ARAPUŠA/BOSANSKA KRUPA – Nije lako bilo u ove dvije godine, ponekad nam se čini da postojimo i sto godina. Svakodnevnica nam je aktivna, burna, intenzivna, vesela. Uspješni smo onoliko koliko su nam uslovi i mogućnosti dozvoljavali.  Mi znamo da smo borbene lavice, majke, žene, kraljice. Jako, jako smo ponosne da smo tu i čvrsto stojimo na onom mjestu od prije dvije godine. Nismo se pomjerile ni lijevo ni desno… Naš moto: borimo se za nas, za prava žena, prava oko nas. Širimo samo ljubav, mir, prijateljstvo i dostojanstvo. Nudimo saradnju svima, pružamo ruku prijateljstva svima. Znači mi smo tu da pomognemo, dočekamo, da se veselimo, putujemo, da se družimo i sklapamo prijateljstva.

Dvije godine su za nama i ponosne smo što smo ostvarile kontakte sa mnogim udruženjima, organizacijama, osobama, divnim ljudima. Putovale smo, družile se, upoznavale krajeve širom Bosne i Hercegovine. Imamo svoje redovne aktivnosti u udruženju. Primamo sve one koji nam žele pomoći u edukaciji, raznim predavanjima, kako bi išle u korak sa vremenom. Svima smo zahvalni da smo to što jesmo, da smo tu gdje smo sada. Hvala na pomoći svima koji su nam pružili ruku podrške od načelnika Armina Halitovića, predsjedavajuće Elvire Mehić, kantonalne zastupnice Ifete Kadić.

Najveću zahvalnost u ove dvije godine ipak dajemo gospodinu Smailu Toromanoviću, koji nam je pomogao u obnovi naših prostorija. Zahvalni smo i Udruženju “Džemaludin Čaušević”, koje nam je pomoglo u početku osnivanja udruženja oko administrativnih aktivnosti. Najviša zahvala ipak ide našoj dijaspori, koja nas je svestrano pomagala i stala uz nas. Hvala svim našim mještanima koji su pomagali i pomažu rad našeg Udruženja. Svoj pristanak da naše Udruženje nosi ime „Jasminka Čaušević“, su dali i roditelji rahmetli Jasminke. Hvala im puno. Naša Jasminka, prva civilna ženska žrtva, šehid na Unsko sanskom kantonu, izašla je u javnost, da se njeno ime i njena pogibija ne zaboravi. Sa svima vama, naše udruženje je bogatije, mi smo postali prepoznatljivi. Ponosni smo da smo tu za vas, a budite i vi za nas, naša vrata su otvorena za sviju, za svakoga, dobro nam došli…

Na otvorena vrata Udruženja žena „Jasminka Čaušević“ jednog dana, tačnije 04, juna, pokucala je ekipa Redakcije ReprezenT-a kada je, između ostalog urađen i ovaj video zapis. Predsjednica ovog Udruženja Suada Kurtović – Velagić na službenom fb profilu napisala je: Danas je naše Udruženje imalo goste. Dolazili su nam Esad Šabanagić sa svojom ekipom – volonterkama Lajlom Žalić (Velika Kladuša) i Aminom Šekić (Bužim). Radili su jednu opširniju priču o nevladinom sektoru općenito u Bosanskoj Krupi, naravno sa akcentom na učešće žena u istom. Odlučili su da posjete i Arapušu, odnosno naše Udruženje žena „Jasminka Čaušević“. Oduševljene smo njihovom posjetom, a kako smo bili mi tako su bili i oni oduševljeni, naročito ženski dio ekipe, koji prvi put dolazi u Arapušu i Bosansku Krupu. Posebno im se dopada naša Arapuša. Hvala im da su bili naši gosti i da su nas upoznali i snimili reportažu o nama.

Udruženje ima odlične uslove za rad

Udruženje žena iz Arapuše ima daleko najbolje uslove za rad ali i najmanji broj članica zbog odlaska stanovništva ove Mjesne zajednice u inostranstvo. -Hoćemo da nas ima više, hoćemo da se borimo za nas, da se družimo, da gledamo kako da ostvarimo naša prava. Naša Mjesna zajednica nema svog predsjednika a niti povjerenika i to nam stvara određene probleme u našem radu, žali se predsjednica Suada Kurtović – Velagić koja se, za razliku od mnogih, vratila sa dugogodišnjeg boravka i rada u Sloveniji. Ona dodaje kako pokušavaju sa horom i izvođenjem sevdalinki i ilahija da pokažu ko su i šta sve mogu. -Kroz druženje i pjesmu želimo doći do optimizma, dodaje Suada.

Jedne i jedine, neponovljive, neumorne, jedinstvene, sa svojim ciljem i sa svojim stavom. Stavom za promovisanje prava žena i njihovih pitanja, njihove egzistencije, ne idu ni lijevo ni desno, samo pravo. -Same smo svoje, ne dozvoljavamo da nam neko nameće svoja mišljenja. Mi smo sposobne same da razmišljamo i ne želimo biti ničije marionete i zbog toga smo ponosne. Ponosne, što možemo uzdignute glave ostvarivati svoje planove. Poslušati ćemo, ali same ćemo odlučivati. Prihvaćamo pomoć samo ako je dobronamjerna. Ne odbijamo saradnju i zahvalne smo svima, koji nam žele pomoći i koji su u našem radu i postojanju prepoznali trud na putu promovisanju žena i njihovih prava. Borimo se za nas, za prava žena! Mi hoćemo samo dobre stvari, loše nas ne zanimaju a radimo kao da nas je 50 pa i stotinu, dodaje Suada.

Udruženje žena „Jasminka Čaušević“ Arapuša

Nakon ovog baš lijepog uvoda i još ljepšeg poimanja razloga za osnivanje udruženja i njegova rada red je da isto i predstavimo. Osnovano je dakle prije pune dvije godine, 25. jula 2018. godine sa sjedištem u školi u kojoj nema đaka a nekada ih je bilo hiljadu. Kod davanja imena, ni malo nije bilo kolebanja oko prijedloga tadašnje članice a sadašnje predsjednice da Udruženje nosi Jasminkino ime. Bilo je i drugih prijedloga, međutim sve članice su se složile za ime „Jasminka Čaušević“. Da Udruženje nije osnovano i da mu članice nisu dali ovo ime, možda se nikada ne bi ovako ni sjećali Jasminke. -Neka se čuje, neka se pamti i neka se ne zaboravi njena žrtva, kao ni sve nevino ubijene žrtve minulog rata, kategorična je Suada.

Jasminka Čaušević je rođena 24.04.1968. u Bajrićima kod Stijene. Udala se je 1989. u Arapušu i došla u porodicu Čaušević. Njen suprug Senad otvara restoran u kući imenom „Ambasador“. Dobro im je išlo… Tada je Arapuša sa oko dvije stotine kuća imala poštu, par trgovina, školu sa 1.000 đaka, autobusnu liniju najmanje pet puta na dan, imala je… Sva okolna sela dolazila su u Arapušu po namirnice, u školu, u poštu i u njihov lokal – „Ambasador“. Bavila se Jasminka i ugostiteljstvom i poljoprivredom, održavala je bašču a sve u želji da pomogne Senadu da održe biznis i da u konačnici uspiju. Bila je izvanredna u pripremama kolača, hurmašica, baklave, kadaifa… Svi njeni specijaliteti mogli su se konzumirati u restoranu ili u njihovoj kući, kao dobrodošlica prijateljima. Voljela je Jasminka i ručne radove. Povrh svega, Jasminka se brinula za svoj izgled. Bila je naizgled nježna i krhka ali u biti uz sve te svoje poslove koje je obavljala stekla je neku žilavost i snagu. Imala je volju, želju. Žudila je za tim da sve radi, da što više na tim svojim radnim poljima postigne. Nije to bila žudnja da bi nešto ekstra imala, ne, ona je grabila skupa sa svojim Senadom taj život, kao da je znala da izmiče. Imala je  karizmu dame, prefinjene gospođe, a ujedno dostojne žene, domaćice, radnice, poljoprivrednice. Sa mještanima u selu se izvrsno razumjela i slagala. Sa svojim Senadom, imala je vremena da obilazi komšije i rodbinu, a bili su i sami bili dobri domaćini.

Međutim, međutim, dođe taj prokleti rat

Arapuša, prva na tapeti u Krajini, danas je na samoj granici sa manjim bh. Entitetom. Osjećali su mještani po vazduhu koji udišu, da se sprema nešto veliko. Cijela Bosna je treptala… U prvom napadu u Krajini, Arapuša je opkoljena, mještani zatvoreni kao u kavezu, nije mogla ni ptica da izleti iz nje, a u njoj je i Jasminka sa svojim Senadom. -U jednoj akciji paravojnih formacija, tog kobnog 24. aprila, koji je bio jedan od najtežih dana, ubiše i našu Jasminku, prisjeća se Suada. Ubili su Jasmnku u njenoj kući, sa takozvanim dum-dum metkom razarjućim, od kojeg nije bilo povratka. Otišla je u svojoj dvadeset i petoj godini i pri tom je bila trudna. Ubiše četnici dva života odjednom. Ubijena je zato što se zvala Jasminka Čaušević. Otišla je u sekundi žena, otišla ljepota otišla Jasminka… Nakon nekog vremena i boravka po sanskim selima kamo su protjerani, pronađoše ubice i Senada. Odvedoše ga skupa sa još četvoricom iz ovog sela u nepoznatom pravcu… Nakon puno godina saznalo se da su ubijeni kod Okanove bukve u općini Sanski Most i to oko 25. jula 1992. godine. Znači poslije tri mjeseca od Jasminkine smrti, ubiše i njenog Senada. Završi se njihova ljubav, završi se njihova želja za životom, ode njihova snaga, borba i volja, koju su tako imali, ode zauvijek, ode u nepovrat, piše o ovom događaju Suada Kurtović – Velagić. Senadove kosti pronađene su jednoj sanskoj grobnici, tako da Jasminka i Senad sada imaju skupa mezare u svojoj Arapuši…

Pravi smiraj nikada neće naći, ali neka znaju da su jedno pored drugog, tako je moralo da bude, takva je sudbina i dragi Allah samo zna, zašto je moralo tako da bude. Neka im je vječni rahmet i neka im dragi Allah podari lijepi Džennet. Za njihove žrtve, još nikada nisu pronađeni krivci, još nikada niko nije odgovarao. Nadamo se da dragi Bog sve vidi i da  i za njih postoji kazna, nada se Suada.

Za Jasminku treba da se čuje

Za Jasminku poslije toliko godina, ponovo se čuje, oživljen je njen lik u imenu Udruženja žena „Jasminka Čaušević“. Treba da se zna za njenu žrtvu, još zbog toga što je prvi ženski šehid na prostorima USK-a. -Do sada se niko, ama baš niko, nije sjetio da napiše nešto o njoj. Ovo je evo prvi puta ali u jednom drugom kontekstu, i dobro je da se zna jer nas često pitaju tko vam je ta Jasminka i zašto udruženje nosi njeno ime, kazala nam je na kraju Suada Kurtović, predsjednica Udruženja koje upravo po Jasminki Čaušević nosi ime. Amina ŠEKIĆ i Lajla ŽALIĆ