnih dana pokucala na naša vrata po pitanju zapuštenosti rodbine, sretnemo se samo kad je nekome dženaza, a to smo poglavlje iz pristupnih pregovora prvo riješili a za ostalih  3.242 pitanja samo dragi Bog zna kad ćemo na njih odgovoriti.

Sretnem svog  rođaka Hakiju zvanog „Gospodar prstenova“ koji na prstima ima 5-6 prstenovo iz propalih brakova i vabračnih veza, pa je zato dobio ovaj nadimak. Hakija je u Sloveniji zaradio penziju (Komunalno preduzeće „Snaga“) uvjek skockan, bijela košulja, hlače pegla, cipele špic braun boja i frizurom zvanom „desno ga povučeš za kosu, a lijevo ga zaboli“, frizura zvana preklapača, tipične frizure iz generacije 70-tih naših radnika na privremenom radu u inostranstvu. Selamimo se i počesmo ćaskati uz kahvu na obližnjoj tarasi jedne kafane pored ceste. Od traktora koji voze svoje blago (stoku) na pijacu da pazare i mukanja blaga, ništa ne čuh šta mi rođak Hakija priča, a uglavnom mi priča o odvozu smeća u Ljubljani, propalim brakovima, šnapsu (slovenska rakija – 50 gradi) pivu i ženama.                                Odjednom čujemo glas ehaaaa, svi gosti u kafani, uključujući mene i mog rođaka, okrenusmo glavu, kao u bivšoj vojsci na komandu, na desno, i ugledasmo Njegovo Veličansto „Konja“ kojeg već niz godina nema na gradskim ulicama sa zaprežnim kolima (gumenjakom), crnog vranca sa grivama do nogu i kopitama čistim što sjaje poput zlata. Zaustavi se kočijaš pred pješačkim prelazom da pješaci pređu preko ulice, koji zabezeknuto gledaju u konja kao da imaju bliski susret neke treće vrste sa konjem. Svi se ibretimo i komentarišemo, lijepog li konja, di’te jes fin i ja sam imo jednog pa prod’o, uzeo sam motokultivator, priča jedan gost kafane. Jedan kinez do mene nešto mrmlja u sebi govoreći jes ljep, ja mu kažem jes lijep konj, on mi promrlja na pola bosanskom – pola kineskom, ja ne govoriti za konj, nego debeli pas pratilac iza zaprežnih kola, dobar za ražnja (u Kini jedu pse) nasmija se ja i moj rođak Hakija. Jedna nane poče pričati, eh moja lijepa mladosti, koji je to život bio kad su vladali konji ovim krajevima, išlo se na perušače, išlo se sa konjima na kapanje, na prela a Bogami i u ašikovanje. Njeki joj did uz osmijeh dobaci, jes Bogami i zamalo mu ne ispade proteza iz usta gledajući u nenu. Did štimo nanu izgleda.

Prođoše pješaci te uz kočijašev uzvik vista konj laganim hodom  nestade u vidu magle. I dok se vraćamo tekućim ovdašnjim dešavanjima, tema: protekli izbori, te mi rođak Hakija opet poče nešto da priča a ja sam već Hakijinu priču čuo preko sto puta, sa odmahivanjem glave, i potvrđivanjem jes, aha, ma da i mislim o konjima najboljim čovjekovim prijateljem. Od davnina su privrženi čovjeku zato ih i smatraju za najboljeg čovjekovog prijatelja. Pored njihove ljepote, dostojanstvenog držanja i snage, sad ću vam reći nekoliko zanimljivosti koje možda niste znali o ovoj plemenitoj životinji. Bosanski Brdski konj – Poni je od davnina u ovim krajevima, njegovo porijeklo se veže još od bosanskih kraljeva, dolaskom Turaka na ove prostore 1463 godine koji su pretežno jahali arapske konje. Parenjem ovih dviju rasa konja nastaje Bosanski Brdski konj – Poni. U svijetu ima više od 70 hiljada vrsta konja a najviše se izdvajaju ovi konji: 1. Zlatni Akhal-teke konj sa zlatnom bojom, simbol nacije države Turkmenistan (bivša Sovjetska Republika). Veoma sjajna griva i rep bjele boje ističu se na tom konju. 2 Crni šumski konj. Ovaj veoma interesantan konj porjeklom je iz južne Njemačke. Veoma sjajna griva i rep bjele boje ističu se na tamno braon dlaci. Mala glava, jak vrat karakteristični su za ovu rasu koja se prvenstveno koristila za teške radove u šumi poput izvlačenja debala i nošenja tovara. Pravi njemački konj. Danas ova vrsta je veoma popularna vrsta za jahanje. 3. Anadluzijski konj porjeklom iz Kordobe i Sevilje (Španija). Crni konj kojeg su Španci pri osvajanju Amerike donijeli na te prostore te su se ovom pasminom koristili kauboji i indijanci u Americi. 4. Arapski crni konj je pretežno trkaći konj pa je zbog toga popularan u svijetu. I naš  Bosanski brdski – Krajški konj, da ga ne zaboravim još jednom spomenuti.                       Evo još nekih zanimljivosti o konjima za koje možda niste znali. 1.Konj ima mozak veličine krompira, životni vijek konja je oko 25 godina, dok poniji žive preko 55 godina. Konj ne može da diše na usta i ne može da povraća, konj može u jednom danu da popije 40 litara vode, noću ima bolji vid nego čovjek, kostur konja ima preko dvije stotine kostiju, dostiže brzinu do 45 kilometara na sat. Miris svinje ne podnosi, čim ih osjeti bježi glavom bez obzira. Prema arapskoj poslovici konj se smatra kao dar Boga čovjeku, pa evo da završim polako ovaj moj tekst o konjima i ljudima. Kamo te sreće da smo mi ljudi najbolji prijatelji ko konji sa nama, da smo privrženi jedni drugima, ne bi za svaku sitnicu pravili svađu između nas, obilazili bi se češće kao u dobra stara vremena, nebi se samo po dženazama gledali, ne bi gledali ko ima više spratova u kući. I na kraju jedna stara misao jednog filozofa iz stare Grčke koji je kazao: Bog tvorac svijeta odluči stvoriti konja. Reče vjetru: ti ćeš mi roditi biće koje će nositi moje poštovanje, njega će ljubiti i poštovati moji robovi, neka bude na strah onog ko ga ne bude poštovao (konja) i svih životinja. Ovaj tekst posvećujem svim ljubiteljima životinja. Elvir MAHMIĆ