BIHAĆ – Dolaskom u Banju Luku davne 1879. godine, u Bosni i Hercegovini već 143 godine djeluje Red časnih sestara – Klanjateljica krvi Kristove koji se godinama kasnije širio brojnim gradovima Bosne i Hercegovine. Na poziv tadašnjega bihaćkog župnika fra Filipa Dujmušića, časne sestre ove družbe došle su u Bihać 1893. godine i u ovoj župi ostale do danas. O bogatoj historiji Reda Klanjateljica krvi Kristove u BiH i družbe časnih sestara u Bihaću za ReprezenT portal govore historičar dr. sc. Franjo Jurić i voditeljica Zajednice Klanjateljica krvi Kristove u Bihaću, sestra Blanka Šturm.
Bogata historija pastoralnoga i odgojnoga djelovanja
Časne sestre Reda Klanjateljica krvi Kristove u Bosni i Hercegovini mogu se pohvaliti bogatom historijom svoga pastoralnog i odgojnog djelovanja u protekle 143 godine, od kako su davne 1879. godine došle u Banja Luku, 1894. u Bihać, 1898. u Bosansku Gradišku, 1903. u Zenicu, i 1912. u Jajce a nakon toga se ova zajednica širi i izvan Bosne i Hercegovine, na prostore Republike Hrvatske. Časne sestre Družbe Klanjateljica krvi Kristove došle su u Bihać prije 128 godina na poziv fra Filipa Dujmušića, tadašnjega župnika bihaćkog. Bilo je to 1893., a već naredne godine otpočela je izgradnja Samostana časnih sestara Sveti Josip u Bihaću.
-Zahvaljujući i potpori tadašnjeg bihaćkog župnika ali i cjelokupne bihaćke zajednice, ali i revnosti samih časnih sestara, Samostan je relativno vrlo brzo bio sagrađen i već 1894. godine one počinju sa svojim radom i djelovanjem ovdje u Bihaću i u kontinuitetu taj rad i djelovanje traju do današnjih dana. Naravno, po dolasku u Bihać i nakon što je Samostan Sv. Josip bio sagrađen sestre se nisu samo bavile vjerskom poukom i onim stvarima koje su vezane za njihovo vjersko djelovanje jer u Samostanu je odmah pokrenuta i Osnovna pučka škola. Budući da je bio veliki broj zainteresiranih učenika s prostora Bihaća pa i šire, one su već u početku imale čak osam odjeljenja četverogodišnje Pučke, odnosno, Osnovne škole, tako da je pri Samostanu bio otvoren i Dječji vrtić koji je vrlo aktivno radio. Sestre su tako pored toga svog vjerskog apostolata, dale veliki doprinos u tom odgojno-obrazovnom procesu, kaže historičar dr. sc. Franjo Jurić.
Na čelu zajednice sestara Klanjateljica krvi Kristove u Bihaću već sedam godina je sestra Blanka Šturm koja s još dvije sestre obnaša svoju pastoralnu i odgojno-obrazovnu misiju. -Od početka sestre su radile na obrazovnom području. Imale su škole i uz njih razne druge aktivnosti. Uz to, malo i pastorala. Međutim, kad je započeo rat i ostale bez samostana, i poslije su se povukle samo više na pastoralni rad, pomagale su u župi na vjerskoj poduci, pripremi za sakramente i nešto malo sviranja. No, kad smo dobili novu kuću, odnosno, kad je kupljena kuća i kad su se sestre više osamostalile, tada su nastavile sa sviranjem, poučavanjem djece o različitim instrumentima tako da su onda malo više imale aktivniji apostolat. Onda je ovaj Domovinski rat, pomeo planove ali su se iza toga neke sestre vratile u škole s time da su poučavale vjeronauk i u Župi su pomagale sviranjem, poučavanjem djece u vjeronauku, pomaganjem u župnom apostolatu i u Župi. Sedamdeset godina su sestre bile u Župi i pomagale u kućanskim poslovima. Međutim, sada kako su naše snage sve slabije i smanjuje se broj sestara, pogotovo ova pandemija i bolest mnoge sestre je pozvala u vječnost, smanjeni smo i sestre su slabije, tako da je naš apostolat manji, priča sestra Blanka Šturm, voditeljica Zajednice sestara „Klanjateljica krvi Kristove“ u Bihaću.
Samostan Sv. Josip imao je i prvi mjerni instrument
Poslije Pučke osnovne škole, časne sestre u Bihaću će pri Samostanu Sv. Josip otvoriti i Žensku građansku školu koja će veoma uspješno djelovati. Koliki je interes učenika bio za pohađanje škole časnih sestara Sveti Josip, potvrđuje i podatak da je do 1935. godine kroz ovu školu prošlo oko tri i po hiljade učenika. Mnoge generacije Bišćanki i Bišćana pohađale su ovu školu i u njoj stjecali prva znanja i zvanja. Po mnogočemu je bila specifična. -U nastavnom procesu, osim osnovnih nastavnih predmeta i vjerske poduke, u školi je bio organiziran i rad, odnosno, organizirani privatni satovi glazbe, stranoga jezika, ručnih radova a interesantno je i to da je Samostan Sv. Josip imao i prvi mjerni instrument za mjerenje vremenskih pojavnosti, odnosno, na neki način, za mjerenje temperature i vlažnosti zraka. Oni su čak te podatke tada dostavljali meteorološkoj postaji u Bihaću. S druge strane, sestre su kroz taj odgojno-obrazovni rad na poseban način pridonijele stvaranju kreativnosti kod učenika. To je posebno dolazilo do izražaja prilikom organiziranja priredbi. Naime, one su pri školi za svaki vjerski ili državni blagdan organizirale izložbe koje su također bile jako dobro posjećene, a ta kreativnost je posebno dolazila do izražaja, naravno i znanje, kod izrade same scenografije za te priredbe, zatim kostima i slično. Radu škole je pomagao Školski odbor koji je brojao pet članova a Školski odbor je imenovao mjesni biskup. Naravno, sestre su imale i veliku podršku i roditelja ali i Biščana i šire zajednice u cjelini, zato što je taj njihov rad bio itekako prepoznatljiv, pripovijeda historičar dr. Franjo Jurić.
Imamo sviranje, liturgijsko sviranje i vođenje crkvenoga zbora
U sklopu zajednice sestara Klanjateljica krvi Kristove u Bihaću od 2009. godine djeluje Knjižnica Sv. Josip kojom od 2012. godine rukovodi sestra Blanka Šturm, voditeljica istoimene Zajednice. -Uz rad u ovoj Knjižnici, koji nije samo izdavanje knjiga, nego se ovdje održavaju i razne radionice, susreti, predstavljanje knjiga, predavanja i razne druge aktivnosti. Nastavljamo rad u župi. Imamo sviranje, liturgijsko sviranje i vođenje crkvenoga zbora, pripravljanje za liturgijske čine. Sad u zadnje vrijeme, predan mi je i rad pripreme prvopričesnika, da se priprave na te sakramente, vođenje kuće, korespondencije i obavljanje svih drugih poslova. Danas smo tri sestre ovdje u Samostanu Svetoga Josipa, koji se službeno zove. Zaštitnik nam je Sveti Josip. Kako je ovaj samostan bio posvećen svetom Josipu, tako je i kuća ostala – Samostan Sv. Josipa. Nekad je to bila zgrada Kloster. To je bila prva škola koja je sagrađena već 1894. godine, kaže sestra Blanka Šturm, voditeljica Zajednice sestara „Klanjateljica krvi Kristove“ u Bihaću. Sestra Blanka dodaje kako je u ovo vrijeme pandemije smanjen broj čitatelja a na zimskom raspustu bilo je i manje učenika, korisnika usluga knjižnice. Godišnje se u knjižnicu upiše oko 250 novih čitatelja. U siječnju-januaru su u knjižnicu upisana nova 32 člana. Početkom prosinca-decembra upriličili su dvije radionice crtanja, posebno za siromašnije djevojčice iz udaljenijih naselja.
-Jedna radionica je bila, koji naslov su izabrali, koju knjigu su izvukli, o tomu su malo crtali i razmišljali. Imali smo i dvije psihološke radionice. Jedna socijalna radnica im je malo pomogla u njihovom razvoju. Imali smo i rasprodaju knjiga. Glazbu samo u crkvi imam, to što sviram al’ inače sam imala potražnju, da kažem tako, unatoč glazbene škole, obraćali su se ljudi ako mogu davati privatne satove, posebno iz gitare ili klavira, međutim, odbila sam jer mi moje snage i zdravstveno stanje to ne dopuštaju. Nemam jednostavno vremena da se posvetim tomu, kaže s. Blanka Šturm.
Časnim sestrama samostan nikad više nije vraćen
U savezničkom bombardiranju Bihaća, u Drugom svjetskom ratu, svibnja-maja 1944. godine, u zračnom napadu stradao je najveći dio užega dijela grada s prigradskim naseljima Nova četvrt i Harmani. Tom prilikom stradao je i Samostan časnih sestara, u toj mjeri da su ga sestre morale napustiti a time i obustaviti rad škole. Na žalost, od tada do danas nastava se više nije odvijala a ni sestre više nisu boravile u samostanu. U razdoblju od 1944. do 1946. privremeno su boravile u privatnim objektima, u Žegaru i na Lukama, a potom od 1948. preselile su u današnji Župni stan u kojem su živjele sve do šezdesetih godina prošloga stoljeća kad je izgrađena nova kuća časnih sestara u kojoj i danas žive. -Uoči samoga Drugoga svjetskoga rata 1938. godine sestre su uz Samostan sagradile i tada nazvanu Gimnastičku dvoranu, odnosno, dvoranu za priredbe. Ta dvorana je u vrijeme Drugoga svjetskoga rata, kad su partizanske postrojbe došle u Bihać, poslužile i za održavanje Prvog zasjedanja Antifašističkoga vijeća narodnog oslobođenja Jugoslavije i danas upravo te prostorije i služe kao Muzej koji je posvećen tom značajnom povijesnom događaju. Međutim, ono što ostaje gorak okus jeste činjenica da časnim sestrama samostan kojeg su one same sagradile i naravno, zemljište koje su posjedovale oko samostana negdje u veličini 4 ara, tada, nikad više nije sestrama vraćeno, odnosno, sestre nisu došle u prigodu da raspolažu s tom svojom imovinom. Naime, nakon završetka Drugoga svjetskog rata, sestre su se veliki broj puta obraćale tadašnjim vlastima ovdje u Bihaću ali i na razini BiH moleći i tražeći da im se vrati Samotan Sveti Josip pa čak i dio tog samostana kako bi mogle organizirati svoj pastoralni rad i ono što su one ovdje u Bihaću uvijek radile a to je, prije svega, odgojno-obrazovni rad. No, to se nikad nije dogodilo, ističe historičar dr. Franjo Jurić.
Časne sestre se svojim djelovanjem i danas trude
Iako u poodmaklim godinama, časne sestre se svojim djelovanjem i danas trude dati sve od sebe kako bi bile na korist društvu u kojem žive. O mogućnostima proširenja zajednice sestra Blanka kaže kako je ona vrlo mala. -Raduje nas da pomalo ipak dolaze nove članice. Nedavno smo bili na proslavi, zavjetima dviju novih sestara koje su se zaredile i došlo je sad upravo i šest novih kandidatica, pa se nadam da će mladost prepoznati gdje su prave vrijednosti, gdje se mogu dati potpuno za dobro bližnjega i na slavu Božju, veli sestra Blanka.
Rješenjem Komisije za nacionalizaciju Narodne vlasti u Bihaću 1959. godine Samostan je nacionaliziran i upisan kao općedruštvena imovina. Do danas nije u posjedu časnih sestara. Tek su uspjele izboriti da u jednom dijelu bivšeg samostana otvore Knjižnicu Sv. Josip koja i danas djeluje. Ona služi na ponos ovom gradu jer ima veliki broj knjižnih primjeraka i brojne članove – čitatelje, učenike osnovnih i srednjih škola, studente fakulteta ali i ostalih građana. Profesor Jurić kaže kako kontinuitet djelovanja časnih sestara u Bihaću od 128 godina nije dovoljno prepoznat. One zaslužuju veću pozornost, kako gradske vlasti, tako i šire zajednice jer se, ističe, malo ko u Bihaću može pohvaliti činjenicom da kao organizirana zajednica djeluje više od jednoga stoljeća, a to djelovanje je obilježeno samo radom na dobrobit cjelokupnog društva. Samir TULIĆ
