Mujo i Đogo preživjeli rat i podjele među Krajišnicima, ali neće preživjeti mir
VELIKA KLADUŠA – Akademski kipar Zlatko Dizdarević Buco (062-350-911) ponovo je, po ko zna koji puta, aktualizirao problem svog grandioznog konjaničkog spomenika koji od prestanka rata do danas boravi i propada u staroj tvorničkoj hali Javnog preduzeća „Vodovod i kanalizacija“ na periferiji Velike Kladuše. Sama činjenica da je spomenička figura konja Đogata i njegova jahača Muje Hrnjice, urađena u gipsu, dimenzija 10,50×8,50×3,50, potvrđuje o kojoj se veličini budućeg kipa izlivenog u bronzu radi i gdje bi on mogao biti postavljen.
Autor se obraćao bezbroj puta na nadležne adrese od lokalne zajednice do vrha Države, ali bezuspješno. Od lokalnih vlasti autor je tražio pomoć da se sadašnje stanje kipa u gipsu, sanira i konzervira do nekih boljih vremena, međutim, na zahtjeve nikada nije dobivao nikakve odgovore. Dakle, akademski kipar Zlatko Dizdarević Buco, koji je nedavno postao ravnopravni član Hrvatskog društva likovnih umjetnika iz Zagreba, ne može dobiti odgovor na uljudno dostavljeni pismeni dopis. Odnos je to prema Kladuščaninu koji 45 godina prezentira Veliku Kladušu i BiH širom svijeta što samo pokazuje kakav je odnos lokalne vlasti prema ovom likovnom umjetniku koji prema pravilima međunarodne asocijacije IAA spada u vrh europskog kiparstva. Kakav je odnos lokalnih vlasti prema umjetniku Zlatku Dizdareviću Buci potvrđuje činjenica da se njegovih 14 spomenika nalazi u zemljama EU i BiH a niti jedan u Velikoj Kladuši, rodnom gradu autora u kojem ovaj međunarodno priznati umjetnik živi i radi cijeli svoj radni vijek. Aferim velikokladuškim načelnicima!
Nakon 30-togodišnje muke i patnje autora da se sačuva grandiozni spomenik Muje Hrnjice, nakon svih obećanja lokalnih vlasti da će pomoći u toj nakani, nakon totalnog nerazumijevanja i nebrige prema tom izuzetno velikom djelu, autor je konačno odlučio da spomenik u gipsu proda putem međunarodnog natječaja i na taj način konačno spasi od totalnog propadanja spomenik Muje Hrnjice.
Vlast Velike Kladuše a niti Kladuščani ne vole baš Muju Hrnjicu jer da je drugačije, za minulih 30-ak godina, mogli su ga, ako ništa, barem zaštiti od propadanja. Sve poslijeratne vlasti Velike Kladuše i Bosanske Krajine, više su se bavile sporednim pitanjima u domenu kulture i umjetnosti nego da spase ovo grandiozno kiparsko djelo koje ima međunarodno priznate umjetničke vrijednosti jer ovaj kip spada među najveća kiparska ostvarenja u domenu konjaničkih spomenika.
Autor je, da bi spasio spomenik, prije nekoliko godina obraćao se općinskom načelniku sa ponudom da Općina Velika Kladuša isfinansira trajnu restauraciju i konzervaciju kipa Muje Hrnjice te da na taj način preuzme i vlasništvo ovog kipa u korist Općine Velika Kladuša, uključujući i autorska prava. Nažalost, već je spomenuto da autor nije do danas dobio nikakav odgovor.
Autorski honorar nikada autoru Zlatku Dizdareviću Buci nije isplaćen, niti jedna marka za autorstvo i izradu spomenika što potvrđuju priloženi dokumenti pripremljeni za međunarodni tender mada postoji potpisani autorski troškovnik iz 1993. godine kada je spomenik i završen kao originalno kiparsko djelo u gipsu.
Bez obzira na čaršijske priče interesdžija iz vlasti da je autoru isplaćen honorar, autor to energično demantuje a što znači u konačnici da je spomenik vlasništvo autora a što potvrđuju dopisi i dokumenti iz preduzeća „Agrokomerc“.
Kolika je vrijednost Muje Hrnjice danas svjedoče izjave i potpisi mjerodavnih svjetski priznatnih kipara i profesora na ALU Stipe Sikirice i Josipa Marinovića, te vlasnika jedne od najvećih ljevaonica umjetnina u Europi Damira Ujevića.
Interesantno je navesti da su sredstva koja je lokalna vlast isplatila „stručnim“ nogometnim trenerima samo s tim novcem Mujo Hrnjica bi davno bio postavljen na „Starom gradu“.
Autor se pita da li je dva sata lokalne dernjave Dragane Mirković, Indire, Hanke Paldum, Šabana Šaulića i drugih, vrednije od trajne konzervacije spomenika Muje Hrnjice. Oni su otišli sa eurima u džepovima a Mujo Hrnjica ostaje i dalje „zatočen“ u halama u Trnovima. Dokle, to ne znamo ali znamo da je autor odlučio da Mujo Hrnjica trajno napusti Veliku Kladušu jer u njoj njemu očito nije mjesto.
Jedan grandiozni konjanički kip Muje Hrnjice, najveći takve vrste ikad izgrađen u svijetu, trebao je biti postavljen na Keserovića brdu iznad Velike Kladuše. Da nastupanje rata nije spriječilo akademskog kipara Zlatka Dizdarevića Bucu, ovaj spomenik bi danas bio na planiranoj lokaciji a Kladuščani i svi Krajišnici zajedno, imali bi nešto sa čime bi se mogli ponositi u svjetskim razmjerima.
Autor kipa danas često govori: „Mujo Đogu na put sprema u Kladuši sreće nema“.
Gipsani spomenik zatočen u staroj tvorničkoj hali Javnog preduzeća „Vodovod i kanalizacija“ na periferiji Velike Kladuše, prepušten je nemilosrdnom zubu vremena i svake godine je u sve gorem stanju.
Ako pogledate jednu raniju video reportažu vidjet ćete i mjesto gdje se spomenik trebao nalaziti. Trebao jeste ali od toga, po svoj prilici, neće biti ništa jer Mujo Hrnjica više ne može čekati a vlasti Velike Kladuše za sve imaju novac osim za kulturu. Konkretno konzervacija kipa Muje Hrnjice urađena na najkvalitetniji način i sa najnovijom tehnologijom koštao bi oko 30 hiljada €ura i mogla bi bezbrižno čekati bolja vremena a pri tom bi hala u kojoj se kip nalazi mogla poslužiti u neke druge svrhe.
Objavljen međunarodni tender za prodaju spomenika Muje Hrnjice
Iz pomenutih razloga autor spomenika, akademski kipar Zlatko Dizdarević Buco, ne razmišlja više o planiranoj lokaciji već nekoj drugoj, ma gdje ona bila. Kipar „Muju i njegova Đogu na put sprema jer u Kladuši sreće nema“! Gdje bi Mujo mogao završiti, možda i saznamo uskoro, jer Mujo i njegov Đogat su na prodaju putem tendera. Tako će epski junak Mujo Hrnjica, kojeg historija poznaje s početka 17. vijeka, biti atrakcija svjetskih razmjera neke druge lokalne zajednice, naravno ako se pronađe kupac, a autor vjeruje da je to izvjesno budući ima ljudi koji imaju novac i da tako nešto ostave u amanet svojoj lokalnoj zajednici. Tako će Robin Hud iz Cazinske Krajine koji je bio neshvaćeni junak i buntovnik, uvijek spreman da pomogne narodu sa granice od upada uskoka i habzburgovaca koji su pljačkali žito i stoku, biti ponos nekoga koga ničim nije zadužio.
Nikada u životu, niti epskoj pjesmi krajiški junak Mujo Hrnjica nije pročamio u ropstvu, koliko provodi njegov spomenik u Velikoj Kladuši. U napuštenoj proizvodnoj hali nepunih trideset godina čeka da bude izliven i postavljen na planirano mjesto.
-Pripremajući se za rad na spomeniku, obilazio sam sajmove, teferiče i na njima izučavao likove Krajišnika. Zato Mujo ima grube crte lica, jer je vrijeme u kojem je živio bilo grubo, surovo, ratno. On drži u ruci sokola, jer je soko simbol slobode, a obučen je u tradicionalnu narodnu nošnju onog vremena sa jataganom, kuburom i puškom, pojašnjava Dizdarević. Dodaje kako je posebnu pažnju posvetio opremi Mujinog Đogata, koga je prekrio plaštom, a nagizdao mu prsa i sapi. Kada je Dizdarević završio spomenik i kada je trebao biti izliven u zagrebačkoj Ljevaonici „Ujević“ oko njegovog zdanja Krajišnici su vodili međusobni krvavi rat koji je i zapečatio njegovu sudbinu. Sačuvan je u ratu, ali propada u miru. Rat je zaustavio njegovo izlijevanje i postavljanje na Keserovo brdo, a svi poratni pokušaji nisu bili iskreni.
Mujo i Đogo nisu fikcija i izmišljotina već historija
Gipsani Mujo Hrnjica i njegov Đogo nisu fikcija i izmišljotina, već historija, ipak neće biti postavljeni tamo gdje im je mjesto. Stoga će se najveći i najbogatiji spomenik ove vrste, ikada napravljen u svijetu, koji je preživio rat i podjele među Krajišnicima, a neće preživjeti mir, naći na tržištu kao roba, jer onaj ko se o njemu do sada brinuo, kaže da to više ne može, i da spomenik prodaje putem raspisanog tendera.
I nama, velikokladuškim novinarima, Mujo i njegov Đogat će nedostajati jer smo našim kolegama i prijateljima u pravilu imali šta pokazati i pohvaliti se nečim što je trebala biti svjetska atrakcija. Svjesni stanja u kojem se spomenik nalazi preostaje nam samo da konstatiramo kako je stanje sa kipom zabrinjavajuće i alarmantno, da je njegova budućnost u hali upitna i da je autor Zlatko Dizdarević Buco potpuno u pravu sa tvrdnjom da spomenik ne može više čekati odnosno sa idejom o njegovoj prodaji.
ANTRFILE: Na raspisani natječaj Hrvatskog društva likovnih umjetnika iz Zagreba za prijem novih članova (april, 26. 2021), između ostalih, prijavio se velikokladuški likovni umjetnik Zlatko Dizdarević Buco (062-350-911). Uslovi su bili dugogodišnje aktivno bavljenje likovnim umjetnostima i da kao autor posjeduje barem pet javnih spomenika dobivenih putem natječaja (a Buco ih ima 14 širo EU). Nakon dostave potrebne dokumentacije i razmatranja komisije za prijem u članstvo, Skupština HDU-a na godišnjoj Skupštini 07.06.2021. godine potvrdila je prijem Zlatka Dizdarevića Buce kao novog člana ovog zaista renomiranog društva likovnih umjetnika u Zagrebu. Osim toga, Komisija je na osnovu uvida u dostavljenu dokumentaciju a na osnovu pravila EU u domenu likovnih umjetnosti izdala Međunarodnu člansku iskaznicu kao slobodni likovni umjetnik. Inače, Zlatko Dizdarević Buco je jedini primljeni član ovog Udruženja za 2021. godinu iz BiH.
Vrijedno je napomenuti da ovim činom Zlatko Dizdarević Buco stječe pravo sudjelovanja na natječaju za tromjesečni boravak u atelieru Cite Internationale des Arts u Parizu. Za izradu konkursnog rada kipar Buco je planirao izraditi nekoliko tema iz BiH i rodne Krajine. Nažalost, niko ni ovoga puta od vrha Države do Općine Velika Kladuša nije imao razumijevanja tako da autor umjesto iz BiH radi teme iz Republike Hrvatske. Tužno, tragično, žalosno, jadno i bijedno od strane vlasti i institucija BiH i pojedinih „moćnika“ na svim nivoima vlasti. Esad ŠABANAGIĆ