BOSANSKA OTOKA – Dursum Halilović iz Bosanske Otoke (65) već je odavno i nadaleko čuveni kovač koji svojim vrijednim rukama stvara ono što oči vide a um zamisli, a o kojem smo već nekoliko puta pisali. Da je to uistinu tako, potvrdio je svojim brojnim djelima, iskovanim raznim predmetima za svakodnevnu upotrebu u domaćinstvu, poljoprivredi pa i svakodnevnoj širokoj upotrebi. Godinama iskusni Dursum izrađuje gvozdena zaprežna kola, ramazanske topove za oglašavanje vremena iftara i prekida posta. Novost njegove kovačnice su zaprežne saonice koje je izrađivao mjesec i po dana za poznatog naručioca, vlasnika jednog trgovačkog centra a krasit će jedno etno-selo u Kiseljaku u koje su netom otpremljene. 
Turističke saonice
-Zaprežne saonice koje sam izradio predviđene su da ih vuku dva konja. Imaju dva dupla sjedišta za šest osoba a izradio sam ih od jasenovog drveta i željezne konstrukcije. Zaprežne saonice sam radio i nekad dok sam bio mlađi jer je za njima bila velika potreba i potražnja. U davna vremena zimi su se zaprežne saonice svakodnevno koristile na selima za izvlačenje i prijevoz stajskoga đubriva od štala do njiva koje su se njime đubrile. Konji su ih po snijegu lako vukli, kaže Dursum i dodaje kako mu je ove saonice naručio kupac, vlasnik jednog trgovačkog centra kako bi ih izložio u svom etno-selu u Kiseljaku. -Rekao sam mu, napravit ću ih i dobit ćeš ih za mjesec dana. Radio sam ih nešto mjesec i po dana uz druge poslove preko vremena. Saonice sam izradio od jasenovog drveta, u čiju sam nabavku uložio 400 KM, potkovane gvozdenim šinjama debelim deset milimetara a širokim pet centimetara. Lijepo sam to ukrasio jer saonice neće biti u teretu već izložene kao eksponat. To ostaje godinama i godinama. U dvije godine kad ih prefarbate, uvijek su nove. Njihova tržišna vrijednost je 1.500,00 KM. Ugravirao sam na njima ime i prezime proizvođača i godinu proizvodnje, priča kovač Dursum. Podsjetio je na današnju sasvim drukčiju, turističku namjenu saonica. -Vozeći se u njima možete uživati u zimskom ambijentu, u planinama, konjima, i to je odmor pravi. Ugodno boraviti na čistom i svježem zimskom zraku. Planiram kasnije raditi još jedne zaprežne saonice, najavljuje ovaj vrijedni kovač.
Prioritet su mi sada ramazanski topovi kojih moram proizvesti i isporučiti bar pet-šest komada do ramazana. Za izradu jednoga ramazanskog topa potrebno mi je barem mjesec dana. Istokarim topovsku cijev koju potom oblažem jasenovim i hrastovim drvetom. Samo ove dvije vrste drveta su kvalitetne za izradu topova, drugo ne dolazi u obzir. Posljednji ramazanski top sam izradio i otpremio za Bužim. Prethodno sam ih izrađivao za džemate u Cazinu, Ostrožcu, Brekovici i Velikoj Kladuši, pa i dalje, Čeliću, Maglaju. Za Sarajevo sam proizveo osam-devet ramazanskih topova. 
Zatvoreni fijaker
Nakon zaprežnih kola, kovač Dursum Halilović ima namjeru izraditi luksuzni fijaker zatvorenog tipa s krovištem i vratima. -Za mjesec dana će, ako Bog da, barem trideset posto biti figurisan, postavljeni štelovi, mostovi i neophodna konstrukcija. Bit će dug najmanje osam metara. Fijaker ću raditi za poznatog naručioca u Sarajevu. Bit će zatvoren s vratima a i kočijaš će imati krov iznad sebe. Za njegovu izradu trebat će mi dva mjeseca uz druge radove preko vremena, jasenovo drvo, šinje za točkove, željezna konstrukcija. Nekom treba sjekira, nekom motika, držale nasaditi, veli. Dodaje kako je nezamislivo da se kovačkim zanatom danas niko ne želi baviti.
Besplatno obučiti
-Kovački zanat ne treba izumrijeti. Nevezano za mene. Ovo zanimanje treba svakom mjestu a svakog kovača koji obavlja ovaj posao država treba nagraditi. Uvijek bi dva-tri mlada čovjeka besplatno obučio da rade ovaj posao. Ne treba mi niko ništa platiti. Nije bitno gdje će on raditi. Njegov je dug da mi samo kaže, zdravo, kako si majstore kad me negdje vidi. Ništa mi više ne treba, kaže na kraju Dursum Halilović koji je, kako naglašava, svoju djecu iškolovao iz čekića i danas su doktori nauka, a znaju raditi kovački posao. Kao kovač, ne samo da nema nikakvog poticaja države, već ima samo opterećenje. Mora plaćati industrijsku struju i vodu, kako kaže, kao i veliki proizvodni pogoni, da se umije kad je prljav, opere ruke da jede. -Svako normalan bi ovaj zanat zaštitio, dao povlastice a ne opteretio ga, poručio je kovač Dursum. Samir TULIĆ