Deset je punih godina kako ReprezenT svoj priloge (većinu njih) objavljuje u video formi te smo tako u prilici, reprizirajući neke događaje i pojave, svjedočiti tom vremenu i vremenu danas, odnosno razlikama i posljedicama tih razlika i razloga.
U minulih deset godina ovog perioda, barem nekoliko stotina puta smo spomenuli odnosno ustvrdili, potvrdili i dokazali da Velika Kladuša ubrzano nazaduje, u svakom pogledu. Mogu se tu pronaći i elaborirati brojni primjeri, neoborivi i neupitni ali ćemo za sada istaći jedan koji je neupitan, a potom neke i publicirati.
Naime, prema socioekonomskim performansama Velika Kladuša koncem 1990-tih bila je najsličnija općini Tešanj! Koncem 2021. na ljestvici od 79 općina FBiH Tešanj je na 14. mjestu sa oko 14 hiljada zaposlenih, a Velika Kladuša na 61. mjestu sa nepunih pet hiljada zaposlenih! Prije deset godina Velika Kladuša je po stepenu razvijenosti bila na 46. mjestu od ukupno 79 općina u Federaciji BiH. Ili, Cazin je prije dvije-tri godine dostigao prijeratni broj zaposlenih a Velika Kladuša tek trećinu.
No, vratimo se velikokladuškom nazadovanju do čijeg početka dolazi 2012. godine promjenom lokalne vlasti i preuzimanjem kormilarenja općinom od strane kadrova Laburističke stranke, najprije sa (ne)zavisnim načelnikom Edinom Behrićem a potom Fikretom Abdićem, aktuelnim načelnikom. Zbog činjenice da je tadašnji načelnik 2012. godine promoviran kao šesto dijete Fikreta Abdića ova dekada, odnosno posljednjih deset godina, sa pomenutim nazadovanjem, upisujemo u zasluge Laburističkoj stranci i njenom (ne)upitnom autoritetu Fikretu Abdiću.
Već na početku kormilarenja općinom općinskog načelnika Edina Behrića, kojem je ova funkcija bila prvo radno iskustvo i zaposlenje, pojavljuje se pojam „protivnik razvoja“, u množini protivnici. Ova izmišljotina o kojoj se i danas sve više govori i raspravlja izum je Elvire Abdić Jelenović, predsjednice Laburističke stranke i aktuelne vijećnice u Općinskom vijeću. I nije se na žalost, završavalo samo na pričama već i konkretnim progonima, a posebno su na udaru bili novinari, Elvirina noćna mora. Pojam „protivnik razvoja“ nije nikako definisan pa se ne zna ko su oni imenom i prezimenom a sve ih je više u pričama Elvire i njenih „ulizica“ jer Velika Kladuša sve više nazaduje pa to onda izgleda logično.
MEŠA SELIMOVIĆ o ulizicama: „Ulizice“ to su za mene najgori ljudi na svijetu, najštetniji, najpokvareniji! Oni podržavaju svaku vlast, oni i jesu vlast, oni siju strah bez milosti, bez ikakvog obzira, hladni kao led, oštri kao nož, kao psi vjerni svakoj državi, kao *urve nevjerni svakom pojedincu, najmanje ljudi od svih ljudi. Dok njih bude nema sreće na svijetu, jer će uništiti sve što je istinska ljudska vrijednost!!!
Ko su imenom i prezimenom „protivnici razvoja“ Velike Kladuše
Prije nekoliko godina potisnik ovog priloga radio je reportažu u firmi „Miral“ u čemu je sagovornik bio tadašnji direktor iste Boris Horvat. Došli smo kroz razgovor i do ove teme te smo se tu malo „poćerali“ ko je veći protivnik razvoja Velike Kladuše, on ili novinar. Popustio sam pa je ta titula pripala Borisu, koji ima najmoderniju firmu u Velikoj Kladuši i znatno šire, koja zapošljava preko stotinu radnika, koja svu proizvodnju izvozi u Europsku uniju i koja je minule godine svrstana u 100 najvećih izvoznika u BiH. Još su neki razlozi zbog kojih nikada ne bi dozvolio da se Boris svrstava u protivnike razvoja jer to niti je logično niti bilo čime potkrijepljeno. Danas je umjesto Borisa njegov sin Goran direktor preduzeća i „gura“ sa biznisom kao što je gurao Boris ili još bolje. Nema logike draga Elvira da ovakve domoljube svrstavaš u protivnike razvoja bajkovite Čaršije. U to ne vjeruješ ni ti a kamo li ko drugi! Evo pitam Elviru može li npr. i Esad Šabanagić, novinar i Kladuščanin od 1978. godine a po majci od rođenja, biti protivnik razvoja Velike Kladuše, koji ima registrirano preduzeće u ovom gradu, čija su djeca ostala u Velikoj Kladuši u kojoj ova porodica ima kuću, stan i poslovni prostor. Nema logike Elvira, ni u ovom slučaju to ne vjeruješ ti a kamo li neko drugi. Ili, spomenuti ću još nekoliko „potencijalnih protivnika razvoja“ Velike Kladuše koji se, vjerujem, neće ljutiti. Može li protivnik razvoja Velike Kladuše biti Ramo Hirkić, publicista i najveći hroničar ovog grada, koji se vratio iz Amerike i svoje penzije ovdje troši, koji danas može živjeti na bilo kojem dijelu zemaljske kugle. U Velikoj Kladuši ima kuću, stan i pored svega, ima želju da ovdje živi i da se bori za kvalitetniji život. Ima li logike Elvira Abdić Jelenović da protivnikom razvoja prozivaš npr. svog kolegu – političara Amira Purića koji se iz Sarajeva vratio u Veliku Kladušu da tu živi i doprinosi njenom boljitku. Naravno da nema jer Amir može birati zemlju pa i novinarsku kuću svjetskih razmjera u kojoj može pronaći posao i živjeti kao grof. Još je puno sličnih primjera, no i ovoliko je dovoljno jer je u svom posljednjem Osvrtu pomenuti Ramo Hirkić nabrojao protivnike razvoja Velike Kladuše. „Odgovornost za ovako jadno, čemerno,… stanje bajkovite Čaršije po svim aspektima nose narodni izabranici svih nivoa (mjesne zajednice, džemati, vijećnici, poslanici, funkcioneri političkih stranaka, vodeća civilna udruženja sa naglaskom o mjestu i ulogama pripadnika „inteklektulanih krugova“ općenito, a posebno kladuškog vjerskog ummeta! Dakle, čitateljima se ostavlja mogućnost da prosuđuju ko su to protivnici razvoja Velike Kladuše, oni koje proziva a ne imenuje Elvira Abdić Jelenović ili oni koje je nabroja Ramo Hirkić u svom posljednjem Osvrtu.
Zapravo, pobrojani ali i brojni drugi Kladuščani možda i jesu protivnici razvoja ali onakvog kakvog provodi Laburistička stranka sigurno nisu, u kojem se nekakvom ekspertnom timu izdvaja 400 hiljada KM, političkim strankama 200 hiljada KM, javnim preduzećima 1.540 hiljada KM, za četiri godišnja doba 150 hiljada KM, ZKP Komunalijama 1.965.418 KM a za sport 50% manje od prethodne godine zbog čega su dva nogometna kluba seniora prestala funkcionirati, čega se stide svi „normalni“ Kladuščani. Sve pobrojano je obavijeno velom tajne jer se ne podnose zakonom propisani izvještaji a ponajviše toga funkcioniše kao da je privatna svojina načelnikove djece kao što su „godišnja doba“.
E upravo su „godišnja doba“ razlogom da putem konkretnog primjera pogledamo preko ramena tačno deset godina unazad kada je objavljen naš sveukupno treći prilog sa video zapisom a bilo je to sa Desetog jubilarnog Krajiškog Teferiča koji je 25. augusta 2012. godine održan u Todorovskoj Slapnici. Sve o tom Teferiču piše u posebnom prilogu kojeg objavljujemo-repriziramo, jer je bio najmasovniji, najbolje organiziran, sa najmlađim Organizacionim odborom kojeg je imenovala Mjesna zajednica, sa ostavština školi domaćinu…
Riječ dvije o pojmu riječi Teferič
Teferič je lijepa i plaha riječ turskog porijekla i ima više značenja. Jedno značenje je izlet, piknik i u današnjem vaktu je gotovo nezamisliv bez pjevača i bučnog razglasa, ringišpila i raznolikog cirkusa kojem prisustvuje silna masa svijeta. Teferič je besjeda u značenju zabavljanje, provod, uživanje u prirodi, izlet u prirodu u svrhu provoda i razonode. Teferič je ušao i u naše drage sevdalinke na kojem se pjevaju najljepše pjesme na svijetu koje narod voli. Na teferiču se ašikuje, jede, pije i zabavlja. Teferiči je danas manifestacija na kojoj se susreću prijatelji, rođaci i poznanici koji žive u brojnim državama širom svijeta koji se tom prilikom okupe, vide i zajedno druže. Moja duša žudi za takvim teferičima, igrankama i veseljima. Teferič je ušao i u našu dragu sevda(h)linku -»Jel’ ti žao Banjaluke, Banjalučkih teferiča, kraj Vrbasa akšamluka…«. Današnji teferiči su obojeni modernim nijansama i tonovima i ne liče na sebe. Za teferič izmisliše riječ izlet, proslava, piknik… Na teferič pošla nana, s’ unucima i snahama. Hajde nano, bona nano, da igramo i pjevamo…
Laburisti srozali i obezvrijedili teferiče
U nastavku je tekstualni i video prilog sa Desetoga, najbolje organiziranog Teferiča kojeg nemamo sa čime uporediti jer je neko cirkus na Gradskom trgu 06.08. 2022. godine nazvao 19. Krajiškim teferičom, a zapravo se radilo o klasičnom ali bezidejnom muzičkom koncertu, bez čula okusa i mirisa. Video zapis sa Desetog Krajiškog teferiča vrijedi pogledati iz više razloga a jedan je svakako da ćete vidjeti neke vama drage ljude koji više nisu među živima. Kvalitet zapisa nije najbolji kao što nije niti montaža jer se radilo kamerom sa video kasetama i prvim zapisima ali, ipak vrijedi… jer o posljednjem navodnom Teferiču ni slova nismo objavili jer se naprosto o tomu nije radilo niti je na Teferič ličilo.
Nakon Teferiča u Todorovskoj Slapnici uslijedio je naredne 2013. godine XI Krajiški teferič u Todorovu koji je donekle ličio na dotadašnje da bi već naredni u Maloj Kladuši 2014. godine Laburisti srozali od čega se do danas nije oporavio i ne liči sam na sebe. Npr. u Maloj Kladuši je spominjana Elvira Abdić Jelenović predvodila uniformisanu stranačku ekipu sa majicama Laburističke stranke i drugim obilježjima čime je zapravo izvršen puč i teferiči su postali jednobojni stranački da bi se ubrzo naselili u Veliku Kladušu a zanemarili mjesne zajednice u kojima se do tada održavao i donosio konkretne koristi. O urušavanju i nazadovanju teškom mukom „brendiranog“ Krajiškog teferiča možete popratiti u našim narednim prilozima i video zapisima. Pripremio: Esad ŠABANAGIĆ