VELIKA KLADUŠA – Ovo je još jedna u nizu priča o ugroženoj kategoriji građana Velike Kladuše, paraplegičarima, i drugima koji koriste invalidska kolica za čije kretanje u gradu nisu izgrađeni niti najminimalniji uslovi, a koji su Zakonom propisani. Stoga ponovo ukazujemo na ovu problematiku invalidnih osoba u Velikoj Kladuši za čije je rješavanje nadležna isključivo lokalna zajednica. U gradu je previše arhitektonskih barija na što smo ukazali opširnim video zapisom što možete pogledati ovdje. U prethodnim prilozima ukazivali smo i na barijere u glavama općinskih zvaničnika koji nisu ništa poduzeli ili čine vrlo malo da razriješe probleme arhitektonskih barijera u gradu. Obaveze općinskih vlasti regulisane su zakonskim propisima koji su stupili na snagu a vlastima je dat period od pet godina da problem riješe. Svi rokovi su istekli (05. jula 2016.) a problemi paraplegičara i drugih invalidnih osoba nisu riješeni, šta više, tek nedavno završeni radovi na magistralnoj cesti koja prolazi kroz grad, na početku ulice Zuhdije Žalića, na obilježenim pješačkim prelazima nisu izgrađene obavezne rampe za kretanje invalisdskih kolica. Tamo gdje su i izgrađene, nisu ni približno adekvatne. Ovaj primjer zapravo pokazuje koliko su institucije ove zemlje neodgovorne, počevši od nadležne Kantonalne direkcije cesta, inspekcije, nadzora nad izvršenjem radova, lokalne vlasti koja takvo što dozvoljava u svom gradu itd. Ono što svakodnevno doživljavamo na ulicama Velike Kladuše i ispred vrata institucija i ustanova vidimo da niko i ništa nije poduzeo po pitanju propisanih zakonskih obaveza. Svakako, ova problematika invalida u Velikoj Kladuši je zanimljiva i aktuelnim i novoizabranim predstavnicima građana, no nažalost do sada nisu pokazivali interes da se problem riješi, a vidjet ćemo u narednom periodu.

Pajine barijere, na putu, u gradu, glavama odgovornih…

Razlozi za ovu priču povezani su sa prethodnima jer se tiču stopostotnih invalidnih osoba u kolicima, ugroženih po više aspekata, koje se ne mogu ni približno normalno kretati od svoje kuće do grada i obrnuto, a posebno u gradu što se može pogledati u priloženom video zapisu na samo jednom od brojnih sličnih primjera.

U situaciji kada se vlast neodgovorno odnosi prema svojim sugrađanima koji koriste invalidska kolica, mediji su tu da obespravljenima i zapostavljenima priskoče u pomoć, naravno, onoliko koliko mogu.  Iz tog razloga, baš na dan kada oni koji drže ili će držati ključ rješenja problema ove populacije, navodno šute, mi govorimo, nažalost, ovom prilikom sa obespravljenim Kladuščaninom koji, pored svih svojih nedaća i problema, ne može niti govoriti. Posjetili smo Hasana Mujkića Paju (1974.), iz naselja Fišića klanac, koje pripada Gradskoj mjesnoj zajednici te sa njim video kamerom prošetali do grada i nazad kući, drugim pravcem. U oba pređena pravca, zabilježili smo uglavnom zapuštene putne pravce gotovo pa u potpunosti neuslovne za kretanje invalidskih kolica.U naselju Fišića klanac, na dužini oko dva kilometra prašnjavog, nenasutog i neuređenog puta smješteno je petnaestak kuća čiji su se žitelji već navikli na prašinu a vjeru u mogućnost njegovog rješenja odavno izgubili, nakon brojnih a neispunjenih obećanja. I pored izgradnje azila za pse, pored kojeg prolazi ovaj putni pravac,  problem za njih i dalje nije riješen, dapače.U dvije kuće jedna pored druge, žive Pajo sa ukućanima te njegov otac Adil, sam, obojica u kolicima duže od deset godina. Pajo ima električna kolica i nešto je u prednosti u odnosu na oca Adila. Pored njih dvojice, još jedan mještanin Fišića klanca vezan je za invalisdka kolica. –Sit gladnog ne razumije, reče Adil i doda kako on više i nije važan, već ova mlađarija, kako reče, dodavši da u grad ide samo doktoru. –Mi ovdje u Fišića klancu smo već godinama na margini interesa općinske vlasti Velike Kladuše za naš problem, napisao je Hasan-Pajo te dopisao: katastrofalno loš put me najčešće sprečava da bilo kuda idem, već da iz svog dvorišta posmatram Kladušu i razmišljam zašto je ona meni tako daleko a svega nekoliko stotina metara zračne linije udaljena. Izlazim kada moram, nekako se spustim lošim ali kraćim putem, i istim se ne mogu vratiti već moram preko Trnova kuda je i opasno i teško. Zapravo, nakon kiše, nekoliko dana zasigurno nigdje ne mogu a hrpe pijeska pored puta potvrđuju da su i mještani ovdje neodgovorni, mada ne mislim da čekaju da ja to razgrnem. Nekoliko puta su mi se kvarila kolica za čiji popravak nikad nisam dobio pomoć pa ni podršku. Ljut sam i na svoje komšije mještane koliko i na vlasti što ništa ne čine. Poslije jedne kiše iz svojih skromnih primanja i još nešto sa strane, platio sam skip i dva kamiona pijeska da se mogu barem nekako malo udaljiti od kuće. 

Nakon što smo se družili sa Pajom jedno nedjeljno popodne, uoči Općih izbora 2018., spoznali smo kako je on veliki borac, naravno, koliko iz kolica i bez glasa može biti, ali da rezultata nažalost nema i neće ih skoro biti. Morati će Pajo još dugo kretati se opisanim seoskim putem i rušiti različite barijere, jer druge mu nema, barem za sada. Nekad je bilo obećanja, sada ni toga nema. Esad ŠABANAGIĆ