Pokušaj iscrtavanja novih granica na Balkanu nema značenje okončanja nezavršenog (zamrznutog) rata između starih lokalnih protivnika na Balkanu. Radi se više o kreiranju prostora za dalje funkcioniranje novog koncepta populističkih autoritarnih režima i vođa izraslih na globalnim promjenama neoliberalizma koje su zahvatile svijet krajem prošlog i početkom ovog milenijuma. Nije samo Balkan pun novih populističkih vibracija, frustracija i strahova od latentnih sukoba koji prijete da razore svaki oblik ljudske zajednice u kojoj bi ostale minimalne naznake i tragovi ljudskih prava i sloboda, ravnopravnosti i tolerancije između različitih vjerskih, nacionalnih i rasnih grupa, što bi moglo garantirati bar minimum ljudskog dostojanstva. Ulazi li svijet danas u haos biblijskih razmjera u kojem će nastupiti potop svih ljudskih vrijednosti i morala za koje se čovječanstvo tako uporno borilo od kataklizme koju mu je donio nacistički populizam 30-ih godina prošlog stoljeća, na koji se danas sve više oslanja retorika dolazećeg autoritarnog populizma, kako ovdje na Balkanu tako i širom demokratskog i civiliziranog svijeta, ostaje otvorenim pitanjem. Da li se ovdje radi o dolazećem talasu primitivnog, grubog i manipulativnog populizma ili je pak nešto drugo u pitanju, što običnom posmatraču društvenih promjena izmiče iz vidokruga?
Demokratsko-autokratski populizam
Dominacija političkih stranaka sa populističkom provenijencijom vidljiva je danas kako u duštvima bez značajnijeg demokratskog backgrounda, tako i u zamljama sa dugom demokratskom tradicijom i razvijenim sistemom demokratskih institucija, u kojima populističke stranke dominiraju ili participiraju u parlamentarnim koalicijama, kontrolirajući sve više zakonodavnu, sudsku i izvršnu vlast, što im omogućuju da svoje populističke programe unesu u sve institucije sistema.
I ne bi tu bilo ništa loše, štoviše, bilo bi dobro da svi vladajući režimi uživaju snažnu podršku naroda, da se iza ove političke platforme često ne krije velika podvala i zloupotreba naroda, što često može da vodi, i vodi, ka autoritarnom konceptu društva, koji na kraju završava u personalnoj autokratskoj diktaturi nacionalnog vođe, sa teškim posljedicama po demokratske institucije, prava i slobode čovjeka i manjinske grupe, što po pravilu vodi u siromaštvo, nasilje i rat.
Kako detektirati tu potencijalnu podvalu populizma koji danas dominira svjetskom političkom scenom, pitanje je koje danas absorbira pažnju brojnih intelektualaca, istraživača i praktičara u ekonomskim, političkim, psihološkim i antropološkim studijama. Nažalost, kod nas nema ni jedna naučna studija koja bi observirala ovaj društveno-politički fenomen.
Da bi atraktirale glasove birača populističke partije po pravilu targetiraju strategiju pune „masovne zaposlenosti“, međutim, imaginativni koncept pune masovne zaposlenosti sam po sebi dovodi do stalnog rasta plaća što vodi automatski i do rasta cijena i do pada produktivnosti što pokreće spiralu inflacije što automatski vodi padu profita. U ovakvim okolnostima rast plaća sa niskom kamatnom stopom dovodi do pada vrijednosti duga u realnim okvirima što položaj dužnika čini povoljnijim od položaja kreditora.
Međutim, ova populistička strategija pune „masovne zaposlenosti“ pokazuje svu svoju unutarnju krhkost i neodrživost čim se susretne sa djelovanjem zakona slobodnog tržišta u kojem strategija „stabilne zaposlenosti“ automatski biva supstituirana sa strategijom „stabilnosti cijena“ što dovodi do nezaposlenosti i do realne valorizacije vrijednosti duga. Nezaposlenost dovodi do rasta produktivnosti i rasta profita, do slabljenja radničkih sindikata koji su oslabljeni restriktivnim zakonodavstvom i nisu u mogućnosti zaštititi drastičan pad zaposlenosti i pad plaća, dok parlament sve više štiti interese banaka i tehnokratsko-političkog establišmenta koji realno kontroliraju ekonomiju društva.
U tim novim uvjetima sve više raste pritisak kreditora na prezaduženu masu stanovništva koja nije mogućnosti otplaćivati kredite. Kako dužnici ne mogu platiti dug a imaju pravo glasati to izrasta u novu strategiju populista, kako desničarskih tako i ljevičarskih partija.
Borba za glas dužnika transferiše brojne političke partije u partije sa populističkim predznakom sa rigidnim izbornim programom sa izrazitim nacionalističkim i antiimigratskim vokabularom. Nemoć, ili bolje reći nezainteresiranost vlade i vladajućih elita da definitivno pronađu izlaz iz depresivne ekonomske stvarnosti, da uspostave efektan mehanizam zaustavljanja kriminalne korupcije, koja sve više zahvata i najviše institucije vlasti, da smanji nezaposlenost, da zaustavi imgrantski talas i da onemogući dalji rast razlika između bogatih i siromašnih, učinit će glavno pogonsko gorivo za populističke partije koje danas nošene idejama autoritarnog populizma kreiraju novu političku atmosferu sa naznakama daljih prevara i pljački sopstvenog naroda.
U toj novoj političkoj prevari, na jednoj strani, naći će se korumpirana, kriminalizirana i nezainteresirana vlast, a na drugoj strani konzervativne populističke stranke koje traže novu garanciju riješavanja pitanja sigurnosti pod okriljem moćne autoritarne vlade i čvrste ruke „velikog vođe“, koji je jedini sposoban da selektira i u sistem ugradi dovoljno nacionalne, vjerske i ideološke lojalnosti pojedinaca i grupa, da magrinalizira ili potpuno eliminira političku opoziciju, da derogira ili potpuno uništi institucije građanskog društva, da neutralizira javne medije, i da do krajnjih granica izoštri autocenzuru, kako bi se u potpunosti eleiminirala bilo kakva mogućnost javne kontrole i kritičkog odnosa prema novoj populističkoj (narodnoj) vlasti, što predstavlja najveću političku opasnost za čovječanstvo u ovom milenijumu.
Od autoritarnog populizma ka autokratskoj diktaturi vođe
Ova „demokratska-izborna“ strategija autoritarnog populizma predstavlja najveću podmuklu prijetnju demokratskim normama i praksi, ne samo kod nas već i u cijelom svijetu.
Ta podmukla prijetnja demokraciji dolazi upravo iz sfere legitimnosti demokratskog izbora populističkog autoritarnog režima (vođe) koji je na temelju tog „demokratskog izbornog legitimiteta“ ovlašćen da vrši dalje političke i ekonomske promjene bez ikakvog nadzora javnosti. Populistički režim (vođa) iz tog „demokratskog izbornog legitimiteta“ vuče legitimno pravo da ukine svaku mogućnost javne kritike koja se po običaju kvalificira kao politički otpor opozicije, ili kao neprijateljske provokacije „pete kolone“ ili kao zavjera nacionalnih ili vjerskih manjina ili migrantskih grupa, što stvara klimu straha, nepoverenja i represije, u kojoj se otvaraju nove perspektive za autoritarne režime, u čijim rukama je koncentrirana sva politička moć.
Prerastanje autoritarnih režima u personalnu autokratsku diktaturu populističkog vođe, danas izrasta u prepoznatljiv politički fenomen savremenog svijeta. U periodu od 1946. do 1999. 44% autoritarnih režima preraslo je u personalnu autokratsku diktaturu vođe (autokratija), dok je samo u periodu od 2000. do 2010. taj procenat porastao na dramatičnih 75% što jasno ukazuje na pravo lice i u kom pravcu danas vodi politički populizam, što predstavlja razlog za veliku zabrinutost i uzbunu čovječanstva.
Velika zabrinutost čovječanstva proističe iz sve agresivnije vanjske politike, ksenofobičnog sentimenta i sve izraženije inklinacije autokratske populističke vlasti da u znanstveno-tehnološko i kulturno-duhovno objektivno povezanoj globalnoj zajednici zaustavi procese tranzicije nasilja ka demokraciji, što sve evidentnije uslovljava njihovo povezivanje sa najproblematičnijim (diktatorskim) režimima u svijetu. Otuda i fenomen sve izraženijeg povezivanja zemalja sa razvijenim demokratskim institucijama i standardima sa najbrutalnijim diktatorskim režimima, što sve izraženije vodi u zatvoreni krug globalnog „legitimnog-demokratskog“ nasilja, u kojem će se demokratske institucije i standardi, prava i slobode čovjeka i manjina naći u smrtnoj opasnosti. (.)