Sabiha Osmančević iz Cazina se krojačkim poslom bavi više od tri decenije, a prije deset godina odlučila se na hrabar potez – pokrenuti vlastiti biznis. Zahvaljujući ogromnom trudu, upornosti, odlučnost i ponajprije ljubavi prema poslu koji radi, uspjela je.
Zahvaljujući Sabihi Osmančević, jednoj od rijetkih krojačica koja ima registriran obrt, stara čaršija u Cazinu obogaćena je još jednim starim zanatom. Sabiha je zadovoljna jer radi posao koji voli, a sav trud i odgovornost koji iziskuje vlastiti biznis registriran još prije deset godina ipak se isplate. -U početku je to bila potreba. Još sa 17 godina sam počela raditi u tvornici „Cazinka“, radila 25 godina i onda zbog rata ostala bez posla. Odlučila sam da se osamostalim, a prije deset godina sam registrirala obrt jer želim svakog dana ići na posao i želim jednog dana imati i penziju. Zadovoljna sam i najsretnija što radim posao koji volim. Sve ove godine opstala sam svojom voljom, svojim trudom i upornošću. Čovjek ako nije uporan nikad neće uspjeti ni u čemu, kaže Sabiha Osmančević.
Na pitanje je li bilo teško odvažiti se na takav korak s obzirom da je solidne prihode ostvarivala radeći i u kući kaže: -Trebalo je hrabrosti ali s obzirom da sam ja osoba koja i puno rizikuje a i puno dobija u svemu tome, hvala Bogu eto pokazalo se da mi to ide, a i dan danas mi ide. Uglavnom, zadovoljna sam, imam posla, osigurala sam se što je najbitnije. Jako je važno za jednu ženu da iziđe iz kuće jer ako ostaneš u kući kao da ne pripadaš društvu. Nisam imala vlastiti prostor, sve je bilo iznajmljivanje–od prostora, materijala, morala sam kupovati materijale, ulagati u to, bilo je tu i ulaganja i odricanja puno, no na kraju se pokazalo da je to jako dobro. Jako sam dobro radila i dan danas to radim, imam inovacije neke svoje s kojima uspijevam, svaki dan se neka nova ideja rađa, svaki dan dobivam neke nove mušterije, uglavnom su mi mušterije zadovoljne.
Ljubav prema poslu koja ne blijedi ni nakon decenija bavljenja krojačkim zanatom, potreba da se da maksimum, želja za inovacijama i unapređenjima poput torbica koje radi – garancija su Sabihinog uspjeha. -Posao je obiman bio a u početku sam radila isključivo prepravke, dok nisam počela dolaziti do materijala. Počela sam se onda uključivati u izradu narodnih nošnji, pa sam onda radila zavjese i paravane, posteljine… Radila sam iznova neke modele. Za stare majke koje i danas nose dimije i bluze – jako malo žena ima koje to rade, ja to i danas radim. U početku nisam smjela birati šta ću raditi zbog svoje zarade. Ja sam se više puta žrtvovala, nisam uvijek ni imala tu zaradu ali sam radi budućeg posla žrtvovala sebe i svoje vrijeme, svoje znanje da bih ostvarila ovo što imam danas.
I krojački je jedan od starih tradicionalnih zanata koji polako odumiru no još uvijek ima žena koje se bave ovim poslom, uglavnom u vlastitoj kući i na taj način upotpunjuju kućni budžet. Nije je obeshrabrila ni činjenica o sve većoj ponudi prilično jeftine odjeće – i u tome je pronašla svoju šansu. -Ima puno jeftine konfekcije, ima puno žena koje rade od kuće, recimo ta jeftina konfekcija – ona nama donosi dobit. To su jako slabo urađeni štepovi – modeli jesu fini, in, boje koje se nose danas, ali su štepovi loši tako da ja taj artikl ponovo prerađujem preko svoje mašine i ruku.
U proteklih je deset godina Sabiha uspješno realizirala brojne ideje – radila platnene cekere za EKOBIS, reciklirala torbice, a posebno je veselila izrada narodnih nošnji za ovdašnja kulturno-umjetnička društva. -Bilo je tu i restauracije a bilo je i ideja mojih. Svakom pravom krojaču se svaki dan stvori neka nova ideja u glavi da to odradi. Čak sam od džinsa to radila. Pravila torbice koje su bile jako popularne.
Odnedavno su Sabihi u drugom planu poslovi vezani za prepravke odjevnih i predmeta od tekstila, posvetila se izradi pamučnih zaštitnih maski i tako pokazala humanu dimnenziju sebe i svoga posla. U cijenu od 1,20 KM po komadu uračunat je samo potreban materijal. -Želja za zaradom nikako, želim da budem i humana a maske radimo isključivo zbog ovog virusa… Prirodan je materijal koji se može iskuhavati, nije jednokratna maska znači, za više je upotreba…peglanje i pranje dolazi u obzir i to je to.
Za uspjeh su, kaže Sabiha, najbitniji volja, odlučnost, spremnost na rizik i naravno, ljubav. -Ljubav je tu bila prema poslu, i dan danas je velika. Možda sam nekad i bila bolesna ali ljubav prema poslu i odgovornost moja prema mušterijama su bili jači jer nikad ne bih dozvolila da me mušterija zove ili čeka ispred vrata a ja nisam napisala gdje sam ili nisam mogla doći taj dan… Bilo je vremena kad sam radila samo za obaveze i za prostor koji plaćam , ali evo ja sam danas uspješna i meni je to zadovoljstvo. Jako sam zadovoljna, želim do penzije da radim, a ako me zdravlje posluži možda i još.
Nije teško spoznati koliko je značajna Sabihina odluka da registrira svoj obrt još prije deset godina kada ambijent i nije bio najpovoljniji, sve naravno vlastitim sredstvima i uz veliku odgovornost, no, kako sama zaključuju, isplati se. I Cazinjanima koji sada imaju dostupniju još jednu uslugu. Azra BAJRIĆ
Ovaj prilog Redakcija ReprezenT-a realizira u okviru Projekta „Osnaživanje uloge žena u javnom životu USK-a“ kojeg podržava USAID a implementira Centar za promociju civilnog društva (CPCD) Sarajevo. Projektom se želi povećati vidljivost žena u svim sferama njihovog djelovanja, podjednako u svih osam općina USK-a, sa ciljem senzibilizacije javnosti o njihovom položaju i problemima te načinima kako takvo stanje eventualno poboljšati i mijenjati.
