BIHAĆ/SARAJEVO – Odlučio sam svoje službeno putovanje do Sarajeva ovoga puta realizirati Talgo vozom. Namjera je ostvarena, i nisam požalio. Dapače, sve je, osim možda dužine trajanja puta, funkcionisalo u najboljem redu. Voz je u startu iz Bihaća kasnio pola sata, zbog lakšeg udesa pri dolasku, međutim, vlakovođa je nadoknadio izugubljeno vrijeme i voz je u Sarajevo stigao u 10:30 sati. Oni krajišnici koji vole bezbjednu, komotnu i sigurnu vožnju, voz je, definitivno, odlično rješenje. To što voz putuje osam i pol sati i nije strašno, vremena valjda danas ima na pretek, a onima kojima je ovo putovanje dugo, ionako nebi putovali vozom.
Na osvijetljenom i sigurnom parkiralištu željezničke stanice parkirao sam svog „Old timera“ (1986. godište), i krenuo. U Bihaću se ukrcalo petnaestak putnika, među kojima i trojica (avan)turista, koje ću kasnije predstaviti. Zbog ove činjenice počeo sam sumnjati u ekonomsku opravdanost ove linije, međutim, na svakoj od 16 usputnih stanica neko se ukrcao pa je voz do Sarajeva u konačnici bio odlično popunjen. U povratku je voz još bolje bio popunjen, i nije bilo putnika „migranata“ što se možda očekivalo, svega njih nekoliko. U Novom Gradu (Bosanski Novi) slučajno sa čuo izvještaj tamošnjem dežurnom kako je u vozu 59 putnika za USK te još jedan koji se ukrcao u ovom gradu.
Sjedio sam u putničkom vagonu do vagona sa šankom, u kojem se mogu naći sva osvježavajuća pića i topli napitci, bez alkohola. Nema ni piva, a šankista reče kako je to dobra odluka Uprave željeznica. Talgo voz ima poseban vagon sa prilagodljivim sjedištima za spavanje i sjedište u ovom vagonu (Prva klasa) skuplje je za deset maraka od redovne cijene. Ambijent i standard u vozu su vrlo dobri. Svako sjedište ima priključak na struju 220 volti a internet je dostupan tokom cijelog puta sa Wi-fi konekcijom, a ponašanje putnika budnim okom prati profesionalna osoba iz zaštitarske kuće. Opisani standard potvrđuje i ova reportaža koja je napisana i uređena u vozu na potezu od Doboja do Bosanske Krupe.
No, ovo nije sve jer se uz doplatu od 25,00 KM možete smjestiti u kabinu za spavanje, sa standardima poput hotelske sobe u malom. U ovom dvokrevetnom vagonu (ako kabinu korisate dva putnika, doplata je po 20,00 KM), sami podešavate svjetla, temperaturu, kabina ima vlastiti WC ali i tuš kabinu sa toplom vodom, uz potpuno čistu i svježu posteljinu. Ova kabina može se koristiti za spavanje i sjedenje, dakle odlična kombinacija. Slijedeće moje putovanje u Sarajevo, obećavam sam sebi, biće u kabini za spavanje, jer karta prevoza i spavanja koštaju manje nego soba u prosječnom sarajevskom hotelu. Povratnu kartu (sa popustom 30% za novinare sa iskaznicom Udruženja „BH novinari) platio sam 51,00 KM. Čitateljima na jednoj od priloženih fotografija prikazujeme sve cijene i uslove za vožnju Talgo vozom.
Ovaj standard odlučio je provjeriti Ekrem Ebu Porčić, iz Krivaje kod Cazina, koji je zajedno sa sinom Amelom i prijateljem Fikretom Beganovićem istom linijom putovao za Sarajevo. On je bio bolje sreće jer mu je prodavač karata odmah ponudio vagon sa boljim standardom, uz nadoplatu 10,00 KM po osobi. I sam bi se odlučio za istu varijantu da sam znao, pa vjerovatno i kabinu za spavanje. No, kažu, čovjek se uči dok je živ, a ova reportaža ima za cilj da vas, eventualne putnike ovim vozom upozna sa svim njegovim sadržajima. Ekrem ovim putovanjem ispunjava želju sinu Amelu koji je zaradio nagradno putovanje koje je sam odabrao odličnim uspjehom u školi. -Iz meraka putujemo u Sarajevo, posjetit ćemo Baščaršiju, još ponešto usput, pojesti čuvene sarajevske ćevape i, nadam se, sretni, vratiti se kući, ispunivši ujedno i želju sinu Amelu, reče Ekrem. Uglavnom, njih trojica došli su svježi i odmorni u Sarajevo, razgledali što ih je zanimalo, i popodne u 16:00 vratili se u Krajinu, stigavši, po planu u Bihać, pola sata iza ponoći. Ekrem inače sa porodicom živi u Austriji i često se u posljednje vrijeme može sresti u Velikoj Kladuši u koju svraća kako bi pomogao migrantima. On je inače veliki humanista i dobrotvor.
Povratak je za sada, dok su duži dani, zanimljiviji i i sve do Banja Luke, putuje se danju. A Bosna je lijepa, zapravo prelijepa zemlja sa krajolicima kakvi se malo gdje drugdje mogu vidjeti i doživjeti. O tim ljepotama krajišnici znaju sve stoga vožnji Talgo vozom do Sarajeva ovoj reportaži pridodajem vožnju žičarom na Trebević, jer to je nešto što treba učiniti svaki posjetilac Sarajeva.
Pogled iz kabine žičare na prelijepo Sarajevo
Čitatelje ReprezenT-a u najkraćem upoznajem sa osnovnim podacima koje treba znati o sarajevskoj žičari koja će vas za svega sedam minuta odvesti na najomiljenije izletište u Sarajevu. Sarajlije su nekada žičaru zvali i uspinjača. Za vožnju žičarom i pogled iz njenih kabina i sa Trebevića na prelijepio Sarajevo povratnu kartu platit ćete 6,00 KM, a mjesta ima koliko god da je gužva jer se saobraćaj odvija sa 33 moderno uređene kabine koje primaju po deset osoba a koje za sat vremena prevezu 1.200 putnika. Pet kabina uređeno je bojama olimpijskih krugova, jedan bojama zastave BiH a ostale su crne.
Ovo omiljeno izletište svakako treba posjetiti, ukoliko se ukaže i najmanja prilika, i zato poruka: Dobrodošli žičarom na Trebević koja je proradila 03. maja davne 1959. godine. Sadašnja žičara, nakon 25 godina na istom je mjestu ali je brža, modernija i posjećenija. Dužina žičare je 2.100 metara a odredište na Trebeviću 1.160 metara nadmorske visine.
Do Trebevića sam se u kabini vozio sa Ismetom Ramušićem i njegovom suprugom. Za vrijeme sedmominutne vožnje do odredišta, Ismet mi je pokazao svoju kuću na Bistriku iznad koje prolazi žičara te linije odbrane Sarajeva koje je kao borac ARBiH čuvao tokom rata. Uspio je Ismet ispričati i neke dogodovštine, napomenuvši kako je nastradala prva žrtva žičare, radnik Ramo Biber po kojem dolazna stanica na Trebeviću nosi njegovo ime. Na kraju, Ismet je pozdravio sve krajišnike dodavši: Tamo kod vas se desilo veliko zlo! Pripremio Esad ŠABANAGIĆ
