Ratni logori i stratišta masovnih i brutalnih egzekucija pretvaraju se u svetilišta, zločin se pretvara u svetost, a najbrutalniji zločinci proglašavaju se herojima i svecima. Tako „uzvišeni zločin“ postaje dijelom „etničkog identiteta“ koji definiše „zločin kao nužnost“, što izaziva nesigurnost žrtve što stubokom mjenja odnose između zločina i žrtve, sa čime „etnički zločin“ izrasta u inspiraciju „univerzalnog zločina“, šutnje i pokornosti…
Nije važno čiji zločin nobelovac Peter Handke glorifikuje i slavi. Zločin je zločin ma ko da ga je i gdje počinio. Ono što je ovdje značajno, i što će sigurno imati velikog utjecaja na dalju sudbinu Nobelove nagrade, to je da je to prvi put da je Nobelova nagrada, koja se dodjeljuje samo za djela koja čine „najveću korist čovječanstvu“, primakla čovječanstvo jedan korak bliže novoj i većoj mržnji među ljudima i novim podjelama među različitim vjerama, civilizacijama i kulturama. I ono što je možda još i najmračnije je to da je ovaj austrijski spisatelj postao nobelovac tek nakon dugotrajne glorifikacije najmonstruoznijeg zločina od II svjetskog rata koji se je desio u Evropi, kojoj i on sam pripada.
Nobelova nagrada Peteru Handkeu učiniti će zločin nad čovjekom jednostavno atraktivnim za nova demagoška zavođenja, a najmonstruoznija ubistva, progone i silovanja učinit će zabavnom igrom i incidentom koji će emocionalno inspirisati nove zločine i obožavanja masovnih ubica. Kršten i povremeno prakticizirajući katolik, nekad pristalica njemačke lijeve generacije ’68, napušta Katoličku crkvu, proglašava Tomasa Mana, Roberta Musila i Franca Kafku smećem njemačke književnosti, ruga se i vrijeđa sve one koji ne priznaju domnaciju nasilja nad slobodom, zločina nad kaznom. Vraća najviše priznanje njemačke književne zajednice Bukerovu (Buchner) nagradu, a za vrijeme bolesne orgije zločina na Balkanu autentično se pridružuje pristašama masovnih logora, ubistava i silovanja, glorificirajući i slaveći opkoljavanje i razaranje nebranjenih gradova i masovno slanje civilnog stanovništva u logore smrti i na stratišta. Odbija priznati počinjeni genocid a za najstravičniji masakr u opkoljenom gradu optužuje stanovnike tog grada. Traži da se pridruži oružanim odredima koji siju smrt, da bi se pridružio odavanju posmrtne počasti čovjeku koji je optužen za najmonstruozniji zločin u najnovijoj istoriji Evrope. U toj glorifikaciji balkanskog zločina, on gubi sve komponente sopstvene moralne svijesti, gubi maštu i pažnju književnika koji više nije u mogućnosti razaznati vrijeme i zahtjeve tog vremena u kojem živi.
On postaje književno „ideološko čudovište“ (Alain Finkielkraut) čije ratničko huškanje zastrašuje (Martin Walser). On najgore zločine pominje tako slatko tako da onaj ko ga čita potpuno zaboravlja da ima posla sa zločinima i ne pita se zašto se je taj zločin dogodio (Bora Ćosić).
Nobelovac Handke će svojom glorifikacijom zločina doprinijeti da poraženi zločin ostane izoliran unutar svojih sklerotičnih vizija sopstvene nedefinirane apstrakcije nacionalnih mitova, nacionalne istorije i nacionalnih interesa. Ta Handkeova nobelovska glorifikacija zločina efektno poništava mogućnost autentičnog razmišljanja čovjeka, što briše svaku mogućnost stvaranja sopstvene odgovoranosti „nas“ prema „samima nama“. Time Handke mijenja strukturu društvenih odnosa na Balkanu u kojima se etnički identitet zločina suprotstavlja prirodi identiteta žrtve u čemu se nalazi opravdanje za učinjeni zločin. Umesto ljudskog kajanja i stida za učinjeni zločin, Handke gradi psihološku igru u kojoj krivnju za zločin objektivizira vjerskim ili nacionalnim svojstvima žrtve (zeleni mesari), preuzimajući time superiorno kontrolu nad zločinom.
Ratni logori i stratišta masovnih i brutalnih egzekucija pretvaraju se u svetilišta, zločin se pretvara u svetost, a najbrutalniji zločinci proglašavaju se herojima i svecima. Tako „uzvišeni zločin“ postaje dijelom „etničkog identiteta“ koji definiše „zločin kao nužnost“, što izaziva nesigurnost žrtve u efekat slobode što stubokom mijenja odnose između zločina i žrtve, sa čime „etnički zločin“ izrasta u inspiraciju „univerzalnog zločina“, šutnje i pokornosti…
I zaista, nakon ovog priznanja koje je dodjeljeno Peteru Handkeu s pravom se otvara pitanje da li je masovno ubijanje ljudi i glorifikacija zločina nad djecom, zarobljenicima, logorašima, nemoćniim seljacima koji su spaljivani u njihovim bogomoljama, danas najveća dobrobit koja se može učiniti za čovječanstvo, što je vrijedno Nobelove nagrade. (*)