VELIKA KLADUŠA – Samir Šehić iz velikokladuškog naselja Trnovi, zaseok Široki potok, stopostotni je invalid, nakon što je prije pet godina nastradao u Bihaću od visokog napona, radeći „na crno“ kod jednog poduzetnika. Dugo vremena borio se i izborio za život, doduše u invalidskim kolicima, ali danas sretan i ambiciozan. Iako nepokretan, bez lijeve ruke, sa velikim oštećenjima na desnoj ruci i na glavi, Samir ne miruje. Nakon teške nesreće u kojoj je jedva preživio liječeći se, između ostalog, i u Njemačkoj, prije dvije godine se oženio a prije godinu dana registrirao poljoprivrednu djelatnost, zaposlio se na taj način, i danas sa suprugom Rabijom, koju je pronašao u Zenici, uživa u svakom trenutku boravka pored svoja dva plastenika.
Posjetili smo Samira i njegovu suprugu na njihovom imanju jednostavno da vidimo kako se snalaze u avanturi u koju ih je on uvalio. I ne izgleda nestvarno. Dva plastenika puna su raznih povrtlarskih kultura, koje su već uveliko počele davati plodove, a oboje kažu kako se sigurno neće obogatiti baveći se ovom proizvodnjom ali hoće itekako doprinijeti boljitku svog domaćinstva i poboljšanju osobnog standarda, jer već prve godine rada sve proizvedeno su plasirali i prodali i prije i lakše nego što su zamisliti mogli. I još nešto, za ovaj bračni par možda i značajnije, u plastenicima i povrtlarskoj proizvodnji pronašli su sebe i smiraj koji se bitno razlikuje od onog uz kompjuter ili tv ekran.
Samir je član Udruženja paraplegičara i oboljelih od dječje paralize Velika Kladuša na čiji nagovor uz konkretnu asistenciju i pomoć je i krenuo u „poljoprivredni biznis“ kroz samozapošljavanje jer je od Fonda za profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba sa invaliditetom prošle godine registrirao poljoprivredni obrt, u kojem je pokrenuo plasteničku prozivodnju povrća.
Ove godine za Samira i Rabiju evo stižu i prvi rezultati njihovog truda. Dospjele su za prodaju paprike i krastavac, a za koji dan biće i paradajza. Ono što ne prodaju u svježem obliku, zasigurno hoće u teglama kao salatu u čemu već imaju stečeno prošlogodišnje pozitivno iskustvo.
Ovo je jedna pozitivna priča i primjer kako i osobe sa invaliditetom mogu biti korisni članovi svog domaćinstva ali i društva u čijem okruženju žive. Samir jednostavno ne želi živjeti samo od „socijale“ već hoće da pokaže da može privređivati i živjeti od svoga rada uz pomoć i poticaj zajednice i države te na taj način doprinijeti smanjenju nezaposlenosti, razvoju društva, socijalizaciji i integraciji osoba sa invaliditetom.
Naravno, treba biti pošten pa kazati kako bi Samirove ideje i zamisli bile mrtvo slovo na papiru da nije njegove vrijedne supruge Rabije, koja je u međuvremenu položila vozački ispit i sada je, uz sve druge obaveze prema Samiru invalidu, njegov vozač kojeg često provoza i do njene rodne Zenice u kojoj ima porodicu. 
Samiru će, kada god to bude potrebno, u pomoć priteći njegovo Udruženje paraplegičara kroz obezbjeđenje uslova za izlazak na sajmove ali i „reklamiranje“ njegovih poljoprivrednih proizvoda posredstvom društvenih mreža koje je već uveliko započelo.
Za sve one koje ova Samirova priča ohrabri u razmišljaju o vlastitoj poljoprivrednoj djelatnosti neka u septembru ove godine prate objavu Javnog poziva Fonda za poticaj zapošljavanja i samozapošljavanja u čemu će im bezrezervnu pomoć i podršku pružiti Udruženje paraplegičara. Esad ŠABANAGIĆ