BIHAĆ – Krajišnici koji su radili u zemljama zapadne Europe, kad su čuli za strahote koje se događaju u Bosni i Herecegovini, odlučili su napustiti posao i sve blagodati udobnog života, te krenuli braniti svoju domovinu. Posljednji autobus ušao je u Bosnu i Hercegovinu 15. aprila preko Bosanskog Šamca, nakon čega više nisu dali da se prođe. Krajišnici su se vratili nazad u Republiku Hrvatsku, u grad Karlovac. Tu su ostali neko vrijeme i razmišljali na koji način se priključiti bosanskim patriotima. Tako su jedni odlučili sačekati da se iznađe način prelaska u Bosansku Krajinu, a jedna veća grupa njih odlučila je ići u bilo koji dio Bosne samo da pređu i uključe se u odbranu domovine. Čuli su da se može preći u srednju Bosnu u Travnik, te da je tamo Fikret Ćuskić formirao Sedmu krajišku brigadu kojoj su se oni kasnije priključili.

Dvostruki doprinos

Krajišnici su dali značajan doprinos odbrani Jajca, Trnova, Kalinovika, Grepka i nastojali se probiti ka Goraždu. Budući da se radilo o jedinici manjeg kapaciteta, često su ih prebacivali s linije na liniju manevrišući s njima shodno datim potrebama. Međutim, kad je palo Jajce, iz dosad nerazjašnjenih okolnosti, a linije pomjerene na Turbe, Krajišnici su odlučili da idu za Bosansku Krajinu. Jasmin Veladžić Špiro radio je u Republici Sloveniji kad je počela agresija na Bosnu i Hercegovinu. Gledao je kako njegove radne kolege srpske nacionalnosti ostavljaju sve i odlaze u rat. Ljubav prema domovini i želja da se ostvari ta čast učestvovanja u odbrani svoje zemlje koja je postala međunarodno priznata država, ipak je bila jača od dobrog posla i visokih primanja koja je tada imao. Bošnjaci su se, kaže, u to vrijeme okupljali u Ljubljani i razgovarali o tome kako da ostvare svoj san da učestvuju u borbi za narod, slobodu i državu. -Nas su razni političari ubjeđivali da nema potrebe da idemo, već da je bolje da ostanemo i radimo, privređujemo tu gdje jesmo, u Sloveniji. Međutim, ipak je želja bila jača od svega i konačno smo našli čovjeka koji nam je dao informacije o tome gdje da idemo kako bismo prešli u BiH. Priključio sam se jednoj grupi na vojnoj obuci u Kočevlju, gdje smo dobili i oružje, a zatim ilegalno prešli u Republiku Hrvatsku u Delnice i susreli se s Fikretom Ćuskićem komadantom 7. Korpusa, koji nam je nafalio Sedmu krajišku i rekao da u njoj ima puno Krajišnika, te da ćemo u Krajinu doći kao oslobodioci. Od nas stotinu koliko nas je prošlo obuku, mnogo ih je odustalo i ostalo je nas dvadesetak. Nakon pada Jajca u nama više nije bilo onog žara da ćemo biti oslobodioci, a paralelno s tim na hrvatskim medijima slušali smo o padu nekih linija oko Bužima, te se spremali za akciju oslobađanja Sarajeva. Tako da je sve to skupa u nama rodilo novu želju za odlaskom, ovaj put u rodnu Krajinu gdje su nam bile i porodice o kojima nismo ništa znali. I tako smo donijeli odluku da se vratimo natrag u Republiku Hrvatsku u čemu smo i uspjeli. Tamo smo ponovo tražili način da uđemo u Bosnu i Hercegovinu, ovaj put u Krajinu. Pokušavali su me mnogi ubijediti da ne idem ponovo u rat. Sjećam se da me je šura nazvao i ponudio se da riješi sve što treba samo da ja odustanem. Iz Hrvatske sam se telefonski čuo i s majkom i suprugom koje su mi govorile da ne idem. Rekao sam im da neću. Ali ta moja želja bila je nešto što je jače od samog mene i jednostavno sam morao ići. Krenuli smo u srijedu a već u petak smo izbili u Veliku Kladušu i kada su nas ljudi vidjeli, a neki su nas i poznali jer te generacije su se većinom poznavale, nisu mogli vjerovati da smo uspjeli preći, priča Veladžić koji je u akciji „Breza 94.“ nagazio na minu i ostao bez noge.

Ostvarili zacrtani cilj

Silazeći preko brda Mašvine, krajiški dobrovoljci koji su se iz Karlovca zaputili u tadašnji opkoljeni Bihaćki okrug, nailazili su na različite prepreke ali ih to nije odvratilo niti spriječilo da ostvare zacrtani cilj i dođu braniti svoju rodnu grudu. Bio je kraj januara i suha zima bez snijega, kako je najgore. Kiša ih je pratila cijelo vrijeme, a naletili su i na jedinice vojske tadašnje SAO Krajine, na minska polja i na rijeku Koranu koju su morali hladnu pregaziti. -Na samom početku puta naletili smo na rijeku Mrežnicu i morali smo se izuti, te je bosu pregaziti. Proveli smo jedan cijeli dan na Slunjskim brdima skriveni u šumi i čekali mrak da bi mogli nastaviti dalje, jer se tu nalazila srpska vojska, prisjeća se Mirsad Džinović iz sela Bukovica koji se zatekao u Sloveniji kad je počela agresija na Bosnu i Hercegovinu. Džinović se priključio svojim Krajišnicima vojnoj obuci u Sloveniji, gdje je dobio svu potrebnu opremu i naoružanje. Prije njih su već išle određene grupe za Bosnu što su primijetili pripadnici Vojske SAO Krajine, te su mjere malo poštrene i sve skupa je izazvalo određene dileme oko toga treba li ići ili ne. Nakon što su proveli neko vrijeme u Travniku gdje su se borili u jedinicama 7. Korpusa, odlučili su da idu nazad u Republiku Hrvatsku odakle će ponovo nastojati pronaći način i put ulaska u Bihaćki okrug. -U Travniku smo proveli šest mjeseci a nakon pada Jajca nas šesnaest je odlučilo krenuti u Krajinu. Išli smo iz Travnika, preko Mostara do Karlovca, u kojem smo se stacionirali. Tu smo se susreli s našim ljudima, jer je Karlovac u to vrijeme bio tranzitni grad kroz kojeg su prolazili različiti ljudi. Našli smo naše ljude koji su nam odlučili novčano pomoći oko nabavke naoružanja i sredstava potrebnih za plaćanje vodiča. Putovali smo dvije noći i jedan dan. Krili smo se po šumama i putovali rutom kojom niko prije nas nije išao. Vojska SAO Krajine je u to vrijeme pokrivala ogromnu teritoriju oko trećine Hrvatske s 200.000 stanovnika. To vam je oko 20.000 maksimalno kada sve mobilišete. Nemoguće je da sve uspijete iskontrolirati, a onda u takvoj situaciji ljudi koji već imaju određeno ratno iskustvo i vodiča koji odlično poznaje taj teren jer je prije rata tu boravio, živio i kretao se okolo, onda vam to ne predstavlja neki problem, priča Džinović koji je ranjavan dva puta, a danas živi i radi u Sloveniji.

Oči u oči s neprijateljem

Na Slunjskom poligonu je bila osmatračnica, priča Šaban Džajić iz Bosanske Krupe, ali su imali veliku sreću da baš tada stražara nije bilo na mjestu gdje obično budu, inače bi ih sve pobio bez imalo muke. Tu su se ulogorili i gledali kako se obučavaju specijalci SAO Krajine. Stotinjak metara od krvoločnog neprijatelja hrabri Krajišnici su strpljivo čekali noć kako bi nastavili dalje ka Bosanskoj Krajini. –Prije rata sam radio u Hrvatskoj policiji i kada je izbio rat u Republici Hrvatskoj, osjećao sam da to nije moj rat, te sam napustio posao i otišao raditi u Republiku Sloveniju. Poslje kada sam čuo da se okupljaju bosanske patriote, ja im se priključio i nakon obuke smo krenuli preko Hrvatske za Travnik, te smo nakon događaja koje su moje kolege već ispričali, ponovo odlučili da se vratimo u Hrvatsku i tražimo načina kako ući u Krajinu. Ostatak priče je već poznat. Prošli smo i došli u Krajinu, priključili se 5. Korpusu, gdje smo dali svoj doprinos odbrani i oslobađanju okupiranih teritorija naše zemlje, a na kraju rata sam se vratio starom poslu i nastavio raditi kao policajac ovdje u Krajini. Oženio sam se poslije rata i stekao dvoje djece i živim u svojoj Bosni za koju sam se i borio, kaže Džajić. Husein Porobić zatekao se u Austriji kad je počela agresija na Bosnu i Hercegovinu. Imao je dvadeset i osam godina kad je odlučio napustiti sve blagodati života u Zapadnoj Europi i priključiti se svojim zemljacima (kako Krajišnici inače jedni druge zovu u dijaspori) koji su krenuli za Bosnu i Hercegovinu. Porodica mu je bila u Krajini, a on je otišao u Travnik, računajući da će se uspjeti probiti do Krajine i kući se vratiti kao oslobodilac. Međutim, nakon što su se stvarili odigrale po sasvim drukčijem scenariju nego što je on prvobitno zamislio, odlučio je probati novi proboj za Krajinu, ovaj put direktno iz Hrvatske. -Kad je rat u Bosni već bjesnio, iskoristio sam praznike koji su bili u aprilu, da dođem kod prijatelja u Sloveniju i malo se raspitam o stanju naroda u domovini. Tu sam čuo jednog mladića kako priča o 7. Krajiškoj brigadi i da se on sprema da im se priključi. Vratio sam se nazad u Austriju i razmišljajući o svemu što se događalo, donio odluku da sve ostavim i krenem u Krajinu, pa ako ne uspijem da se onda priključim 7. Krajiškoj. Tako je i bilo. Budući da nisam uspio doći u Krajinu s onom prvom grupom od 800 ljudi, ali dok sam otišao po neko oružje u Rijeku, nisam uspio da im se priključim u Zagrebu. Onda sam krenuo za Jablanicu, gdje se u to vrijeme odmarala 7. Krajiška i priključio im se. Učestvovali smo u raznim akcijama i bili zajedno tamo sve do pada Jajca, da bi nakon toga skontali da smo isuviše daleko od kuće, te da trebamo probati vratiti se kućama i biti podrška našem narodu i 5. Korpusu, priča Porobić.

Po povratku u Republiku Hrvatsku, stupio je u kontakt s bratom i porodicom koji su bili u Cazinu, i obavijestio ih da je naumio pokušati napraviti proboj u Krajinu. Oni su ga odgovarali danima, a on se nije nimalo pokolebao, ali im je ipak morao, da bi ih smirio, kazati da je odustao i da neće krenuti kući. Put nije bio nimalo lak, a rizik je bio ogroman. Rizik je bio život.  -Kada smo pregazili Mrežnicu, vodič je primjetio da su nas opazili, te je odlučio skrenuti s rute i onda smo se izgubili. Kružili smo neko vrijeme i uvijek se vrtili ukrug nemogavši pronaći izlaz i put koji je on poznavao. Otprilike je pretpostavio gdje je pravac i udarili smo tu rutu kroz neko šipražje gdje smo se svi izgrebali, te se konačno našli na njemu poznatom putu i nastavili dalje. Izašli smo na teritoriji koja pripada Velikoj Kladuši negdje pred samu zoru. Nailazili smo na srpska sela koja se nalaze na samom rubu Hrvatske. Čuli smo pse i horoze kako se oglašavaju pred zoru. Srećom nismo naišli na mještane. Po dolasku sam se javio u Sekreterijat za narodnu odbranu, a oni su me, s obzirom da sam bio vezista, prebacili u Komandu i centar veze Odjela za odbranu, kaže Porobić.Dvostruki okupatori

Sudbina Jusufa Bajrektarevića, bila je da dva puta bude rastavljen od porodice. Prvi put kad ga je rat zatekao na radu u Austriji, nakon čega se odlučio vratiti i preko Rijeke trajektom do Metkovića, a zatim malo pješice a malo nekim vrstama prijevoza koje je uspio uhvatiti, doći u srednju Bosnu i među prvima se priključiti Sedmoj Krajiškoj brigadi. Drugi put kad se vratio u Krajinu gdje je ideja Autonomije već krenula i podjelila Krajišnike, njegova se porodica našla na teritoriji koju su okupirale snage Fikreta Abdića, te se Bajrektarević ovaj put morao boriti protiv domaćih izdajnika kako bi spasio porodicu. -Nisam imao nimalo dileme kad sam se ponovo vratio u Hrvatsku odakle smo i došli prvi put u Bosnu, da li trebam ići u Krajinu ili ne. Mogao sam se vratiti u Austriju i nastaviti raditi, jer ništa me nije spriječavalo da to učinim. Ali nisam o tome ni razmišljao uopće, već mi je u glavi bila samo jedna misao: kako proći srpske linije i ući u Krajinu. Nakon što smo se konačno vratili svojim kućama, dočekalo nas je novo iskušenje i bratoubilački sukobi, a moja porodica se našla u sred toga, jer mi je kuća bila na teritoriji koju su okupirale paravojne snage Autonomne pokrajine Zapadna Bosna. Odlučio sam biti upravo tu na liniji i među prvima koji će ući u selo kad ga snage Petoga korpusa budu oslobađale. Budući da se mi u Krajini svi dobro međusobno poznajemo, vrlo brzo se pročulo da sam ja na liniji sa strane 5. Korpusa, a da mi je porodica tu odmah iza linije. Često bi slušao Abdićeve vojnike kako viču da će mi pobiti ženu i djecu ako ne pređem na njihovu stranu, ali nije mi palo napamet da to učinim. Uspjeli smo osloboditi taj teritoriji i susreo sam se s porodicom. To mi je bio jedan od najsretnijih trenutaka u tom ratnom periodu, prisjetio se Jusuf Bajrektarević. Danas su ovi hrabri ljudi rasuti po cijeloj Bosni i Hercegovini i Europi. Povremeno se susretnu i uz roštilj ožive uspomene na vrijeme kad je domovina bila važnija od vlastitog života. Ovakvi ljudi trebaju biti primjer budućim naraštajima koji ostavljaju svoju zemlju i odlaze u potrazi za boljim uvjetima života, kako se domovina brani i gradi. Danas su svi oni vrlo uspješni i porodični ljudi koji žive u zemlji za koju su se borili izlažući riziku vlastite živote i egzistenciju. Samir TULIĆ