ZA KOGA (NE)GLASATI NA OPŠTIM IZBORIMA?

Piše: prof. dr. H. Muratović

Najznačajnije političko pitanje u ovoj godini u BiH je: za koga (ne)glasati na narednim opštim izborima? Ovo pitanje juče mi je postavio moj komšije, inače čovjek koji se bavi poljoprivredom. Priznajem, nisam znao odgovor. Jednostavno sam mu rekao: to je izbor svakog glasača. Međutim, komšija je uporan, pa me „bocnuo” potpitanjem, rekavši mi: molim te, kako se opredijeliti za neku osobu ili stranku, kada se samo u USK za stranačku hladovinu gura 671 kandidat za različite nivoe vlasti?! Pokušavajući da odgovorim na postavljeno pitanje preusmjeravajući se na šaljivi ton, rekao sam mu: Pa, od mnoštva kandidata, imaš mogućnost da se opredijeliš! Dakle, na tebi je da biraš.  Ali, komšija nije baš ni naivan, pa kaže: svi oni nude sve u predizbornoj kampanji, ali mi nisu uvjerljivi da će obećano i ispunititi, što je pokazala dosadašnja praksa. Kako im onda vjerovati? Priznajem, komšija me našao u raskoraku, tako da ni sam nisam znao odgovor na postavljeno pitanje. U zadnji tren sam se sjetio izbora koji su bili u Jugoslaviji i gdje su se poslanici birali da funkcije obavljajući ih amaterski, odnosno da imaju naknade samo za troškove dolaska na sjednice, dnevnice i troškove noćenja (ako su se sjednice održavale u Sarajevu) i ništa više. Komšija je očigledno vidio racionalnost u ovom modelu i upitao me: zar isti način ne bi trebalo primjijeniti i sada, a ne da su poslanici u parlamentima kantona, Federacije i nivoa Države profesionalci, koji imaju mjesečna primanja od pet do osam hiljada maraka, priznate troškove prevoza i noćenja, bez obzira da li redovno idu na sjednice i u više slučajava ne progovore nijednu riječ, već dižu ruke onako kako im stranka naloži?! E, tu smo se u cijelosti složili. Međutim, odmah se postavilo pitanje: kako navedeni model ustanoviti? Stoga smatram da bi se eliminisali silni jurišnici na funkcije kada bi se primijenio ovaj  ili sličan model. Tada bi se kandidovali oni ljudi kojima je zaista stalo do Države i dobrobiti naroda, a ne iz ličnih i uskostranačkih interesa. Dakle, moralni, odgovorni i kvalifikovani ljudi, bili bi na listama.

Svjestan da je navedeni ili sličan model u ovom, višeinteresnom, ličnom i uskostranačkom sistemu, nemoguće primijeniti bez Lenjinovog tipa revolucije, kako se onda odlučiti za koga (ne)glasati? Priznajem da precizan odgovor ne znam, pogotovo jer nisam član nijedne stranke, niti to želim biti. Šta meni i drugim nestranačkim, ali odgovornim ljudima preostaje? Iako je teško dati precizan odgovor, smatram da se treba rukovoditi ovim kriterijima:

prvi korak treba biti da stanke pravilno odrede prioritete razvoja u narednom, četverogodišnjem periodu i to dinamički precizno,

drugi kriterij treba da bude precizno određen stručni tim ljudi, koji može da ispuni data predizborna obećanja,

treći kriterij treba da budu precizno navedeni izvori sredstava iz kojih će se finansirati  i pod kojim uslovima  realizirati navedeni programi, odnosno projekati,

četvrti kriterij mora biti javno data obaveza da će se za sve nabavke i izgradnje objekata provoditi zakonom predviđene procedure, odnosno da se neće zloupotrebljavati javne nabavke, kao što je u velikom broju slučajeva činjeno da sada,

peti kriterij mora biti da će se podnijeti odstavke ako se preuzeti prioriteti ne budu realizirali u predviđenoj dinamici,

šesti kriterij mora biti da se neće ulaziti u koalicije sa strankama koje negiraju Državu i ruše njem interitet ne samo politički, već i finansijski,

sedmi kriterij mora biti da zbog ličnih i drugih interesnih razloga, izabranici neće prelaziti u druge stranke, odnosno da neće mešetariti pod izgovorom da ih je narod izabrao i da oni stoga imaju pravo na to, što se do sada pokazalo kao rak-rana racionalnog funkcionisanja marosistema,

osmi kriterij treba biti procjena da se ne glasa za stranku za koju se ocijeni da neće ostvariti minimalno 10% izbornog potencijala, jer male stranke, odnosno njihovi izabranici, toliko ljigavo švercuju tim glasom da se čovjeku smuči, a pri tom tvrde da to rade u javnom interesu, što je obično prodavasnje magle narodu,

deveti kriterij treba da bude da se ne glasa za stranke i njihove  kandidate koji su do sada obećavali kule i gradove, ali nisu ispunili ni minimalni dio od obećanog,

deseti kriterij mora biti da se ne glasa za stranke koje su bile i koje će biti spremne da preko Uprave za indirektno oporezivanje BiH (UIO BIH) trguju interesima koji su usmjereni na štetu države BiH, odnosno Federacije BiH i  bošnjačkog naroda u pogledu raspodjele javnih prihoda, ostvarenih po osnovu indirektnih poreza sa Jedinstvenog računa UIO BiH i koji budu dopuštali da se dominantno zapošljavaju bez konkrsne procedure na određeno vrijeme (koje traje godinama) osobe iste nacionalnosti. Najkraće rečeno, u indstitucijama na nivou Države i Federacije BiH, rukovodne strukrure i zaposleni moraju da odražavaju nacionalnu strukturu stanovništva. Jer, neshvatljivo je i nedopustivo da Bošnjaci, kao većinski narod, budu apsolutno podcijenjeni u mnogim institucijama na nivou Države, a da predstavnici druga dva naroda pri tom još tvrde da su ugroženi, što je licemjerno i nedopustivo,

jedanaesti kriterij mora biti čvrsto dato obećanje da Bošnjaci ubuduće neće drugima olako prepuštati čelne funkcije u tri najznačajnija ministarstva, odnosno Ministarstva finansija, Minidstarstvo vanjske trgovine i ekonomskih odnosa sa inostranstvom  i Ministarstvo pravde, kao što je bio slučaj do sada. Najkraće, probosanski političari konačno moraju shvatiti i prihvatiti činjenicu da svaka politika koja se ne zasniva na finansijama biva isprazna priča.

Budući da je sa 31.12.2025. godine u inostranstvu bilo 51,56% stanovnika BiH, što predstavlja najveći (procentualni) demografski pad u Evropi nakon Drugog svjetskog rata (što je autor ovoga teksta utvrdio obrađujući uudžbenik „Dokle politika praznih prostora u BiH?” (600 stranica), strankama treba javno postaviti slijedeća pitanja:

Kako planiraju zaustaviti daljnji demografski pad, jer mi ostajemo prazni prostori?

Kada će mapirati ljude u inostranstvu po državama odlaska, brojčano i kvalifikacijski?

Kada će te ljude početi privlačiti interesno, a ne fokusirati se isključivo na emotivne elemente i njihove doznake, koje omogućuju održavanje socijalne komponente u BiH?

Da li će formirati Ministarstvo za dijasporu, pa te ljude pravovremeno obezbjeđivati potrebnim informacijama za povratak i produktivna ulaganja?

Kada će prednost pri zapošljavanju davati najboljim, a ne stranačkim poslušnicima, jer u BiH ima 38 univerziteta, od kojih 28 privatnih, tako da se kupovina, bolje reći rasprodaja diploma, vrši kao na pijaci, što je nedopustivo. Usto, ti brzopotezno diplomirani „stručnjaci” od svih atributa imaju samo atribut apsolutne stranačke poslušnosti. Sa takvim ljudima ne igra se na konkurentnom svjetskom tržištu.

Da li je dopušteno da i dalje mešetare univerziteti, jer  se  jedan univerzitet osniva na 60-tak hiljada stanovnika ove Zemlje, dok je standard u Evropi, da bi se osnovao javni univerzitet, da taj grad sa užim gravitirajućim područjem, mora imati million stanovnika. Prije rata BiH je ispunjavala evropske kriterije, budući da su u Državi postojala samo četiri univerziteta (Sarajevo, Banja Luka, Mostar i Tuzla).

Kako stranke planiraju da eliminišu kvazi univerzitete, odnosno kako planiraju vršiti njihovu akreditaciju i rigoroznu reviziju do sada formiranih „univerziteta”? Bez odgovora na ovo pitanje, sva ostala pitanja ostaju samo dimne zavjese.

Budući da je u igri velika „briga” za kojekakve puteve i putiće, različite kategorije stanovništva i nuđenje crkavice od naštimanih izvora, ukradenih sredstvava na račun bosanske sirotinje i drugih manipulacija, bilo bi neophodno da se utvrdi iz kojih  izvora su ta sredstva, ko određuje njihovu upotrebu i koliko tu ima elemenata kriminala, budući da su cifre za  kojekakve „projekte” i „projektiće”napuhane da bi se obezbijedila dodatna sredstva za kupovinu glasova.

S obzirom da je na početku ovoga teksta navedeno da se moraju ustanoviti prioriteti razvoja BiH, odnosno entiteta i kantona, smatram da bi ti prioriteti razvoja morali biti: energetika, poljoprivreda, izvozne grane privrede, obrazovanje i povratak naših ljudi iz inostranstva, zasnovan na interesnim kriterijima. Stranački začešljane face trebali bi navesti modalitete finansiranja ovih prioriteta po obimu, dinamici, cjenovno i formirati ekspertne timove koji su dorasli zadatku da urade elaborate za privlačenje sredstava iz evropskih i drugih fondova (izvora). Ako to ne učine, onda će se sva priča o razvoju i zapošljavanju svesti na otimačinu ionako skromnih budžetskih sredstava, rasprodaju preostalih prirodnih resursa, zaduživanje i poresku presiju, sve dok balon visoke neproduktivne (javne) lične potrošnje ne pukne i kada pameti dođemo kada nam ona više neće biti od koristi. To smo, bar do sada, trebali naučiti.

Ulaganja javnih i drugih sredstava treba da se vrše ravnomjerno teritorijalno i sektorski, da se ne dopusti da na primjer Zapadno-hercegovački kanton (ZHK) po osnovu putarina godišnje uplati na Jedinstveni račun UIO BiH svega 4,31%, odnosno manje od Tuzlanskog i USK kantona za 846 miliona (2025.), a da povuče više nego što mu pripada oko 100 miliona, tako da se u ZHK brzom parom grade brze ceste i autoputevi (sve prema Hrvatskoj), dok Tuzlanski i USK nemaju ni metra brze ceste, niti autoputa. I pored toga, HDZ-ova družina tvrdi da je ugrožena. Usto, neshvatljivo je da čelnik jedne od vodećih bošnjačkih stranaka javno tvrdi da je HDZ nezaobilazan faktor pri formiranju vlasti na nivou Federacije i Države?! Iole ozbiljan čovjek mora ga priupitati: da li si se već dogovorio sa Čovićem oko nove koalicije, a da pri tome nisi ozbiljno razmišljao o položaju svoga naroda. Neshvatljivo!

Na kraju, mora se znati da poštenih izbora nema ako su njihovi glavni protagonisti oni koji su preko neizdatih fiskalnih računa i naštimanih tendera, došli do novca kojima će kupovati glasove od sirotinje, sa čije grbače su upravo poklopili ovaj novac. Dakle, pošteni izbori biće u onoj mjeri u kojoj su oni kontrolisani sa finansijskog aspekta, sa aspekta sprečavanja kupovina i brojanja glasova, bez obzira na nove tehnologije. Pri tome, veliku ulogu vidim i kod sredstava informisanja. Naime, voditelji raznih sučeljavanja  moraju se pripremiti i nedopustiti bilo kakva fraziranja. Kada bih vodio predizborna sučeljavanja, tvrdim da bi ih većina napustila studio vrlo brzo, jer bih inzistirao na slijedećem:

Šta ste ti i tvoja stranka do sada uradili?

Koje su vam reference da ćete uraditi ono šta obećavate?

Sa kojim stručnim timom ćete uraditi potrebne projekte i povući sredstva?

Iz kojih vanbudžetskih izvora ćete finansirati navedene projekte?

Jeste li spremni na strogu kontrolu utroška sredstava?

Kako ćete zaustaviti odlazak mladih i obrazovanih u inostranstvo, koji neće da budu u jatu poslužnih golubova i poglavica koji kradu javni novac?

Kako ćete pomoći protjeranim iz entiteta RS da tamo ostanu i da se vrate, jer teritorija bez stanovništva ne znači ništa?

Dokle će tzv. probosanskim strankama za obećano, a neurađeno, biti krivi Dodik i Čović?

Smiju li Bošnjaci, koji u Državi čine dvotrećinsku većinu, dopustiti da budu podređeni u bilo kom segment ili smislu?

Kada će probosanske snage konačno shvatiti da su bez države BiH samo bezlična masa i da ne smiju dopustiti inferiornost u odnosu na druge po bilo kom osnovu i po bilo koju cijenu?! Najkraće, mi Bošnjaci moramo biti dorasli Državi ravnopravnih naroda, ali ne i podređeni u bilo kom smislu. Jer, bezobrazna tvrdnja drugih, da kod Bošnjaka ništa nije dobro, niti poželjno, osim njihovog novca. Dokle, gospodo i drugovi?! (*)