Piše: Radovan Jazić
Kako je izgledao život u Bihaću u zlatno doba sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog vijeka? Ovo je emotivno svjedočanstvo o vremenu velikih radnih pobjeda, neponovljivom duhu drugarstva, ljekarima humanistima i gradu koji je uvijek bio otvoren prema svijetu i korak ispred svog vremena.
Bihać je grad moje mladosti i moje duše. U ono moje vrijeme, sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog vijeka, bio je to prelijep i živopisan grad sa oko 50 hiljada stanovnika. Pamtimo ga po kultnom hotelu „Park“, ponosno smještenom u samom gradskom parku, i prepoznatljivom motelu „Sunce“. Zbog prirode svog posla, u Bihaću sam boravio stotinama puta, a u njegovim hotelima prespavao sigurno oko 70 noći. Imao sam priliku da osjetim svaki otkucaj tog grada. Bihać je bio poseban: sa istorijskom Kapetanovom kulom u samom centru, sa bezbroj zelenih riječnih ostrva, rukavaca i adica, i naravno – nadaleko čuven po prelijepim djevojkama.
Malo ljudi danas zna jednu istorijsku zanimljivost o razvoju grada. Bihać je odmah nakon Drugog svjetskog rata dobio prvog psihijatra u čitavoj Bosni i Hercegovini, u vrijeme kada je ta grana medicine na našim prostorima tek bila u povoju. Taj pionir modernog zdravstva zvao se doktor Ibrahim Šakić, čovjek koji je postavio temelje ove službe i ostavio neizbrisiv ljudski i profesionalni trag. Imao sam čast da doktora Šakića upoznam i lično, početkom osamdesetih godina. Razgovarali smo u njegovoj kancelariji zbog moje supruge, koja je bila duševno oboljela. Pamtim ga kao izuzetno urednog čovjeka koji je vodio ugodan život; kroz razgovor mi je pomenuo kako ima i dvije vile na moru. Ipak, suprugu sam kasnije doveo na pregled kod doktora Kulenovića. Krajem te decenije, tačnije 1989. godine, moja kćerka je iznenada prestala da priča, pa nas je put odveo do tada najpoznatijeg mlađeg talenta bihaćke psihijatrije, doktora Tabakovića. Kroz te teške porodične trenutke upoznao sam i doktorku Anu Žigić, kao i ostale vrsne bihaćke psihijatre koji su činili stub tadašnjeg zdravstva. Tokom tih vrelih ljetnih radnih dana, iznenada me zaboljelo uho, pa sam hitno otišao na tadašnju Kliniku za uho, grlo i nos. Tamo me je primio i liječio lično dr Irfan Ljubijankić – veliki čovjek i humanista, koji je kasnije, nažalost, tragično poginuo.
Moja duboka veza sa ovim krajem nastala je kroz rad u preduzeću „Elektroprenos Bosne i Hercegovine“, tačnije u Pogonu Banja Luka. Moja dužnost je bila održavanje dalekovoda koji su napajali čitavu regiju. Radili smo u svim vremenskim uslovima – po ljetnim žegama, jesenjim kišama, ali i po surovim zimskim uslovima i visokim snjegovima kada su pucale žice i stubovi. Posebno pamtim početak osamdesetih godina, kada se gradio kapitalni dalekovod Prijedor–Bihać napona 220 kV. Zbog proširenja transformatorske stanice (TS) na 220 kV, u Bihać smo morali ići svi – ekipe „Elektroprenosa“ iz Banja Luke, Sarajeva, Tuzle i Mostara. Nakon mjesec dana intenzivnog, lavovskog rada na terenu, napon od 220 kV za Bihać je uspješno pušten! Kasnije je gore kod bolnice napravljena i nova TS 110 kV „Bihać 2“, kao i dalekovodna veza između TS 220 kV i TS 110 kV. To su bili gigantski energetski poduhvati za to vrijeme.
Da bismo stigli do svakog dalekovoda, pješačili smo kilometrima kroz šume i brda. Radeći za banjalučki Pogon „Elektroprenosa“, obišao bih bukvalno sva bihaćka sela, i to stotinama puta. Nema mjesta u okolini Bihaća u koje nisam kročio. Razgovarao sam nebrojeno puta sa tim dobrim, otvorenim domaćinima, sjedio u njihovim kućama, pio kafu ili čašu mlijeka nakon naporno završenog posla na terenu. Upoznao sam dušu samog centra grada, ali i svakog okolnog zaseoka. Slobodne trenutke provodio sam obilazeći najljepša i najskrivenija mjesta uz našu smaragdnu ljepoticu, rijeku Unu, diveći se njenim bukovima i slapovima koji oduzimaju dah. Bihać je grad iznimne, čarobne prirodne ljepote kakve nema nigdje u svijetu.
Asocijacija na sport me uvijek veže za stadion „Jedinstva“. Tokom sedamdesetih i osamdesetih godina, klub je bio u samom vrhu Druge savezne lige Jugoslavije. Sjećam se utakmica i nevjerovatne atmosfere; tada je Bihaću falilo sasvim malo, tek neka nijansa, da se plasira u Prvu saveznu ligu. Takođe, poslovno sam posjetio i tadašnji ogromni Kombinat drvne industrije (KDI), obišavši njihovu fabriku koja je hranila hiljade porodica. Za Bihać me veže još jedna simpatična i nesvakidašnja uspomena iz mladosti. Upravo sam u tom gradu, sedamdesetih godina prošlog vijeka, pojeo svoju prvu pizzu u životu! U to vrijeme, to italijansko jelo je bilo potpuna egzotika na našim prostorima. U ostatku Bosne i Hercegovine jedva da je postojao ijedan restoran koji je imao pizzu u svojoj ponudi, ali Bihać je uvijek bio korak ispred, otvoren prema svijetu i novim trendovima.
Trebalo bi mi sigurno dvije godine svakodnevnog pisanja da detaljno opišem sve anegdote, ljude i uspomene iz grada i okolnih sela koje čuvam u glavi. Vremena za tako obimne knjige su prošla, ali osjećam dužnost da barem na ovaj način, kroz sjećanja, otrgnem od zaborava jedan dio svoje burne i prebogate prošlosti. Bihać je, uz Cazin, Bugojno, Donji Vakuf i Jajce, ostao nezaboravni grad moje mladosti. Ono što sam ja tada proživio na terenu, obilazeći ovaj kraj uzduž i poprijeko, rijetko ko jeste ili će ikada doživjeti. Bila su to neponovljiva vremena, sistem rada i drugarstva kakav danas više ne postoji. Bilo jednom i gotovo za sva vremena. Zato ove redove posvećujem zlatnim decenijama prošlog vijeka i svim Bišćanima koji još uvijek u srcu nose miris Une i duh onog starog, gostoljubivog grada. (*)
