Postoje gradovi u koje nas nanese sudbina, a u njima ostavimo dio sebe za sva vremena. Za mene je taj grad Ključ — mjesto koje je trajno zaključalo komad moje mladosti, rada, ali i najljepših životnih uspomena.

Kao radnik „Elektroprenosa Bosne i Hercegovine“, tačnije banjalučkog pogona, proveo sam punih 40 godina na teškim, ali ponosnim poslovima koordinatora i instruktora za dalekovode visokog napona. Naš radni vijek bio je vezan za teren, žice i stubove koji su donosili svjetlo i spajali ljude. Put nas je redovno, najmanje dva puta godišnje, vodio na pregled i održavanje dionica moćnog dalekovoda 220 kV Jablanica–Mraclin, kao i 110 kV trafostanice kod Velike Gorice. Te terenske rute uvijek su značile da bismo po tri dana spavali u gradu Ključu.

Vrijeme makadama, punog korza i jedne sudbinske večeri

Iz današnje perspektive, teško je zamisliti kako je to izgledalo sedamdesetih godina. Putevi nisu bili moderni kao danas; dionica od Sanskog Mosta do Ključa bila je čist makadam, pun prašine i rupa, koji je tek tamo iza osamdesetih godina u potpunosti asfaltiran. Kada bismo stigli u Ključ, naša baza bio je jedan jedini hotel u samom centru grada.

Taj hotel za mene ima poseban, emotivan značaj. Jedne večeri, u tom hotelskom ambijentu, upoznao sam prelijepu djevojku. To poznanstvo preraslo je u druženje koje je trajalo niz godina, a svaki povratak u Ključ značio je i ponovni susret s njom. Grad je u to vrijeme disao punim plućima. Glavna ulica, čuveni ključki korzo, svako veče je bila preplavljena narodom, a ljepota ovdašnjih djevojaka bila je nadaleko poznata. Često smo posjećivali i staru poslastičarnicu u glavnoj ulici, uživajući u trenucima predaha nakon napornog rada na visokonaponskim stubovima.

Ključ nas je privlačio i svojom bogatom istorijom. Kad god bi nam obaveze dozvoljavale, obilazili smo ovdašnje istorijske spomenike koji svjedoče o vijekovima postojanja ovog krajiškog bisera. Nismo mogli a da ne osjetimo strahopoštovanje pred starim zidinama, znajući da gazimo tlom drevnog kraljevskog grada u kojem je tragično krojena sudbina čitave zemlje i gdje je svoje posljednje dane proveo posljednji bosanski kralj Stjepan Tomašević. Taj duh prohujalih vijekova i kraljevske prošlosti osjećao se u svakom kamenu.

Krajiški prkos: Obnova sela uz cestu

Putujući godinama na relaciji Sanski Most – Ključ, ostao sam fasciniran ogromnim, prelijepim selima koja se protežu uz samu cestu. Nažalost, istorijski usud nije zaobišao ovaj kraj. Narod tih sela strašno je stradao tokom ratnih vihora, protjeran od strane lokalnih komšija, ostavljajući iza sebe zgarišta. Međutim, ono što me najviše fasciniralo i ispunilo dubokim poštovanjem jeste nevjerovatan prkos i ljubav tih ljudi prema rodnoj grudi. Vratili su se na svoje, zasukali rukave i sve iz temelja obnovili. Danas ta sela ponovo žive i blistaju, prkoseći prošlosti.

Svaki teren nosi i svoje anegdote, pa i one malo burnije. Sjećam se kako nas je desetak radnika jednom prilikom peklo jagnje pored same Sane, nedaleko od Ključa. Prelijep dan pored rijeke pokvario je jedan od kolega koji je previše popio. Nakon jela, u pijanom rastrojstvu, uzeo je onaj teški ražanj i krenuo da nas bije. Srećom, brzo smo ga savladali, svezali u naš minibus i po hitnom postupku otpremili za Sanski Most, pravo u hotel „Sanus“ da se ohladi i prespava. Danas se tome nasmijem, ali tada nam nije bilo svejedno — i to je dio terenskog života.

Pamti se i ona čuvena, usamljena kafana na putu od Mrkonjić Grada prema Ključu, blizu samog ulaza u grad. Bila je to naša nezaobilazna stanica gdje smo svraćali na čašicu razgovora i predah prije nego što kročimo na ključke ulice.

Penzionerski dani i ponovni susret s gradom

Već duže vrijeme sam u zasluženoj penziji. Ipak, srce me vuklo nazad, pa am uspio još dva puta da posjetim Ključ. Gledajući ga starim, ali ponosnim očima, osjetio sam ogromnu radost. Grad se prelijepo razvija, ulica i korzo su obnovljeni, a okolna sela blistaju novim sjajem.

Kasno u godinama, čovjek se hrani sjećanjima. A moja sjećanja na Ključ su čista, svijetla i trajna. Dio moje mladosti ostao je u tom kraljevskom gradu podno stare tvrđave, utkan u žubor Sane i korake na korzu, i tamo će ostati zauvijek.

Autor: RADOVAN JAZIĆ, koordinator i instruktor za dalekovode visokog napona u penziji