Huska Miljković, Kladuščanin kojeg je narod na poseban način volio

VELIKA KLADUŠA – Huska Miljković je jedan od pripadnika mnogobrojnih kladuških pa i krajiških legendi u čijem su radu i djelovanju u znatnoj mjeri preovladavale pozitivne karakteristike, a svakako najpozitivnija je činjenica da je od ratnih stradanja sačuvao narod Cazinske krajine, zbog čega ga je narod na poseban način volio. Nekima se njegovi mudri potezi da sačuva svoj narod nisu dopali, pa su ga likvidirali.

Priložena video reportaža objavljena je prije nešto više od pet godina i sasvim sigurno je jedna od posljednjih u kojoj se pojavljuju učesnici odnosno svjedoci događanja Huskinog vremena. Evo, samo pet godina kasnije, mnogi koji se pojavljuju u reportaži nisu više među živima. Vrijeme čini svoje a zaborav je sve prisutniji, pa upravo u namjeri da ponešto iz Huskina vremena otrgnemo od zaborava, objavljujemo reportažu objavljenu u aprilu 2014. godine kada se o Huski slobodno govorilo jer ne treba zaboraviti da je to dugo vremena bila tabu tema.

Povod ovog prisjećanja baš sada je odlazak posljednjeg živog aktera i najboljeg poznavaoca lika i djela Huske Miljkovića, koji u reportaži i govori o njemu, Sulejmana Sule Muhamedagića (1925). Pored ove reportaže, objavljujemo i dva druga zabilježena događaja, jedan radnije a drugi kasnije, o postavljanju spomen obilježja Huski Miljkoviću, u blizini njegove rodne kuće, odnosno mjesta pogibije tako da se sve može pronaći na jednom mjestu.

U reportaži se pojavljuju brojni sagovornici pa je najbolje istu pogledati a što se posebno preporučuje mlađim generacijama koje ništa ili vrlo malo znaju o Huski i njegovoj ratnoj ulozi u očuvanju naroda Cazinske krajine. (.)

Slijedi ranije objavljeni prilog

Husein Huska Miljković (1906. – 1944.) je jedan od pripadnika mnogobrojnih kladuških pa i krajiških legendi u čijem su radu i djelovanju u znatnoj mjeri preovladavale pozitivne karakteristike, a svakako najpozitivnija je činjenica da je od ratnih stradanja sačuvao narod Cazinske krajine, zbog čega ga je narod na poseban način volio. Veliki broj Krajišnika, pa čak i starijih, ne zna puno o događajima tog vremena. Nekima se njegovi mudri potezi da sačuva svoj narod nisu dopali, pa su ga likvidirali kod Trnovačkog mlina i mosta. Na tom mjestu postavljena je spomen ploča pored koje su na Trnovačkom mlinu prije četiri godine započeli ali nikad i dovršeni radovi na njegovom uređenju.Ovo je još jedna u nizu zanimljivih video reportaža zabilježenih prije četiri godine o Huseinu Huski Miljkoviću, zaboravljenoj legendi Cazinske krajine. Reportažom trgamo od zaborava mudrog, zagonetnog, strogog i tvrdoglavog ali izuzetno poštenog čovjeka i vojskovođu. Kao novinar volim pisati reportaže. To sam činio dok su izlazile novine ReprezenT u kojima je objavljeno nekoliko feljtona i reportaža o ovoj legendi iz Velike Kladuše a to činim i danas za Portal ReprezenT, koristeći već pomenuti video zapis iz 2014. godine koji se više jednostavno ne može ponoviti, budući da neki sagovornici iz tog vremena više nisu među živima.  Ovom reportažom trgam od zaborava ljude i događaje i koliko god je to moguće, povezujem je sa važnim datumima tog perioda. Tako je i nastala ova polusatna reportaža o jednom od najkontraverznijih figura antifašističkog rata na prostorima Cazinske krajine, danas heroju, o kojem se donedavno čak nije smjelo niti ime spominjati.U reportaži se gotovo nikako ne bavim Huskinom vojnom karijerom i onim što ga je i kako zadesilo. O tomu su do sada napisane tri knjige a čujem da je još jedna spremna za štampu pa je ta građa i ona u arhivima Bihaća i Karlovca na koje u reportaži tek podsjećam, danas svakom dostupna. Ovom video reportažom želim da popravim popriličan broj netačnih podataka, lokacija pa i kvalifikacija. Huska je kao čovjek i vojskovođa bio neškolovan, ali vrlo mudar, zagonetan, strog i tvrdoglav ali krajnje pošten u izvršavanju postignutih dogovora i obećanja. Bio je vojnik i vojskovođa koji je u ratu imao grešaka i propusta a mnogima se upravo zbog rata moglo progledati kroz prste. Huska Miljković je jedan od pripadnika mnogobrojnih kladuških pa i krajiških legendi u čijem su radu i djelovanju u znatnoj mjeri preovladavale pozitivne karakteristike, a svakako najpozitivnija je činjenica da je od ratnih stradanja sačuvao narod Cazinske krajine. Nekima se njegovi mudri potezi upravo da sačuva svoj narod nisu dopali pa su ga likvidirali. U Krajini inače izdajnika nikad nije falilo i oni su pronađeni među njegovim najbližim saradnicima.Cilj svih dosadašnjih pa i ove reportaže je da ukaže na potrebu obilježavanja ovog kršnog krajišnika i datuma njegove pogibije jer za njegovu bistu koja nikad nije izlivena predviđeno je mjesto među ostalim kladuškim herojima i vojskovođama. Reportaža od prije četiri godine dala je, nažalost, tek jednokratne rezultate kada su Huskini rođaci i prijatelji odlučili da po prvi puta posjete njegov mezar i polože cvijeće a nešto kasnije je izrađena mramorna ploča i postavljena na mjesto njegove pogibije. Nakon toga, ponovo zavladao zaborav!U ovoj reportaži pokazujem mjesto rođenja, odrastanja i pogibije kao i već postavljeni spomenik od strane ljudi koji nisu u srodstvu sa Huskom ali mu se odužuju u ime roditelja koji su bili njegovi vojnici. U reportaži pokazujem mjesto gdje je Huska pokopan zajedno sa svojim bratom Šabanom koji je nekoliko sati kasnije ubijen od istih ubica. Njih dvojica pokopani su u jedan mezar u haremu gradske džamije u Velikoj Kladuši što nije poznato većem broju Kladuščana. Prije četiri godine razgovarao sam sa jedinom Huskinom kćerkom Bejzadom, koja je danas zbrinuta u domu za stare osobe i teško je bolesna, svjedokom ubistva Huske i Šabanovim sinom koji je gledao ubistvo svog oca, koji je prošle zime preselio na ahiret. Sve troje sagovornika imali su u to vrijeme, dakle 1944. po jedanaest godina. Razgovarao sam i sa predsjednikom UBNOAR-a općine Velika Kladuša koji je bio Huskin vojnik kao i sa čovjekom koji je u ime Muslimanske Bošnjačke organizacije nakon njenog osnivanja u Velikoj Kladuši na Huskin mezar postavio veliki nišan, na kojem nije tačan datum pogibije i nema nikakvih podataka o Huskinom bratu Šabanu. I na kraju, prošetao sam kamerom ulicom Huske Miljkovića u Velikoj Kladuši, u samom njenom centru, u kojoj nisam pronašao niti jedan trag o njenom nazivu. Sa druge strane svi njeni stanovnici znali su u kojoj ulici žive. NI danas se ništa nije promijenilo. Ponovo sam prošetao ulicom Huske Miljkovića, i niti na jednoj od petnaestak kuća nema naziva ulice. U mapi grada postoji ulica Huske Miljkovića ali nigdje to ne piše!Dakle, 27. aprila, navršile su se 74 godine od mučkog ubistva, najkontraverznije figure antifašističkog rata na prostorima Cazinske krajine, Huseina Huske Miljkovića. Po nalogu Njemaca i ustaša, likvidiran je od strane svojih dojučerašnjih potčinjenih, Bajre (Bajro Baba) Keserović i Hasana Keserovića, te Emina Okanovića. Sahranjen je zajedno sa bratom Šabanom u isti mezar, u haremu gradske džamije u Velikoj Kladuši uz sve vojničke počasti te prisutnost velikog broja partijskih i vojnih zvaničnika. Tom prilikom u Kladušu se sila, do tad neviđena masa Krajišnika, Kordunaša i Banijaca da oda poštu legendarnom komandantu Huski. U svojim sjećanjima Ignjatije Gnjaco Perić, Huskin prijatelj i saborac, ovako opisuje taj zločin: „Huska se pozdravio sa trojicom bivših saboraca i, zajedno s njima krenuo u pravcu Todorova. Koračao je naprijed, ništa ne sluteći. Tek što su prešli stotinjak metara, Bajro, koji je išao odmah iza Huske, ispalio je puščani metak u Huskin potiljak i ovaj na mjestu ostao mrtav. Pošto je glavni zadatak bio izvršen, trojici atentatora pridružio se i četvrti-Huse Karajić. Njih četvorica su, odmah nakon toga, krenuli kod Šabana Miljkovića, Huskina brata, koji je u to vrijeme također bio kod kuće u selu Trnovi. Ubili su i njega, a zatim pobjegli u Cazin gdje su svojim gospodarima, Njemcima i ustašama, podnijeli izvještaj o počinjenim ubistvima“. Iako se o ovom predratnom komunisti, organizatoru antifašističke borbe, te proslavljenom ratnom komandantu, zna gotovo sve, sa nekoliko osnovnih podataka iz negovog zanimljivog života, punog uspona i padova, vraćamo vas u ta teška, slavna vremena.Huska Miljković, sin Mehmeda i Bejze, rođen je 1906. godine u selu Trnovi (pod Prokresom), općina Velika Kladuša. Potiče iz srednje imućne poljoprivredničke porodice, a i sam je bio težak. Da bi svoj standard učinio povoljnijim, bavio se i sitnom trgovinom, najčešće kestenom. Bio je otvorena i znatiželjna ličnost, te je imao širok krug poznanika među svim društvenim slojevima i vjerama. Rano se upoznao sa naprednim idejama radničkog pokreta, a već 1937. godine postaje član KPJ (Komunističke partije Jugoslavije). Shvatao je kakva opasnost prijeti Svijetu od nadolazećeg fašizma i nacizma, kao i mračne namjere ustaške NDH (Nezavisne Države Hrvatske). U ljeto 1941. godine, sa partijskim drugovima Tonom Hrovatom i Milom Dejanovićem, obilazi srpska sela pod Petrovom gorom, objašnjavaju političku situaciju i pripremaju ustanak. Prilikom jednog obilaska pročetnički orjentirana grupa Pepine Vergaša postavila im je zasjedu. Tono i Mile ginu, a Huska bježi i priključuje se partizanima Dušana Vergaša. Sa Vergaševom četom učestvuje u prvom oslobođenju Velike Kladuše (23.02.1942.) i biva postavljen za komandanta mjesta, a kad je formirana Prva muslimanska četa, postaje njen komandir. Učestvovao je u radu Druge konferencije KPJ za okrug Karlovac (mart 1942.). Poslije žestoke ofanzive fašističkih i kvislinških formacija na Petrovu goru, zajedno sa partizanima i narodom, povlači se prema unutrašnjosti Bosne. Zbog nesporazuma i razmirica sa nekim članovima Komande, samovoljno, sa određenim brojem najodanijih pristalica, ostaje na području Kladuše. Osujećen je od vrha starješinskog kadra i osuđen za dezertstvo. Ogorčen takvom odlukom, bježi i sklanja se kod ustaša. Ubrzo i njima otkazuje poslušnost i, na prostoru Velike Kladuše i Cazina, organizira muslimansku miliciju, koja izrasta u respektabilnu vojnu silu od nekoliko (3-4) hiljada boraca. Dugo je bio sa svima i protiv sviju (zaraćene strane). Da bi afirmirala antifašističku borbu među muslimanima Cazinske Krajine, partizanska komanda nastoji, pošto-poto, pridobiti Husku za sebe. U ime vrhovne komande pregovore je vodio Ignatije Gnjaco Perić, a Jovica Lončar ulazi u Huskin štab kao predstavnik IV korpusa NOVJ (narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije). Pregovori su okončani u februaru 1944. godine. Huskina milicija preimenovana je u Unsku operativnu grupu i pretpotčinjena štabu IV korpusa. Huska je imenovan za komandanta UOG (u činu pukovnika), a Šukrija Bijedić za političkog komesara. Već za života postao je ratna legenda Krajine, Korduna i Banije. Kordunaši i Banijci zvali su ga, jednostavno  „Komandant Uska“, a Krajišnici o njemu pjesme pjevali: 

„Svi za vjeru, svi za din, naš je Huska čojek fin, zato ima visok čin“ ili „Ide Huska, jaše konja vrana, za njim ide četa muslimana“. Djelio je i djeli sudbinu naroda kojem je pripadao, hvaljen i priznavan u vrijeme rata, kuđen i osporavan u vrijeme mira. Bakir Tanović je o njemu napisao dobar roman, a Zarif Zare Hušidić, podigao mu spomen-ploču pod Prokresom (uz put Vel. Kladuša-Vrnograč). Narodno pamćenje kaže da je Huska Miljković bio „gospodar i spasitelj“ Cazinske krajine u njeno najteže vrijeme Drugog svjetskog rata. Esad ŠABANAGIĆ