Piše: prof. dr. Husein Muratović

Rezultati izbora u BiH su poznati. Sada su aktuelne kombinacije ko će i sa kim formirati vlast i krenuti u lov na javna dobra i javne prihode, ostvarene po osnovu indirektnih poreza. Iako sam se trudio da bar malo naslutim šta će biti prioriteti privrednog razvoja BiH i modaliteti njihovog finansiranja, nisam čuo u predizbornoj kampanji o tome nijednu ozbiljnu rečenicu. Bojim se da će tako biti i u postizbornoj kombinatorici. Znam da će čelnici stranaka koje budu formirale vlast reći da je to posao njihovih Vlada i da će se “posao” na tome završiti. Međutim, kao odgovoran i dobronamjeran čovjek, moram direktno priupitati stranačke poglavice i njihove stručnjake:

  1. Koji će biti prioriteti razvoja BiH u narednom periodu?
  2. Kako će ti prioriteti biti rangirani sektorski i teritorijalno?
  3. Kako finansirati rangirane prioritete razvoja?
  4. S obzirom da u BiH problem nije samo nedostatak akumulacije, potrebne za finansiranje razvojnih prioriteta, već i nedovoljno efikasna transformacija resursa u djelatnosti visoke produktivnosti, postavlja se pitanje: sa kojim kadrovima će se izvršiti navedena transformacija i u kom roku?
  5. Znate li da strukturna transformacija mora biti istovremeno i transformacija proizvodne strukture i transformacija ljudskog kapitala?
  6. Ko će odlučivati koji su to razvojni prioriteti i kojim redosljedom trebaju biti rangirani i realizovani?

Nakon navedenih pitanja, potrebno je naglasiti da je prioritet uvijek rezultat izbora, bez obzira o čemu se radi. S tim u vezi, kreatori makroekonomske politike moraju uvažavati činjenicu da ekonomija bilo koje zemlje, zbog ograničenosti sredstava, ne može istovremeno finansirati sve potrebne sadržaje, već se mora opredijeliti za tri, maksimalno četiri prioriteta. Stoga i najrazvijenije zemlje imaju najviše četiri razvojna prioriteta za određeni, obično srednjoročni vremenski period. Za to izbor prioriteta razvoja postaje izuzetno važno pitanje za svaku državu. Oko izbora razvojnih prioriteta nisu saglasni ni Nobelovci iz domena razvojne ekonomije. Tako jedan od njih  (Lewis) tvrdi da se zemlja  treba opredijeliti za investicije koje imaju najveći potencijal u kvaliteti radnih mjesta i one koji smanjuju regionalne razlike u razvoju i zaposlenosti, povećanju produktivnosti i koje su uslov za strukturnu transformaciju. Stoga ovaj autor u svojoj knjizi “Teorija ekonomskog rasta” tvrdi da projekte treba finansirati ovim redom: one koji povećavaju proizvodnu sposobnost, koji povećavaju izvoz, koji stvaraju veću domaću akumulaciju, koji povećavaju produktivnost, koji povećavaju tehnološke kapacitete, koji omogućavaju stvaranje kvalitetnih radnih mjesta i one koji smanjuju regionalne razlike u razvoju i zaposlenosti. Drugi Nobelovac iz domena razvojne ekonomije (T. Šulc) postavlja pitanje: koliku vrijednost može ostvariti svaki zaposleni?. Ovaj Nobelovac čovjeka smatra ključnog nosioca ekonomskog rasta. U svom djelu “Investicije i humani kapital”, ovaj autor tvrdi da je čovjek sa svojim znanjima i vještinama ključni nosilac razvoja. Treći Nobelovac (A. Sen) postavlja pitanje: kako društvo treba odlučiti šta je poželjan razvoj? U svojoj knjizi (“Izbor i socijalno blagostanje”) on proučava odnos između individualnih preferencija, društvenih ciljeva i kolektivnog odlučivanja i pri tome pored ekonomije, uključuje političku teoriju, teoriju odlučivanja, etiku i teoriju pravde. Dakle, ovaj autor uključuje šire dimenzije poželjnog razvoja, budući da ekonomija ne može uvijek sama da odgovori na pitanje šta je društveno poželjan razvoj. Četvrti Nobelovac (J. Stiglic)  u svom poznatom djelu “Globalizacija i njene proturječnosti” obrađuje međunarodni aspekt analize prioriteta razvoja  i pri tom tvrdi da globalizacija sama po sebi nije loša, ali da je potrebno preciznije navesti kako je ona institucionalno uređena, s obzirom da može produkovati različite razvojne ishode za različite zemlje. Pri tome, ovaj autor tvrdi da tržišta nisu savršena kao faktor određivanja razvojnih prioriteta, s obzirom da jedna strana može imati više informacija od druge, ako postoje eksternalije, javna dobra, tržišna moć ili drugi oblici tržišnog neuspjeha, pa tržišni rezultat može biti neefikasan.

Rukovodeći se logikom navedenih Nobelovaca, potrebno je razvojne prioritete testirati preko više kriterija, odnosno: koliko odabrani prioritet povećava ekonomski efekat kroz povećanje produktivnosti, kroz omogućavanje povećanja kvalitetnih radnih mjesta, koji slojevi stanovništva dobivaju, a koji gube (socijalni efekat), koliko doprinose smanjenju ili povećanju regionalnih razlika (regionalni efekt) i dugoročnu održivost, odnosno da li povećava buduću sposobnost društva za razvoj? Nakon odgovora na ova pitanja, moguće je rangirati razvojne prioritete BiH.

Uvažavajući shvatanja navedenih Nobelovaca i stanje bosanskohercegovačke ekonomije, smatram da bi razvojni prioriteti države Bosne i Hercegovine trebali biti slijedeći:

  1. Energetika,
  2. Poljoprivreda,
  3. Izvozne grane privrede,
  4. Obrazovanje i zaustavljanje odlaska naših obrazovanih ljudi u inostranstvo.

Prvi prioritet razvoja je energetika, koja ima višestruki, multiplicirajući uticaj na sve ostale grane privrede i društva u cjelini. Drugi prioritet je poljoprivredno-prehrambena djelatnost, budući da je ona važna za stabilnost Države u prehrambenom, socijalnom, društvenom i drugim aspektima društvenog bitisanja i da samo kod nje postoji tzv. “lažna socijalna vrijednost” (Marks), jer se stomaku ne može slagati, tako da su cijene nekih proizvoda u ovoj grani nekada više od njihove realne vrijednosti,  Treći prioritet su izvozne grane privrede, kao determinirajući faktor uravnoteženja vanjskotrgovinske razmjene. Četvrti prioritet je kvalitetno obrazovanje i zaustavljanje odlaska naših obrazovanih i iskusnih ljudi u inostranstvo, te njihov povratak u Zemlju. Cijenimo da je pretpostavka svih drugih segmenata društva i države BiH u cjelini, da ima kvalitetno obrazovanje i da se zaustavi odlazak naših iskusnih, a obrazovanih ljudi u inostranstvo, budući da je to klasičan primjer negativnih eksternalija (vanjski učinci koji predstavljaju troškove, nastale kao posljedica nečije aktivnosti-obrazovanja, obuke, a za koju oštećena strana, dakle BiH, ne dobiva nikakvu protunaknadu od inostranih subjekata, koji bez bilo kakvih troškova dobivaju gotov “proizvod”).

BiH je donedavno bila energetski izvozna zemlja. Međutim, zapuštanjem rudnika, neizgradnjom hidrocentrala, slabim korištenjem sunca (solara) i vjetra (vjetroelektrana),  došli smo u situaciju da smo postali uvoznici struje, koja je berzanska roba i na čije cijene ne možemo uticati. S obzirom da su najveće geopolitičke turbulencije, sve do ratova, u vezi energije, ona postaje strateški proizvod, koji se ne može supstituirati bilo kojim drugim proizvodom, a bez koga se ne može. Bez obzira što Evropska unija inzistira na dekarbonizaciji i na prelasku na zelenu energiju, BiH će objektivno još duži period morati da koristi termo i hidropotencijale.

Poljoprivreda, odnosno poljoprivredno-prehrambena grana, mora postati naš razvojni prioritet iz  mnoštva razloga. Imati u prosjeku 20% više obradivih površina od prosjeka Evropske unije, nezagađene zemljišne površine, čistu vodu, daleko manje zagađen zrak od Evrope, a uvoziti u stotinama miliona, čak i vodu, ne samo da je nerazumljivo, već i nedopustivo. Poljoprivreda jednostavno mora postati naš razvojni i drugorangirani prioritet makroekonomske politike koja u osnovi mora biti daleko više stimulisana, zaštićena od uvoza iznadprosječno subvencioniranih uvoznih roba (što nam omogućuje i CEFTA sporazum), ustanoviti model Leontijeve međusektorske analize i povezanosti poljoprivrede i trgovine na način da se obavežu silni trgovinski centri da moraju otkupljivati prvenstveno domaće (naše) proizvode u vrijeme žetve, odnosno berbe po korektnim tržišnim cijenama, pravovremeno stimulisati sjetvu, što čini svaka odgovorna država, eliminisati uvozne lobije i oporezovati obradivo, a neobrađeno zemljište, tako da će ga vlasnik obrađivati ili dati da ga obrađuje onaj ko to želi. Nadalje, mi moramo shvatiti da ne možemo biti konkurentni u količinama na otvorenom inostranom tržištu, ali možemo biti konkurentni u proizvodnji zdrave hrane.

Izvozne grane privrede, kao što su mašinska industrija, drvna industrija, elektroindustrija, vojna industrija, farmaceutska industrija, turizam visoke vrijednosti sa prirodnim biserima koji ne postoje i drugim, konkurentnim zemljama, imati kvalifikovanu radnu snagu u ovim djelatnostima, treba podsticati u mjeri da one ostanu konkurentne na inostranim tržištima.

Kvalitetno obrazovanje i zaustavljanje masovnog odlaska naših ljudi u inostranstvo mora biti naredni prioritet. Sadašnji kvalitet obrazovanja srozan je na najniži nivo, budući da se vrši kupoprodaja diploma kao na pijaci. Ovo je i očekivano jer u BiH postoji 38 univerziteta, od toga 28 privatnih, tako da na 70-tak hiljada stanovnika ove Zemlje (među njima i djece) dolazi jedan univerzitet, dok je u Evropi standard da jedan grad sa užim gravitirajućim područjem mora imati milion stanovnika da bi se u njemu osnovao javni univerzitet. Rješenje problema u obrazovanju može se eliminisati rigoroznom kontrolom, kvalitetnom evaluacijom kao u zemljama EU i nedopuštanjem da na brzinu sklepani “diplomirani” imaju prednost ili da su u rangu pri zapošljavanju samo za to jer su stranački poslušnici. Jer, u takvim okolnostima, kvalitetni i stranački neposlušni, obrazovani ljudi odlaze iz Države, proizvodeći negativne eksternalije. Naime, kada odlazi jedan kvalitetni inženjer, ljekar, ekonomista, menadžer, zanatlija i slično, ne odlazi samo čovjek, već on odnosi i sva javna i privatna sredstva koja su uložena u njegovo obrazovanje i sticanje iskustva, gube se sredstva po osnovu poreza i doprinosa koja bi on produkovao da je ostao raditi u Zemlji. Usto, on često povlači familiju, tako da nije čudno da se sa 31.12.2025. godine u inostranstvu nalazilo 51,56% ljudi iz BiH. Razlozi odlaska naših obrazovanih i iskusnih ljudi u inostranstvo su neprihvatanje stranačke neposlušnosti, loša kadrovska politika, neodgovarajuće vrednovanje znanja, sistemska korupcija, nevjerovanje u institucije Države i upitna perspektiva njihove djece.

Da bi se zaustavio trend daljnjeg iseljavanja i povratio bar dio naših koji su otišli, potrebno je:

  • mapirati broj naših ljudi po zemljama, brojčano i po kvalifikacijama,
  • utvrditi čime se bave naši ljudi u inostranstvu,
  • pokušati ustanoviti razloge njihovog odlaska,
  • utvrditi faktore koji bi uslovili njihov povratak,
  • interesno ih motivisati na način da stečeni kapital ulože u privredu BiH, obezbjeđivanjem lokacija sa potrebnim poslovnim sadržajima, poreskim olakšicama za prve dvije godine poslovanja, osloboditi ih dijela doprinosa na novozaposlene,
  • kontinuirano ih obezbijeđivati potrebnim poslovnim i drugim informacijama,
  • preferirati direktna proizvodna ulaganja,
  • stimulisati zajednička ulaganja sa ino partnerima,
  • pojednostaviti registracije njihovih firmi i
  • obećane podsticaje zaista u potpunosti izvršavati.

Modaliteti finansiranja tazvojnih prioriteta

 Prioriteti razvoja određuju šta treba finansirati, a teorija razvoja određuje kako to finansirati. S tim u vezi, naveli smo koji prioriteti (investicije) imaju najveći potencijal za povećanje ukupnog privrednog razvoja sa sektorskog aspekta. Rangiranje prioriteta po teritorijalnom principu treba biti korektno izvršeno na način da se racionalno iskoriste raspoloživi prirodni i radni resursi koje dato područje ima, ali da se razvojno vrednuju i druga područja, odnosno da se ne forsiraju državni, entitetski i kantonalni centri na račun manje razvijenih sredina. U BiH se mora prihvatiti činjenica da je politika razvoja, politika korektno odabranih i pravilno rangiranih prioriteta i da je određivanje modela njihovog finansiranja jedan od uslova njihove uspješne implementacije.

Modeli finansiranja navedenih prioriteta trebaju biti slijedeći:

  • rezanje neproduktivne javne (lične) potrošnje na godišnjem nivou za milijardu KM, što je autor ovoga teksta egzaktno utvrdio obrađujući udžbenke “Efekti javne potrošnje i privredni razvoj BiH” i udžbenika “Javni dug, poluga savremenih finansija”,
  • sredstva dobijena oporezivanjem iznadprosječno subvencionirah uvoznih roba,
  • sredstva dobijena oporezivanjem luksuznih roba, što podrazumijeva da ubuduće ne treba da postoji jedinstvena, već diferencirana stopa PDV-a,
  • sredstva dobijena oslobađanjem od plaćanja bilo kakvih dadžbina pri reinvestiranju dobiti u produktivne namjene,
  • sredstva dobijena od ustanovljenih fondova za svaki od navedenih prioriteta,
  • sredstva dobijena od grantovskih izvora evropskih fondova,
  • stredstva EU predviđena za podsticanje razvoja zemalja sa kandidatskim statusom,
  • sredstva razvojnihh fondova Evropske unije,
  • sredstva Svjetske banke za obnovu i razvoj.

Budućida da je za povlačenje fondovskih i drugih sredstava potrebno uraditi investicione projekte koji će uspješno proći evaluaciju njihovih davalaca, da je sredstva potrebno pravovremeno povući i namjenski upotrebiti,  na novoformiranim Vladama zadatak je da ove poslove urade i da zaborave bilo kakve zloupotrebe koje bi rezultirale ličnom i/ili stranačkom koristi. Dakle, konačno bi morali eliminisati naštimane tendere i time pokazati da imamo poslovnog i ljudskog karaktera, ali da će svaka zloupotreba rezultirati zatvorskim kaznama.

Na kraju, na nivou Vijeća ministara BiH, na nivou entiteta i na nivou kantona, NEOPHODNO JE ORGANIZOVATI EKSPERTNE TIMOVE KOJI ĆE PRAVOVREMENO I KVALITETNO URADITI POTREBNE PROJEKTE, A ZA ULAGANJA NAŠIH LJUDI KOJI SE NALAZE U  INOSTRANSTVU, POTREBNO IH JE KONTINUIRANO OBEZBJEĐIVATI POTREBNIM INFORMACIJAMA I U TU SVRHU FORMIRATI MINISTARSTVO ZA DIJASPORU. Dakle, prostora i potencijalnih sredstava za realizaciju navedenih prioriteta ima, samo je pitanje da li su naši zvaničnici dorasli zadatku da ga ispune, odnosno da li će opravdati visoka primanja radeći za dobrobit građana ili dominantno za stranačku hladovinu, kao što je bio slučaj do sada. (*)