Ponoć je odmicala u nestvarnoj tišini beskraja. U ovo vrijeme, mnogi su u tonuli u duboki san ili nekom govore: „lahku ti noć želim“. Meni san postaje nešto ne stvarno, nešto što se samo želi. Misli me vode u daleku prošlost. U prošlost, koja je protkana nadama i željama mojih roditelja.
Puno toga sam spoznao dok su u rijetkim trenucima moje mladosti bili sami jedno pored drugog. Ako su nešto i govorili, nisam čuo, jer je to bio šapat. Bez obzira na to kao da mi je neko posebno čulo donosilo njihove želje i nadanja, što bi oni željeli da budem, postanem, te tako da se njihove nade i želje ostvare. I ako sam bio mali, bosonogi dječak, ja sam imao svoje snove i svoje nade, koji su mi trebali da se ostvare. Već sam tada shvatio da to neće biti lahko. Bila su to dva puta, potpuno različita. Njihov put, s kojim su mislili da ću poći, bio je daleko ljepši i bez ikakvih prepreka, gotovo monoton u odnosu onog što sam ja želio i kome sam stremio, to i do danas nisam doživio, pred sam kraj mog života.
Sav teret jedinca sina, bez brata, bez sestre, veoma mali sam bio kad sam osjetio. Dok su drugi imali da ih tko zaštiti od nekoga, ja to nisam. Otac je bio daleko, majku nisam želio uznemiriti, brata i sestre nisam imao. Svaki sukob sam nastojao da izbjegnem, problem da riješim sam, kako sam znao i umio. Često puta sam prijateljstvo, ljubav i zaštitu morao kupovati, bilo to parama, poklonima ili ustupcima. Na takav način sam se udaljavao od onog što jesam i što sam želio biti.
Kako je život odmicao, rijeka života, plaha i nemirna, bacala me od jedne do druge obale. Nisam se imao kome požaliti. Išao sam dalje. U tom hodu pravio sam dobrih i na moju žalost, loših poteza i djela. Nije bilo ni kog da me upozori, da mi skrene pažnju, da me upozori. Mnoga od tih djela postala su navika, kojih se kasnije kad sam svu pogubnost toga shvatio, nisam mogao riješti.
Česte pogrešne procjene, kada su u pitanju ljudi ili društvo sa kojim sam provodio najveći dio svog života bili su dvolične osobe. Sve dobro što sam napravio, drugi su pripisivali sebi. Sve loše što sam napravio mi se duplalo i za to sam bio kriv samo ja.
Uvijek, od samog rođenja pa do danas, bio sam i ostao buntovan, čak i u slučajevima kada se prema meni nije činila nepravda i tada sam reagirao žešće, nego da se prema meni činila nepravda. Kada se prema meni činila nepravda, obično je bio komentar: „Neka, to je i zaslužio“.
Znatiželja je bila u mom genetskom sustavu. Istraživanje novog i nedoživljenog, od kako sebe znam, bila je moja opsesija. Mislim da sam u tome i to jedino uspio. Postao sam ono što sam želio, vidio, doživio, posjetio i to sam, bez ičije pomoći.
Materijalno mi nikad bije bilo prioritetno. Imao sam to što sam imao. No, za moje najmilije, i po cijenu gubljenja obraza, časti, to sam obezbijeđivao. Rijetko tko da se kasnije sjetio i upitao, od kuda i kako?
Nikad nisam nekom „nabio na nos“ uslugu ali sam zato doživio prebacivanje od mnogih što su meni učinili u znatno manjem obimu, nego ja njima.
Sadašnje vrijeme, koje nam je nametnula epidemija virusa Korona, meni je otvorila oči. Testirao sam, takozvane, velike, male prijatelje i one slučajne poznanike. Rezultati testa su porazniji od testova na virus Korona! Malo ili gotovi niti jedan mali ili veliki prijatelj nije me upitao kako sam do nekolicine (Husein hadžija Jahić, Beno Muslija, Zijad Ćanić Omer Velagić i Ismet Memagić).
Inventuru života sam napravio. „Uknjižio“ na kratici prijatelji, nekolicinu ljudi, dok je na onoj drugoj daleko više, tako da ću ih morati imati više. Na žalost, ali je tako.
Često ističem, kako su moja djeca moje bogatstvo. To i sada činim. Jedino se bojim da im neću postati teret i da će linijom manjeg otpora se sve više udaljavati od mene. Molim drago i svevišnjeg Boga da se to ne desi. Isto tako molim Ga, da u srca i svijest onih koji su mi dužni i imaju obveze da pomognu ulije opomenu. Za kraj moram napisati da i ja imam obveze prema mnogima. Molim ih za sabur. Živa glava će sve vratiti. Ako mi ne bude suđeno da to učinim, znam da ću Bogu na amanet i odgovornost, Na njima je da sami razmisle što će učiniti.
Za kraj. Mislim da je meni samoizolacija dobro došla, ne samo radi sprječavanja zaraze, već i za sve ono što gore napisah. Ešref HADŽIĆ