Piše: Hasan ZULIĆ
Nakon što je izborio akreditiv od strane državne agencije, na putu učvršćenja temeljnog interesa visokog obrazovanja: autonomija i akademske slobode u slobodnom i samostalnom ozračju, mladi Univerzitet u Bihaću zapao je iznenada u duboku krizu identiteta. Na neovisnost i opravdano pravo da samostalno rješava znanstvene procese i upravljanje, u zoni svoje odgovornosti, pomno planiranom akcijom izvršen je svojevrstan svetonazorski politički mobbing (nasilje).
Prepad je izvršilo Ministarstvo obrazovanja, nauke, kulture i sporta Vlade USK–a s ciljem spašavanja razriješenog rektora Mirsada Veladžića i osvajanje i zadržavanje pune političke kontrole upravljanja ovom nezavisnom akademskom institucijom. Ministar Adis Muharemović, temeljem jednostranog mišljenja Komisije za provođenje inspekcijskog nadzora nad zakonitošću rada Univerziteta, proglasio je ništavnim sve odluke i zaključke donesene u Senatu i Upravnom odboru koje se odnose na razrješenje rektora, te u Skupštinu USK-a uputio prijedlog izmjena i dopuna Zakona o visokom obrazovanju u Bihaću – integracija funkcija rekora i predsjednika Senata u jednu funkciju i uvođenje instituta prinudna uprava. Zar je moguće da se niko nije upitao ko je sakrio podatak da legitimitet studenta drugog ciklusa studija nije osporen u prvoj godini mandata kada je izvršen izbor Mirsada Veladžića za rektora? Zašto je brisana činjenica da univerzitetski nastavnik ima pravo na rad do 70 godina života ako se dogovori sa poslodavcem? U kadroviranju rektor je poslodavac u prvom stupnju, a po žalbi poslodavac u drugom, konačnom stupnju je Upravni odbor. Ministarstvo obrazovanja, nauke, kulture i sporta Vlade USK–a nema legitimitet i legalitet na odluke Upravnog odbora i Senata, ali ima pravo pokrenuti upravni spor ako smatra da je došlo do kršenja pozitivnih zakonskih propisa. Donekle se može razumjeti da zastupnici vladajućeg saveza u Skupštini prihvate povez, u principu nepovezanih upravljačkih funkcija, jer su oni ponekad praznovjerni, glasaju vjerujući da su donijeli pravovaljanu odluku. Ali, ne može se prihvatiti i činjenica da Vlada nema pravnu kulturu i nikog ko ima znanje i sposobnost da iole pravno razmišlja. Integracija funkcija menandžementa univerziteta nepoznata je u svjetskoj akademskoj zajednici i prvorazredna je glupost dostojna uvrštenja vrhunskih gafova u Riplijevim „Vjerovali ili ne“. Zar je moguće, u demokratskoj akademskoj zajednici, da rektor univerziteta sam sebe bira i razrješava? Pa taj potez je apsolutizam tipa Luja XIV „država, to sam ja!“ Univerzitet u provedbi djelatnosti nema političku odgovornost i vlast u USK-u nema zakonsko pravno sredstvo da zgrabi visoko obrazovanje i uvede kontrolu u, odista, pustopušnu i neuređenu autonomiju (Vidi članak „Univerzitet u Bihaču ne pronalazi put, stvorimo ga sami“ www.reprezent.ba.
Menandžment akademske zajednice, koristeći poziciju moći uspostavio je obrazac koruptivnog donošenja poslovnih i znanstvenih odluka i rješenja zasnovanih na nepotizmu još od dugogodišnjeg poslovođenja Refika Šahinovića. Sva događanja u dobrano urušenoj autonomiji podupirao je interes i neodgovornost menandžmenta. Prihvatanjem pozicije u upravljanju, u horizontali i vertikali, menandžment je prihvatio i legistaltivu izvršenja upravljačkih zadataka i odgovornost u radu. U bihaćkom visokom obrazovanju svi od rektora, Senata, Upravnog odbora do nastavnika i studenata morali bi se pogledati face to face i suočiti se s onim što se vidi i prepoznaje – onu potencijalnu osposobljenost studenata, odnosno onu jako važnu ulogu koja kasnije omogućava osposobljavanje za obavljanje različitih radnih zadataka u njihovom višedecenijskom radnom vijeku. Na većini fakulteta, uz ograničenu valjanost stiče se znanje udaljeno od potreba i zahtjeva gospodarstva. Mladi se obrazuju prema zastarjelom modelu koji je nastao u industrijsko doba, vješto uokviren u Bolonjski programski sustav. Autonomija visokog školstva je civilizacijsko dostignuće zagarantovano ustavom. BiH je jedna od rijetkih zemalja u kojoj autonomija univerziteta nije ustavna kategorija. Autonomija univerziteta podrazumjeva njegovu nezavisnost od države, kao i zabranu političkog i vjerskog djelovanja, a sve u cilju njegovanja misli i istraživanja. Država se odrekla zaštitnika univerziteta i osim što propisuje zakonske okvire, ne dozvoljava sebi da se miješa u rad i organizaciju akademske zajednice, posebno u izbor upravljačkih i rukovodećih organa (rektor, senat, upravni odbor) i samostalno uređivanje organizacije rada. Ako visoko školstvo nije nezavisno, onda je sredstvo u raljama vlasti. Sloboda i samostalnost, autonomija i akademske slobode (institucionalna autonomija), osnovni je interes visokoobrazovne institucije i ona nikad ne bi dozvolila da postane privezak vlasti; ona je državna i društvena institucija koja ima svoju posebnu odgovornost i ne dijeli sudbinu i odgovornost vlasti. Nikakvi nasrtaji na njegovu samosvojnost ne mogu biti opravdani. Zato očuvanje autonomije i političke neovisnosti visokoškolskih ustanova jeste temeljni princip na kojem počivaju sva prosvijećena društva i civilizirane države. Akademska društvena skupina ima punu samostalnost ostvarivanja akademskih sloboda i nepovredivosti akademskog prostora, te puno ostvarivanje prava na visoko obrazovanje, a bez bilo kakvog pravno neosnovanog uticaja organa javne vlasti. Svaka politička uzurpacija akademskog prostora ugrožava smisao autonomije univerziteta i zato politički desant koji se dogodio, Univerzitetu je nanio golemu štetu i urušio ugled najznačajnijeg projekta vlasti u poraću. Kao da se cijelo vrijeme kretao u društvu „woodoo“ spodoba Mirsad Veladžić, od guvernera do gubernatora visokoobrazovne ustanove, nije naučio kako da živi u dosluhu sa znakovima vremena u kojem živi. Osion, kao da je veći od planine, intelektualno oronuo i neupotrebljiv za upravljačku funkciju, i kao da u njemu čuči faraonska klica, od sebe odbija sva pozitivna stremljenja bliskih kolega i suradnika. Kako nije za jedno i nije uspostavio otvorenu komunikaciju na relaciji rektor – Senat – Upravni odbor, na prijedlog Upravnog odbora odlukom Senata Univerziteta razriješen je dužnosti rektora zbog nepoštivanja odluka nadređenog poslovodnog organa i faraonskog ophođenja sa saradnicima u procesu dogovaranja. Spašavanjem jednog od trodjelog upravljačkog tijela, Univerzitet se našao u podređenom položaju zbog jedne osobe koja predstavlja teret, a to je Mirsad Veladžić, koji snosi najveću upravljačku odgovornost za zakrčivanje odluka drugostepenog upravljačkog organa i despotskog upravljanja ustanovom. Uskoro će se sve znati, vjerovatan je novi privremeni upravljački ustroj. Iako se u akademskoj zajednici ne može dijeliti odgovornost, Vlada pogrešno smatra da ima najveću (radi se o političkoj odgovornosti!) nadzornu odgovornost. Ako se ne dogodi neki nepredviđeni obrat, valja reći da će 13. 06. 2016. ovjera ministarskih mjera u Skupštini USK–a dovešće do nezakonitog ustroja upravljačke strukture u bihaćkoj akademskoj zajednici.
Ustroj novog menandžmenta znači da Mirsad Veladžić postaje novi/stari rektor s neograničenom ovlasti. Preustroj znači da Mirsad Veladžić, čovjek koji je problem, oko koga se vrti više afera (sukob sa saradnicima u procesu odlučivanja, neistražena (ne)transparentnost utroška austrijskog kredita) postaje onaj koji isključivo odlučuje. Preustroj, moguće i preslagivanje znači da čovjek koji bi trebao prihvatiti najveću odgovornost za stanje poslovođenja i poslovodstva, koji pokazuje začuđujući interes upravo u zoni u kojoj je i zbog kojih jeste u problemima postaje prvi čovjek. Priča o preustroju predstavlja jadan i ganutljiv pokušaj spašavanja kontraverznog stranačkom „vojnika Ryana“ i pod svaku cijenu vraćanja neozlijeđenog u bazu. Može se reći, uvođenje prinudne uprave, dovešće do eutanazije autonomije, visoko obrazovanje u Bihaću izgubiće nezavisnost, okupirani akademski prostor zagadiće se rigidnim političkim provincijalizmom, samosvojnost ne ide dalje uhvaćena u ralje s pozicije političke moći. Sredinom juna ove godine umrijeće nada cijele jedne generacije da će se Kanton osloboditi jedne razarajuće i natražnjačke smjese ideološkog bullyinga i povijesnog vrijeđanja visokog obrazovanja – stega politike.