BOSANSKI PETROVAC – Klub ekstremnih sportova „Crni vrh“ iz Bosanskog Petrovca organizirao je u četvrtak, drugog dana Nove, 2020. godine, Deseti i već tradicionalni Memorijalni Novogodišnji uspon planinara na planinu Osječenica nedaleko od Bosanskog Petrovca, inače krajišku ljepoticu.

Na parking prostoru Trgovačkog centra „Bingo“ okupilo se oko 200 planinara koji su dolazili iz 28 planinarskih društava, najvećim dijelom iz BiH ali i država okruženja. Kolona koju su pratili iskusni planinarski vodiči kretala se na relaciji Dragujevačka cesta-nadstrešnica-via Serpetine do vrha Osječenice, a istim putem se odvijao i povratak. Dužina staze u jednom smjeru je 5.500 metara a putovanje je trajalo od tri do četiri sata. Dan je bio prelijep, sa dobrom vidljivošću, uz vjetar na vrhu i podnožju Osječenice.

Među 200 planinara, od kojih 14 iz Velike Kladuše, našao se i urednik ReprezenT-a. Najmanje su tri razloga bila za takvu odluku. Naime, u realizaciji našeg Projekta USAID-a usaglasili smo uraditi video priču o ženi liderki nevladinog sektora iz općine Bosanski Petrovac sa Sanjom Jovanović, a ona je baš pravi izbor jer je liderka koja je na čelu Kluba ekstremnih sportova „Crni vrh“. Zbog bolesti Sanja nije pješačila na Osječenicu ali jeste kao organizatorica ispratila i dočela planinare tako da smo za priču poprilično toga i uspjeli. Šefik Sadiković, iz Planinarskog društva „Velika Kladuša“ drugi je razlog za pomenutu odluku jer je nedavno, povodom svog rođendana, upriličio i realizirao 100-ti uspon na Osječenicu. Inače, Šefik je poznat ovdašnjoj javnosti još po nekim svojim  aktivnostima. Kako priča o Sanji i Šefiku ne bi bila šuplja i manjkava valjalo je izbliza doživjeti ono što oni rade i u čemu pronalaze svoja unutarnja i lična zadovoljstva.

Činilo mi se pri donošenju ovakve odluke kako će to biti samo još jedan u nizu zadataka na terenu kojeg ću uspješno odratiti. Nije bilo baš tako jer sam učinio tešku pogrešku kod odabira obuće koja me mogla „koštati glave“. Srećaom pa nije jer su mi organizatori dodijelili specijalnog vodiča u imenu Enesa Ene Beganovića, predsjednika Planinarskog društva „Krajina“ iz Cazina. Pored loših čizama kanadske proizvodnje koje su po snijegu nevjerovatno klizave, valjalo se nositi sa ostalom zimskom opremom, rancem sa potrepšinama ali i sa opremom za novinarski rad. O preprekama na stazi i usponima da ne govorim. Enes mi je muke olakšao primoravši me da se poslužim njegovim planinarskim štapovima i da slušam njegove „naredbe“. Naređeno odrađeno pa smo nekako stigli do Serpetine, odnosno sajle gdje me „preuzeo“ Šefik i poveo na željeni cilj. Niko ko se uputio na ovaj poduhvat nije odustao a bilo je još nekoliko planinara koji su se prvi puta penjali na ovu planinu. Na vrhu Osječenice živo sa prekrasnim pogledima na Krajinu i njeno okruženje. Vrijeme je bilo idealno, uz nešto vjetra koji se mogao podnositi sa zimskom odjećom. Pored slikanja, snimanja i uzimanja izjava, Šefik me je uspio upisati u knjigu posjetilaca koja se nalazi na vrhu Osječenice u zaštićenoj kutiji koju je on izradio i tu postavio. Uspio sam za sebe, tek da se može potvrditi da sam tu bio, uraditi nekoliko fotografija jer trebalo se vratiti odakle sam i krenuo predosjećajući kako baš ni povratak, i pored činjenice što se ide niz brdo, neće biti nimalo lak. I nije bio, baš nimalo lak, no otom – potom. Moj specijalni vodič za povratak bio je Rašo Sadiković, Šefikov brat i vrlo iskusni planinar. U društvu sa Šefikom na većem dijelu staze, spustili smo se bez ogrebotina. Naravno, o svemu više u video zapisu.

Na odredištu za ručak propustio sam, kako svi kažu, konzumirati odličan grah. Čekali su me novinarski zadaci i razgovor sa organizatoricom ovog pohoda a da planinari iz Velike Kladuše, sa kojima sam putovao u kombiju, ne bi na mene čekali, zanemario sam ručak. Putujući u kombiju za Veliku Kladušu sjedim između penzionera Ismeta Grahovića, koji se na Osječenicu penjao 70 puta i Berina Murića, gimnazijalca koji se, poput mene, penjao prvi puta. Ispred nas sjedile su Sebila Kasupović i Aida Muminović, prosvjetne radnice, koje već duži niz godina planinare, a između njih, gimnazijalka Berina Murić, sestra bliznakinja od pomenutog Berina. I Berina se po prvi puta penjala na Osječenicu. Pored vozača kombija sjedili su Haris Redžić i Edin Bašić, i svi su već iskusni planinari.

Blizanci, brat i sestra Murić, učenici su trećeg razreda velikokladuške Gimnazije. -Planinarenje, kao i druge sportske aktivnosti u našoj porodici su zastupljene od malih nogu. Ljubav prema planinarenju se rodila iz fotografija i mnogobrojnih pozitivnih komentara, koji su se konstantno gomilali na fb stranici od Šefika Sadikovića. Planinarenje kao sport i nije baš nešto zahtjevan…jednostavno glavna vodilja kroz ljepote planinarenja je ustrajnost i volja, reče nam Berina, dodavši kako uspon nije bio težak i da će nastaviti planinariti kada god to bude u prilici. Berin se bavi biciklizmom a Berina atletikom koja iza sebe ima titulu prvakinje USK-a.

Doživljaj sa ovog planinarenja je svakako individualan. Iako sam u šali Šefiku kazao kako će me na neki drugi uspon biti teško nagovoriti, vjerujem da ću promijeniti mišljenje i pored činjenice što je 2018. godine na Osječenicu krenulo 97 planinara od kojih je tek njih 19 stiglo na odredište. Među ovih 19 planinara koji su stigli na odredište bilo je njih 14 iz Velike Kladuše, uz tek jednoga koji je odustao. Teško je ovako visoke standarde Šefikove ekipe ispoštovati, no ako pogodim sa boljom obućom, možda i neću biti među onima koji bi mogli odustati.

 

Općina pokrovitelj a načelnik domaćin pohoda na Osječenicu

Općina Bosanski Petrovac na čelu sa načelnikom Općine Dejanom Prošićem, koji se na zajedničkom ručku družio sa planinarima, bila je pokrovitelj ove sportske manifestacije. Osječenica je inače visoka 1.795 mnv. a od sela Kolunić do vrha se pješači oko 8,5 kilometara ili četiri sata hoda čime se savladava visinska razlika od 1.200m, što znači da je uspon vrlo strm. Planina Osječenica nalazi se u sjeverozapadnom dijelu Bosne i Hercegovine i spada u srednje visoke planine. Njen planinski masiv dug je 30 km. S jedne strane se nalazi kanjon rijeke Une i njene pritoke Unca, a sa druge kraška polja: Medeno, Bjelajsko i Petrovačko. Tjeme planine Osječenice strši iznad pojasa šuma i odsječeno je pa od toga dolazi i naziv ove planine–Osječenica. Na vrhu je uska i gotovo kilometar duga visoravan sa čijih se strana spuštaju kamene litice što pruža izvrstan i širok vidik na sve strane. Planina je bogata florom i faunom, a posebno je vrijedno istaći cvijet runolist koji je i svojevrstan znak planinarstva i planinara. Izvori vode su rijetki, sa petrovačke strane najbliži izvor je Gorana, a od strane kanjona rijeke Unac najbliži izvor vode je Ajzer bunar. Susjedne planine su joj Klekovača (od koje je odvaja planinski prijevoj Oštrelj) i Grmeč.

Planinarstvo je inače vrlo širok pojam koji nije ograničen ni pravilima ni ideologijama. U organizacijskom je pogledu sastavni dio fizičke kulture zbog tjelesne aktivnosti kojoj je svrha unapređivanje zdravlja. U planini nalazi zadovoljstvo običan izletnik, penjač, znanstvenik, istraživač, čovjek željan odmora, rekreacije, prirodnih ljepota, širokih vidika i novih doživljaja. Svima je zajedničko svojstvo smisao za prirodu. Iz toga proizlazi da je planinarstvu tjelesno naprezanje samo sredstvo, a cilj mu je i sadržaj u duhovnom području, pri čemu se odlično dopunjuju tjelesno i duševno doživljavanje. Uz to, planinarsko kretanje proširuje i povećava znanje, fizičku sposobnost, snalažljivost, prilagodljivost i sposobnost za društveni život. Svaki planinar bira za cilj svoga pohoda takvu planinu koja mu odgovara po sklonostima, sposobnostima i drugim mogućnostima, a u nju ne ide zbog koristoljublja nego radi osobnog zadovoljstva i uživanja.

Pripremio: Esad ŠABANAGIĆ (prvi puta kao planinar)