Na današnji dan se obilježava Svjetski dan slobode medija, kojeg je Generalna skupština UN a na prijedlog UNESCO-a proglasila 03. maja 1993. godine s ciljem da se podigne svijest o značaju slobode medija i da bi se podsjetile vlade država da je njihova dužnost da poštuju i podržavaju pravo na slobodu izražavanja. Ovaj značajni datum za građane je veoma važan jer su mediji njihovo najbolje oružje u borbi sa raznim oblicima nepravdi i ponižavanja. BiH se za prošlu godinu nalazi na 58. mjestu u svijetu prema istraživanjima Reportera bez granica. A prema domaćim istraživanjima Udruženja „BH novinari“ i Friedrich-Ebert-Stiftung u BiH građani BiH danas najviše vjeruju medijima a potom vjerskim zajednicama. S’ druge strane čak 26 posto anketiranih (504) podržava napade na novinare.
Na prostorima Unsko-sanskog kantona ovaj dan se ne obilježava a pogotovo ne na prostorima Velike Kladuše. Ne tako davno bilo je drugačije. ReprezenT je redovno ovim povodom ukazivao na aktuelno stanje koje se, nažalost, već duži niz godina pogoršava, naročito krajem prošle, 2020. godine pa tako napredujemo u nazadovanju. Posljednjih nekoliko mjeseci prošle godine postalo je baš neprimjereno i ružno.
Dakle, sve što se dešava danas na prostorima USK-a i Velike Kladuše svelo se na aktivnosti ReprezenT-a dok ostali mediji ovaj dan obilježavaju gromoglasnom tišinom ili pak tek pukim podsjećanjem na njega! Podsjećamo da na prostoru USK-a djeluje 13 medijskih kuća, tri TV sa Radio, jedne sedmične novine „Krajina“, 8 radio stanica i ReprezenT (Portal sa periodičnim printanim izdanjem Biltena za društvena kretanja naziva „Unaprijedimo Kladušu zajedno“). Četiri od ovih medija su privatna odnosno nezavisna, od čega su tri u Velikoj Kladuši, pored ReprezenT-a i Trend Radija, tu je i Radio Velkaton, četvrti je Novi Radio Bihać. Stjecajem okolnosti na Svjetski dan slobode medija, dakle, 03. maja 1984. godine sa radom je zvanično započeo Radio Velkaton koji danas obilježava svoj 37. rođendan. Podsjećamo, da je Velkaton sredinom osamdesetih minulog vijeka emitovao svoj eksperimentalni TV program, što tada niko u bivšoj Jugi nije imao izuzev republičkih centara. Iskreno čestitamo!
Prema podacima za prošlu godinu pet portala u USK-u registrirana su kao udruženje građana, a sve ostalo su divlji portali-mediji, što je jedan ozbiljan oproblem za medijsku zajednicu ovih prostora. Bez obzira što na prostorima USK-a djeluje svega nekoliko nezavisnih medija, oni igraju ključnu ulogu u nadzoru vlasti i jedini su koji mogu natjerati vlasti na odgovornost prema javnosti jer imaju važnu ulogu u promociji društvenog i privrednog razvoja. Međutim, kada nekim moćnicima u nečemu kola krenu ili odu niz brdo, za što su novinari u pravilu dežurni krivci, onda kap prelije čašu. Kako u takvom slučaju pomiriti vatru i vodu, a pri tomu sačuvati sebe i kakav-takav integritet profesije. Umijeće je samo u balansiranju. Stoga će ovaj osvrt pokušati pojasniti koliko mediji i novinari uspijevaju u tom balansiranju. I mi novinari, naravno ne svi, kao da smo zaboravili da su sloboda izražavanja i sloboda medija temeljni stubovi dobrog upravljanja i političke odgovornosti u demokratskim društvima. Ako nema slobodnih medija koji rade prema profesionalnim i etičkim standardima, građani su lišeni uravnotežene i pouzdane informacije, podržane činjenicama.
Uskraćivanje prava novinarima da javnost na profesionalan način izvještavaju o radu Općinskog organa uprave uveo je kao novost u Općini Velika Kladuša njen načelnik u prethodnom mandatu Edin Behrić, (najmlađi) koju praksu je, nažalost, nastavio i aktuelni načelnik Fikret Abdić (najstariji). O ovim (ne)demokratskim postupcima općinskih načelnika upoznata je javnost jer su se u to uvjerile i brojne ekipe drugih medija. Ružna slika velikokladuškog poimanja demokratije i poštivanja međunarodnih standarda odlazi u svijet vrlo često i poznata je svim medisjkim organizacijama i institucijama te predstavnicima međunarodne zajednice.
Ovom pričom povodom Svjetskog dana slobode medija nemam iluzija da nešto mogu bitno promijeniti ali hoću, što često činim, da se završi barem na pokušaju, neka se zna za buduće generacije. Ipak, nekoliko je osoba koje vrše progon novinara u Velikoj Kladuši i koji su grobari medijskih i građanskih sloboda a to su Elvira Abdić Jelenović, predsjednica Laburističke stranke i Kluba vijećnika u Općinskom vijeću. Tu je i vrlo „aktivna“ nezavisna vijećnica, donedavno – u prethodnom mandatu, doktorica medicine Refika Purić, nezavisna vijećnica, a u biti financijer i koalicioni partner Laburističke stranke. Treći od grobara medijskih i građanskih sloboda je donedavni predsjedavajući Općinskog vijeća, prof. Fikret Bašić koji je svoj odnos prema medijima i novinarima sprovodio na vrlo podmukao i perfidan način, dakle ne javno već koristeći se svojom funkcijom i položajem. Radi se o mladom čovjeku koji se ponašao gore nego aktuelni socijalistički kadrovi. Nije odgovarao na pismene dopise i zahtjeve, nije odgovarao na pismene zahtjeve po osnovu Zakona o slobodi pristupa informacijama, nije reagirao na brutalne napade kojima su sa vijećničke govornice bili izloženi mediji i novinari, i dozvolio je da sve sjednice Općinskog vijeća sa dvije kamere snima divlji medij, koji nigdje nije registriran a koji pripada Laburističkoj stranci. Nikada u svom mandatu predsjedavajući nije obavijestio nezavisne medije o terminima sjednica Općinskog vijeća i Kolegija te o drugim događajima. Nikad nije dostavljao materijale novinarima, dakle registriranim medijima koji plaćaju poreze i sve druge obaveze ali jeste divljem mediju koji ništa od pomenutog ne plaća. Malo je na ove činjenice reći da je mlađahni profesor, dakle pedagog, grobar medijskih i građanskih sloboda u Velikoj Kladuši jer je on bio i više od toga.
Ono što je normalna stvar za sve druge lokalne zajednice, ne samo u USK-u već i cijeloj BiH, u Velikoj Kladuši zasigurno nije, a to je da barem na ovaj dan predstavnici vlasti upriliče posjetu svoje delegacije redakcijama medijskih kuća i porazgovara pa čak ako je to i preko volje, da ne kažem preko neke stvari. Ne, velikokladuški grobari demokratije nemaju takvu naviku jer im nije stalo do saradnje i interesa javnosti.
O tomu kako se pomenuti grobari demokratije i medijskih sloboda ponašaju na sjednicama Općinskog vijeća naši čitatelji i gledatelji već sve znaju i nije to nešto novo. Čitali su i gledali svašta o „kvazimedijima“, „kvazinovinarima“, „bijednicima“ „plaćenim udbašima“ itd. itd. Dakle, predstavnici nezavisnih medija prisutni na sjednicama Općinskog vijeća bili su izloženi uvredama, raznim etiketiranjima, omalovažavanjima a nerijetko i verbalnim prijetnjama, među kojima ističemo tek jednu upućenu potpisniku ovog priloga a ona je glasila: „Pazi Šabanagiću, ja ti liječim suprugu“! Eto ne liječi više jer je netko iz Doma zdravlja po službenoj dužnosti supruzi potpisnika dodjelio drugog porodičnog liječnika. Zar ovo nije strašno šta se dešava u Velikoj Kladuši? Zar ovo nije morbidno i ružno da ne može ružnije. Novinari nemaju prilike da dođu do govornice već im preostaju samo mediji. Zar nije zabrinjavajuće što opisane i nepomenute druge prijetnje i pritisci dolaze od „narodnih izabranika“, vlasnika funkcija koje su dobili na izborima. Njihovo ponašanje zapravo samo
potvrđuje da vlast opasno kvari ljude ili građani na izborima već pokvarenim ljudima pružaju šansu. Moral političkih izabranika doveden je do bankrota. Sličnih dešavanja ima širom BiH ali nigdje na ovakav način i nigdje samo zbog jedne stvari a to je ISTINA koja je nezavisnim medijima u Velikoj Kladuši svetinja. Da je stanje drugačije bilo bi reagiranja a nema ga, bilo bi demantija a nema ih, bilo bi tužbi, a nema ih. Zapravo, svega opisanog ima ali prema drugim medijima, dakle nije to nepoznato grobarima građanskih i medijskih sloboda, ali prigovore na ISTINU niko ne prihvata i ne procesuira.
Zašto je stanje u Velikoj Kladuši lošije od najlošijeg u BiH barem za 30%? Pa to je valjda zbog činjenice da Velika Kladuša duže od godinu dana nema vlast, dakle pobjednička Laburistička stranka je tada izgubila većinu u Općinskom vijeću i funkcionisala je „na guranje“ ili bolje rečeno, vlast je funkcionisala kao raštimani orkestar a mi građani, ovakvi kakvi smo, valjda bolje nismo ni zaslužili. Za sve što raštimani orkestar ne odradi kako treba krivi su novinari. Mediji kao najbolji čuvari demokratije, koji su oči i uši naše javnosti, ne bi, po aktivnostima pomenutih grobara građanskih i medijskih sloboda, trebali misliti svojom glavom i pisati o činjenicama, dakle o ISTINI. U Velikoj Kladuši je najveći grijeh novinarima pisati o istinitim dešavanjima i događajima. Javnost želi da zna kako se i gdje troše milioni izdvojeni iz budžeta, šta se i gdje radi i gradi. Javnost to u Velikoj Kladuši ne zna jer se sve krije a medijima ne dozvoljava pristup izuzev lokalnom Radiju Velika Kladuša koji je ne tako davno bio servis svih građana a danas je to servis samo jedne političke partije. Ne tako davno ovaj medij je bio primjer, danas za neprofesionalni rad plaća kazne regulatornoj agenciji. Stoga vrijedi priupitati u čemu je problem i zašto se i drugim medijima, osim RVK, ne dozvoli pristup izvorima informacija i događajima? Kladuščanima je previše jednoumlja. Na kraju, međusobna kolegijalnost novinara javnog i privatnog sektora je na vrlo niskom nivou jer podjednako ne percipiramo temeljne vrijednosti, pravednosti, jednakosti… Ni približno jednako ne doživljavamo dostignute standarde novinarske prakse. Podjednako ne držimo do principa novinarske etike i ne štitimo profesionalni integritet novinarstva. Ni približno jednako ne poštujemo građane i njihove potrebe za korisnim, blagovremenim i relevantnim informacijama. Ne branimo načela slobode informisanja i takvih primjera je na pretek.
Čestitamo medijskim uposlenicima svih ovdašnjih medija 3. maj, Svjetski dan slobode medija, za koju se još u zadovoljavajućoj mjeri nismo izborili. To možemo i trebamo zajedno, a ne zabadati glavu u pijesak kao noj pretvarajući se kako se to dešava nekom drugom.
U Velikoj Kladuši je posebna priča o pristupu informacijama i ovo je tema jednog od naših narednih priloga. Ovdje ćemo još na kraju o progonu Redakcije ReprezenT-a od strane Laburističke stranke u Velikoj Kladuši. Ova Stranka i njena predsjednica Elvira Abdić Jelenović ovu Redakciju je, između ostaloga, prijavila CIK-u, USAID, VZS, Gender Centru… a kakav je ishod saznaćete u nastavku teksta.
Od pobjede Laburističke stranke 2012. godine u Velikoj Kladuši (Laburistička stranka + “papci“) do kraja 2020. godine, novinari ReprezenT-a nisu prisustvovali niti jednom Kolegiju Općinskog vijeća ili nekom događaju kojeg je organizirala zakonodavna odnosno izvršna vlast Velike Kladuše a nisu to ni drugi novinari nezavisnih medija. Javnosti su poznate scene o zabrani ulaska u zgradu Općine, izbacivanja novinara ove Redakcije sa nekih događaja a čemu su svjedočili brojni mediji BiH koji su takvu sliku lansirali u svijet. Danas je, nažalost, drugačija priča pa ima tužbi, žalbi i prijava, više niti ne mogu nabrojati komu su sve upućene. Tokom pauze na jednoj od sjednica Općinskog vijeća, sekretara Laburističke stranke Amira Đogića sam pitao šta će sada jer im je preostalo samo da se žale i da me tuže dragom Alahu, budući su sve druge moguće adrese iskoristili.
I sve su prijave odbačene a tužba (prvostepena presuda) riješena u korist Redakcije ReprezenT. Dakle, za Redakciju je najvažnije, niti jedna tužba, žalba ili prijava nije prihvaćena kao osnovana i opravdana. Prvu tužbu otkako egzistira ReprezenT, za navodnu klevetu, podnio je financijer i poslovni partner tadašnje i sadašnje vlasti, između ostalog i zato što se u Istraživačkom prilogu „Kriminalna privatizacija „Kladušnice“: Ko je sve i kako otimao radničku imovinu“, podnosilac tužbe spominje kao blizak Laburističkoj stranci. Prilog čiji sam autor objavljen je na poznatom Portalu Žurnal a potom i na Portalu ReprezenT-a. O Presudi koja je vrlo interesantna (zbog naivne tužbe i bezočnih laži svjedoka koje je imao tužitelj) ne želim još ništa objaviti jer je drugostepeni žalbeni postupak u toku a ReprezenT je ozbiljan registrirani medij koji drži do svoje profesionalnosti. Presuda je za autora teksta i Redakciju od koje je „oštećeni“ tražio 10.000,00 KM više nego povoljna a troškovi presuđeni na teret tužitelja iznose tačno 4.518,00 KM jer je dokazano foto zapisima, ne samo da je blizak sa Laburističkom strankom već i da je njen finansijer sa pozamašnim novčanim iznosima.
Elvira Abdić Jelenović i njena „privatna“ Laburistička stranka (DJL – društvo jednog lica) žalili su se Vijeću za štampu i online medije u BiH, Udruženju „BH Novinari“, USAID, Centru za promociju civilnog društva, IMEP-u (Program osnaživanja nezavisnih medija), Redakciji ReprezenT-a i Gender Cerntru FBiH (Organizacija u okviru Vlade FBiH za ravnopravnost spolova). Žalila se Jelenovićeva čak i CIK-u BiH.
Redakcija ReprezenT-a, naravno nije odgovorila, odnosno nije se željela izvinuti na Žalbu iz decembra 2020. godine Elvire Abdić Jelenović i njene Laburističke stranke, a što je od nas izričito traženo. Kako bi uopće izgledalo izvinjenje nekome ko je najveći progonitelj, diskriminator i mrzitelj ove Redakcije. Svakako je zanimljivo da se tužibaba Elvira Abdić Jelenović svima pomenutima žalila kako su u našim prilozima u jednom realiziranom Projektu sve druge kandidatkinje (političarke) predstavljene promotivno, a ona eto nije i što je tačno. Čudno je međutim da je pomenuta pismenim putem obavijestila ovu Redakciju da ne želi učestvovati u našem Projektu niti će to učiniti njene članice te je tom prilikom ne samo vrijeđala nas u Redakciji već je iznijela i ortodoksnu laž koju smo nekoliko dana kasnije demantirali i to sa dokazima objavili. Iz tih razloga željeli smo i uspjeli isprovocirati da se tužibaba požali upravo pomenutim institucijama i organizacijama pa da konačno vidimo na čemu smo. We want press FREEDOM! Esad ŠABANAGIĆ