Jesmo li za promjene ili za trajno trpno stanje
Autor: Hasan ZULIĆ
Panta rei (sve teče) uzvikunuo je Heraklit (starogrčki filozof 544 – 480 pr.n.e.). -U istu rijeku stupamo i jesmo i nismo, jer u istu rijeku ne stupa se dvaput. Čovjek nikada ne ulazi u istu rijeku: i čovjek se promijenio, a promijenila se i rijeka. -Sve se mijenja, ništa nikada ne ostaje isto, uzvikunuo je Sokrat (starogrčki filozof 469 – 399 pr.n.e ). U ovoj dijalektičkoj istini sadržana je sva pamet svijeta i sve ono čemu nas uči historija. Tako su govorili veliki umovi antičkog doba. Na početku 21. stoljeća naše ere krajiški političari i njihovi stranački meceni viču na sav glas da će nam biti gore za njihovo dobro, kao da su riješili spor s Bogom, je li koka bila prije il’ preteče jaje koku? Zato stoje na obali i iščekuju da ih drugi gurne u rijeku, jer ako zagaze to neće biti ista rijeka, mogli bi se utopiti u njoj iako znaju plivati. Nije međutim najveća stvar toliko gdje stojimo nego smjer u kojem se krećemo. Kretanje prema ciljevima, a ne prema ljudima i objektima geslo je kretanja suvremene kulture i civilizacije. U opažanju kretanja političke aktivnosti nisam uočio da je ijedna dosadašnja krajiška vlast postavila određeni, jasan i praktičan cilj. Ti ideali ostali su zatomljeni u snu, potrebna sredstva za dostignuće ciljeva potrošena su na sebe i potrebe svojih glasačkih pajdaša. Bez probitačnih ciljeva i programa naša vlast je poput broda koji jedri bez odredišne luke.
Od zaključenja Dejtonskog mira vladajuće političko stablo istrajava u namjeri da ustanovi obrazac kojim nam je živjeti slijedećih desetljeća, trošiti nezarađeno, da bi trajno osvajali vlast. Kako se ne žele odricati, a hoće sve, oni zapravo troše od unuka pozajmljeni novac. U svekolikoj i posvemašnoj krizi želja za promjenom ustuknula je pred strahom od nepoznatog, nemaju volju da mijenjaju svoje misli i stanje koje je ugodno samo onima s kojima dijeli budžetski utržak za dnevnu potrošnju. Bez pravog puta i oznaka na njemu, odsutni u promicanju interesa golemih socijalnih skupina koji nemaju ništa osim svojih potreba, postali su vjetar za vatru – gasi malu, a raspiruje veliku. Ni financijski armageddon koji ozbiljno prijeti, ni cunami odlazak cijelih porodica trbuhom za kruhom, ni politička korupcija koja izjeda društvo poput termita nisu dovoljan razlog da se kane gramzivosti, sebičnosti, pokvarenosti i sebeljublja. Evo tri primjera iz mnoštva drugih koje sam predstavio javnosti u stotinjak osvrta. Iako je politička korupcija razlog svih naših nevolja kao sustav međusobnog ucjenjivanja i podmićivanja, u zakonodavnoj, izvršnoj i sudskoj vlasti zamrla je aktivnost u borbi protiv ovog društvenog zla. Sa učinkom zarobljene zemlje (captured state) u kojoj politički lideri zarobe sva tri stupa vlasti, opće je podređeno posebnom interesu političkih vođa koji se ogleda u zaštiti vlastitog ilegalno stečenog bogatstva i osobne zaštite od progona. Oni koji su zaduženi da štite državu i građane nisu uspjeli zajahati visoku političku korupciju, taj neposlušni konj pušten je u divljinu i više niko ozbiljan ne vjeruje da će se ikad stati u kraj ovoj društvenoj pošasti. Drugo, USK ima jako izraženu potrebu izjednačavanja pripadnosti javnih prihoda u FBiH, da se izvrši fiskalna decentralizacija i uspostavi pravična raspodjela indirektnih poreza čime bi se značajno ojačao prihod (ukidanje pondera 100). Zastupnici u Federalnom parlamentu nisu našli zajednički jezik i stav kako se suprotstaviti ovom modelu raspodjele indirektnih poreza. Treće, Kanton je premrežen korupcijom, nepotizmom i sukobom interesa, a uhljebljenje je jedno od metoda ovih pojava koje neprekidno sprovode sve vrste i slojevi vladajućih struktura kad se dočepaju političke moći.
Uhljebi se zapošljavaju na izmišljena radna mjesta kao i oni zaposleni na određeno vrijeme za kojima nema organizacijske potrebe za obavljanje rada (tehnološki višak, prekobrojni – u javnu upravu i javna preduzeća u posljednjih šest godina zaposleno je preko 800 uhljeba). Kao da je pala niotkuda, vlast se počela rasipnički ponašati već u vrijeme donatorskog novca. Kada je presahlo vrelo dotoka donatorskog novca kantonalnu kasu zapljusnuli su novi vjetrovi prihoda: indirektni porezi, owerdraft i dugoročni zajmovi. Dotok novca svake fiskalne godine po osnovu indirektnih poreza sporije napreduje od pohlepe trošenja javnog novca. Zato uzalud troše pare i vuku obaveze kao lance a koja ranjava budućnost. Vlast koja troši a čini malo ili nimalo na input prihoda spaljuje mostove iza sebe iako zna da iza idu oni koje vole i koji vole njih, a kad se opašu snagom i korče u život neće moći gurnuti od sebe naslijeđen golem javni dug tako daleko da ih nikad ne može dostići (primjerice, ako se nastavi sadašnji trend isplate po osnovu pravosnažnih presuda posljednja potraživanja izvršiće se sredinom 22. stoljeća). Političku funkciju krajiški narodni tribuni shvatili su kao vlastiti feud, kao svoje leno kojim mogu raspolagati kad god požele. Na vrhu te grabežne piramide je nekadašnji premijer Hamdija Lipovača koji je bihaćke i kantonalne duševne snage pretvorio u vlastiti bankomat (vidi revizorske izvještaje). Svekoliku podršku toj ujdurmi dali sva tri stupa podjarmljene bezlične vlasti, kao da je faraon. U skup političkih nevoljnika-uhljeba u vlasti valja dodati i doajene u federalnom parlamentu i izvršnim tijelima, njihov učinak dobrobiti za građane Kantona gotovo je ravan nuli, no to ih nije pomelo da za nerad u skupštinskim klupama zarade preko jedan milion maraka. Pažljivi surfer mojih osvrta vjerovatno nije smetnuo s uma raznovrsne teme koje sam analitički predstavio javnosti u posljednje tri godine. Iako je skoro svaki članak mijenjao politički i ekonomski krajobraz, na iznesene činjenice nije napisan nijedan utuk, niko nije sukobio druge tvrdnje, zborio makar riječ, vjerovatno zbog toga što na istinu nema odgovora, šuti se, a šutnju je nemoguće pobiti. Nikad nisam razumio ili trudio se da uvjerim ljude kako oni misle ili ih nagnem misliti, da na svoje mišljenje pridobijem misleće ljude i one male pameti, ono što je njihov interes nisam još dokučio, ono što ja znam i predstavljam je udaljeno van domašaja njihovog razumijevanja i shvatanja. Ali, kao u kakvom birvakatile mlinu, svaki put opljačkani i odbačeni ustranu od stranačkih begova i partijske vlastele, kad krenu u izbor promicatelja svojih interesa četiri godine kasnije, sluđeni, sjebani i razočarani u evet i mumin efendije, ponovo glasuju za populiste i dilere lažnih obećanja. Blagoslov krajiškog ozemlja je u tome što mora nadvladati samo jedno ugnjetavanje – zulum stanja quo: misleći ljudi kao i oni plitke pameti ono što vjeruju o svom vremenu postaje činilac u njihovoj historiji. Zato valja nešto ostaviti iza sebe što će posvjedočiti da smo nekada živjeli na ovim prostorima. Svaki put kad ugledam da neko pretražuje kontejner za smeće upitam se kada će saburli i marhametli Krajišnici, ljudi lavovskog srca i lirske duše, sa svoje grbače skinuti teško breme nepravde i bezakonja, očaja i beznađa. Zašto ne izgradimo nasipe od hrabrosti da zaustavimo poplavu loše beskonačnosti?