Imati zanat nekada je bio prestižan status
STIJENA – Prije tačno jedanaest godina (2011.) u Stijeni smo radili zanimljivu video reportažu koju ovoga puta repriziramo. Domaćin nam je bio Smail Budimlić, čovjek koji se bavio i još uvijek bavi zanimljivim poslovima. Prije jedanaest godina Smail nam je predstavio „drvenu mašinu“ – stan za tkanje, a ove godine nam je pričao o „svojoj mašini“ – srcu koje je bilo na „remontu“ u Tuzli. I urednik u ovoj Redakciji je bio u Tuzli ove godine, i ponovo će, na sličnom “remontu” pa možemo pa smo imali temu za razmjenu iskustava. Kaže Smail da se dosta dobro osjeća mada se žali na koronu koja je, nadamo se prošla, a koja je gotovo pa ugasila njegov biznis. Nada se da će nakon oporavka i ublažavanja opasnosti od korone ponovo biti poznati zanatlija iz Stijene. Evo priče, uz napomenu da dvojica od naših sagovornika nisu među živima: Sulejman Budimlić i Mumin Bajrić.
Mjesna zajednica Stijena jedna je od većih u općini Cazin. Leži ispod planine Velika Gomila (797 m), na desetom kilometru regionalnog putnog pravca Cazin – Bosanska Krupa. Dijelom Stijene protječe riječica Horljava koja poslije kraćeg toka ponire, svega nekoliko desetaka metara od centra ove mjesne zajednice. Tu je i Stari grad, stariji i veći iz srednjeg vijeka i manji i tvrđi iz osmanlijskog perioda.
Za uvod u ovu reportažu nemamo više namjeru spominjati niti mjesnu zajednicu, a niti Stari grad već nešto što smo pronašli svega stotinjak metara daleko od Starog grada. Lokalitet na kojem bilježimo našu reportažu od zidina Starog grada dijeli riječica Horljava, i tu baš ponire.
Mi smo za ovu reportažu posjetili Smaila Budimlića i njegovo porodično domaćinstvo koje je steklo reputaciju poznatog po dugogodišnjoj tradiciji bavljenja zanatstvom. Ovo zanatstvo cijelo vrijeme uglavnom je vezano za drvo i proizvode od njega, a oni koji su izrađivali proizvode od drveta nazivani su tišljerima, stolarima ili zbirno – zanatlija. Zanat je vrsta djelatnosti koja se bavi proizvodnjom, popravkom ili održavanjem nečega i preteča je industrijske – fabričke proizvodnje. Stari zanati su u proteklih stotinjak godina bili izvor prihoda i mogućnost snabdijevanja stanovništva neophodnim potrepštinama. Mnogi od njih su iščezli pred industrijskom revolucijom. Zanatska proizvodnja se realizovala u zanatskim radnjama, a posao su vodili majstori. Tako smo i mi našeg domaćina oslovljavali sa „majstore Smaile“.
U Stijeni se, kao i drugdje, iz godine u godinu smanjivao broj tradicionalnih zanata i zanatskih radnji što je uzrokovano biološkom starošću zanatlija, smanjenim interesom mladih za bavljenje starim zanatima i težnjom mladih za napuštanje sela i odlazak u gradove, ali svakako najviše zbog industrijalizacije koja je dovela do odumiranja većine zanata kojima su se nekad ponosile bh. čaršije. Tako su stoljećima održavani i prenošeni s’ generacije na generaciju stari zanati u ovoj zemlji gotovo iščezli. Da nije Smaila i njemu sličnih entuzijasta danas bi mogli reći da tradicionalnih zanata nema. Spomenuta industrijalizacija stare zanate je osudila na polagano odumiranje i nestajanje. Savremeni razvoj ostavio je zanatstvu uglavnom uslužne poslove, dok se u oblasti proizvodnje i prerade uloga zanata sve više sužavala, a potrebe za zanatskim proizvodima više gotovo i da nema. Ovom reportažom spoznat ćemo čime se to Smail bavi.
U našem podneblju je vrlo rasprostranjen posve pogrešan pogled na zanate kao na niži vid zanimanja i sve veći broj mladih traži alternative za karijeru u tercijarnom sektoru, uslugama i trgovini. Svakako, ne mogu svi biti doktori, naučnici, advokati, inžinjeri… stoga je dobro i zanimljivo osvrnuti se na sve mogućnosti u zanatskom sektoru i prisjetiti se da je imati zanat nekada bio prestižan status. Naš sagovornik i njegova ekipa pomoćnika otrgnuli su od zaborava jedan zanat, a paralelno uz njega, i još mnoge druge, pa su ostajući pri tradiciji krenuli u korak sa vremenom i pronašli svoj profitabilni kutak.
Smailovi proizvodi već u startu su postali atraktivni zbog kvalitete ručne izrade i ekološkog aspekta i zbog realne mogućnosti spomenutog profita. Konačno, red je opisati čime se to Smail bavi i u šta se upustio.
Smailove mašine od drveta
Smail Budimlić iz Stijene u svojoj stolarskoj radnji u trenutku naše posjete imao je sedam potpuno dovršenih stanova za tkanje koje je izradio u svojoj stolarskoj zanatskoj radnji.
-Sasvim slučajno me kroz razgovor jedan Tuzlak upitao da li bi mogao napraviti stan. Dva mjeseca sam razmišljao, pripremao se za realizaciju obećanja jer sam tom Tuzlaku rekao da bi mogao. Srećom, tu u blizini sam u privatnom mini muzeju pronašao originalni drveni stan i sve druge potrepštine. Obilazio sam sela za koja sam čuo da možda neko ima stan da pogledam, i evo danas, pred vama je sedam prvih stanova iz moje radionice. Uvjeren sam kako je ovo samo početak, kazao nam je za uvod naš sagovornik koji posjeduje iskonsku želju da mnoge zanate i običaje sačuva od zaborava.
Trebamo ovom prilikom odvojiti Smailov proizvodni program od kojeg je živio i dalje živi, a to su klasični proizvodi stolarske radnje, od novog programa izrade stanova za tkanje. Svakako treba spomenuti da ova radnja izrađuje i izgrađuje stare bosanske kuće od drveta, a Smail posebno kao uspjeh ističe izgradnju etno sela kod Šipova. Vraćamo se stanovima koji su zanimljivi zbog činjenice što će oni sasvim sigurno proizvesti pozitivne lančane reakcije i na razvoj drugih starih zanata. -Tri izrađena stana odlaze jednom poduzetniku u Tuzlu, a dva je naručila Obrtnička komora Unsko-sanskog kantona, dok će dva ostati za naše potrebe, dodao je Smail Budimlić. Red je onima koji o stanu malo znaju pojasniti o čemu se to radi. -Stan za tkanje je jedna dosadašnja mašina sva od drveta, u kojoj nema željeza i ja sam uspio da izradim prave replike takve nekadašnje mašine, dodao je Smail Budimlić.
Za izradu drvenih mašina Smail koristi tvrdo drvo hrasta i bukve i savjete Sulejmana Budimlića i Zuhdije Jonuzovića bez kojih stanova za tkanje kao proizvoda naprosto ne bi bilo, ustvrdio je Smail. -U izradi ovih konstrukcija pomogla mi je i komšinica Hasiba Saličević, koja je u svojoj mladosti satkala brojne ćilime, serdžade, ponjeve, police pa i platna za odjeću. Međutim, njeno iskustvo ćemo posebno koristiti pri realizaciji jednog našeg projekta na kojem intenzivno radimo, a on podrazumijeva izradu raznih proizvoda baš onakvih kakve je Hasibe izrađivala prije pedesetak godina. Mi već imamo veliki interes za realizaciju naše ideje pa ohrabreni tom činjenicom smjelije idemo naprijed, kazao je Smail Budimlić.
Stari zanati otrgnuti od zaborava
Ručno tkanje je među najstarijim zanatima u svijetu, koje je također uslijed brzog industrijskog razvoja skoro potpuno izumrlo. Međutim, Smail, Sulejman, Zuhdija i Hasiba okupili su se oko projekta da to u potpunosti spriječe. Njih četvero ne samo da drže do tradicije već je oživljavajući žele pretvoriti u dobar izvor prihoda onima koji se odluče njome intenzivnije baviti.
U Stijeni nije bilo baš puno stanova. Međutim, tkalja je morala imati stan i dosta prostora gdje će ga smjestiti, biti priučena uz ženu tkalju da zna osnovati pređu, konce uvući u nita i tek je tada mogla tkati. Snovanje pređe i tkanje bio je pravi zanat, a ne neki „mačji kašalj“ kako neko i danas misli. Bio je to posao težak i nezahvalan, jer drugima se nije tkalo za pare, nego za orača, kopača, varićak žita ili za nešto drugo u naturi. -Tkali smo sve, od odjeće preko posteljina do prostirke za kuću, prisjeća se Hasiba. Tada se uzgajala konoplja i keten. -Nakon močenja konoplje ili ketena u vodi a nakon što se osuše, uslijedilo je nabijanje na stupama. Konoplja ili keten dobro se nabiju, istrese se pozder, onda su slijedile trlje, a nakon trlja i prelje koje su prele konoplju ili keten. Nakon još nekoliko radnji, na red je došlo tkanje, prisjeća se Hasiba.
Mnogi od proizvoda koji su se izrađivali na stanu i danas nesumnjivo mogu imati „prođu“, ne samo kod domaćeg stanovništva, već i kod turista koji sve više traže baš domaće proizvode. Ekipa iz Stijene nije u potpunosti otkrila svoje namjere, ali su se mogle prepoznati upravo iznesene činjenice, a zahvaljujući čemu će stari zanati u Stijeni biti otrgnuti od zaborava i vraćeni u funkciju barem dopunskog i dodatnog zanimanja. Esad ŠABANAGIĆ
