U vremenu dok se čeka zvanična verifikacija rezultata lokalnih izbora za općinska vijeća najviše eksponirani mešetari ovih izbora uveliko lobiraju da bi njihova politička opcija imala većinu u ovom vijeću. Pri tome pjevaju lažnu odu radosti kako će sa njihovom politikom biti sve u najboljem redu. Javnosti ostaje da razumno prosudi da li i dalje vjerovati politici koja se zasniva na transakcijskom modelu („ti nama glas, mi tebi direktnu materijalu ili nematerijalu korist, ali na teret budžeta“). Pri tome, postaće jasno da su zaboravljena obećanja glasačima koja su ih papci dali u predizbornoj kampanji. Dakle, na sceni je trgovina na veliko, ali bez plaćanja koncesione naknade i PDV-a, s obzirom da se ne zna osnovica na koju bi se primjenile stope ovih dadžbina. Jer, ko i ovom prilikom mari za javni interes. Zapravo, pravo pitanje je: šta je kod nas u politici uopšte javni interes?   

U BiH predizborna i postizborna politika u suštini svodi se na laganje narodu, rasprodaju preostalih javnih dobara, zaduživanje i trgovinu na veliko (vijećničkim mandatima), a ne na javni interes. Pri tome dominira prvi oblik, odnosno trgovina na veliko, dok se javni interes lažno predstavlja kao takav. Uz navedeno, dodatna gadost je u činjenici da se ova trgovina odvija novcem poreskih obveznika, maznutim na različite načine u finišu predizborne kampanje (javnim nabavkama, naštimanim tenderima, interesno sklopljenim ugovorima, obećanjima zaposlenja u budžetskim institucijma i slično). Dakle, sve ovo se odvija bez bojazni da će mešetari biti kažnjeni od zakona (jer i Sud je njihov), Boga ili bosanske sirotinje! S obzirom da je odgovor negativan kada je u pitanju zastupanje javnog interesa, u budućnosti ćemo umjesto pjesme „Bosno moja lijepih planina“ slušati riječi „Bosno moja lijepih divljina“ ili još prikladnije „Mito (korupcijo), bekrijo“!  Jer, na sceni je filozofija „poslije mene (nas) neka bude potop“!

Čitalac mi može postaviti pitanje: zašto sve ovo navodiš, kada je to opšte poznato?! Odgovor nudim protupitanjem: hoćemo li mi kao ljudi pameti doći onda kada nam ona više neće biti potrebna, odnosno kada:

  • Opustoše ovi predjeli jer mladi masovno bježe u inostranstvo, a ostaju budžetlije, koji se ne pitaju ko će im zarađivati novac za nezarađene plate, zatim socijalne, zdravstvene, obrazovne, bezbjednosne, odbrambene i druge fondove i namjene. Jednostavno, budžetlije moraju znati da će biti zmija koja sama sebi jede rep;
  • Rasprodamo prirodne i druge preostale javne resurse (elektro, vode, šume, zemljišta, putne komunikacije) i ostanemo goli proleteri u vlastitoj zemlji;
  • Kada Njemci ili Austrijanci kupe naš elektroenergetski sistem i kada cijene kilovata el. energije budu iste kao u ovim zemljama, a naše plate pet puta manje;
  • Kada rado, usljed nedostatka novca, pristanemo biti kojekakva skladišta nuklearnog otpada jer će stranci to dobro platiti!

Politički i poslovni tajkuni do tada će biti maksimalno materijalo obezbijeđeni i dovoljno udaljeni da neće imati problema sa nuklearnim zračenjem. To što će biti bez obraza i ljudske časti, neće ih biti briga. Važno je da su se oni „snašli“ na račun bosanske sirotinje, koja im ionako služi za glasanje i slušanje priča o patriotizmu. Papke, čiji glas kupe javnim novcem i obećanom funkcijom (ili zaposlenjem), zaboraviće kao da nisu ni postojali.

S obzirom da u većini općina USK-a ni jedna stranka nema većina u OV, jurnjava za papcima postala je važna. Da bi imali obzira prema javnom interesu i sačuvali dostojanstvo, svi vijećnici trebali bi imati jedinstven stav: bićemo većina za svaku dobru odluku koja bude predložena, obrazložena, prioritetna i od opšteg interesa. Van tih okvira nismo na strani bilo čije i bilo kakve većine. Dakle, tu smo da se dogovaramo, a ne da izvršavamo naloge stranačkog vrha, moćnika iz sjene i načelnika. Donošenje odluka uz dogovor praktikovali su još i stari Grci. Znam da će ovoj mojoj tezi biti suprotstavljen stav i pitanje: pa ko je onda većina u općinskom vijeću?! Odgovor je vrlo jednostavan: većina su vijećnici koji su uz to časni ljudi, koji ne dozvoljavaju biti papci i koji glasaju po vlastitoj savjesti, a na bazi vjerodostojnih argumenata. Siguran sam da je Općinsko vijeće Bužima razmatralo opcije: 1. da li u prioritet staviti izgradnju trga i kružnog toka ili 2. konačno rješenje vodosnabdijevanja i kanalizacione mreže, da bi se odlučilo za drugi prioritet. Pri tome bi bili 100% u pravu, jer: tzv. kružni tok uistinu nije nikakav (kružni) tok, jer jedan pravac vodi u Isakoviće, dakle, nikuda (slijepi put), a drugi u dužini 40-50 metara stisnuo se između džamije i prodavnice Isakovića, gdje se putnička vozila uz veliku opreznost mogu mimoići; ovaj „tok“ samo usporava prolaz vozila na zacrtanom pravcu, do pompezno nazvanog „trga“ potokom plutaju fekalije, na trgu ih pokriva beton, a iza „trga“ fekalije opet nesmetano plutaju.

Dakle, trg i njegov kružni tok nemaju nikakvu praktičnu upotrebnu vrijednost, već da se određeni stranački ljudi na njemu slikaju. Da se razumijemo: nemam ja ništa protiv trga, ali on, nažalost, nije prioritet, već je prioritet vodosnabdijevanje, kanalizaciona mreža, regulacija Bužimnice i poslovna (slobodna) zona. Usput, s obzirom da je trg stalno sredstvo Općine, znaju li donosioci odluke o izgradnji da moraju obračunati i izdvojiti godišnje 10% sredstava na ime amortizacije na ukupno izvršeno ulaganje. Kako ne znam konačan iznos ulaganja, ne mogu izračunati godišnji trošak amortizacije, ali „kreatori“ izgradnje mogu jer to znaju. Pitanje je da li će to i učiniti.

Ulaganja sa nivoa Općine moraju biti rangirana kao dohodak obične (radničke) porodice, koja u prvi plan stavlja neophodne izdatke (za hranu, ogrijev, odjeću, obuću i režije), pa tek onda, ako šta ostane, za druge namjene. Tapšati nekom političaru zato što je izgradio putić ili asfaltirao ulicu javnim novcem, isto je kao da tapšete bankomatu, jer vam je isplatio vaš novac! U ovom slučaju upotrebljen je novac poreskih obveznika za lično slikanje, a u cilju dobivanje glasova, ali ne i za prioritetni javni interes.

Da su u BiH u igri obične manipulacije ne samo tokom izborne kampanje, postoji mnoštvo primjera. Zadnji od njih su pokušaj manipulacija iznosom i upotrebom kredita od MMF-a. Ekonomsti koji redovno prate ovaj potencijalni kreditni aranžman od MMF-a uočili su da se traženi iznos svakih deset dana povećavao za 100 miliona KM. Zašto? Da li je moguće da nam dnevno nedostaje ravno 10 miliona. Osim manipulacije iznosom kredita, MMF razmatra opciju da ovaj kredit ne odobri Vijeću ministara BiH, već direktno entitetu, kantonu ili čak općini, uz uslov da imaju urađene produktivno isplative projekte i da MMF prati namjensku upotrebu ovih sredstava. S obzirom da su se stranački lideri začešljali da 1,5 milijardi KM dominantno usmjere u neproduktivnu javnu potrošnju (krpljenje budžetskih rupa), smatram da je bolje da uopšte ne dobijemo ovaj kredit. Dakle, ili najmanje 80% iznosa kredita usmjeriti privredi ili ga uopšte ne uzimati. Jer, kredit valja vraćati. Dodatno, ali ne i manje važno pitanje: zašto umjesto kredita ne ići na rezanje neproduktivne javne potrošnje, posebno u vrijeme pandemije, kao što radi svaki  odgovoran domaćin?! Prema proračunima svih ozbiljnih ekonomista BiH se ne može zadužiti više od 35-40% vrijednosti bruto društvenog proizvoda. To što se knjigovodstvenom gimnastikom izračunava da je naše zaduženje oko 40% netačno je s obzirom da u obzir nisu uzete sve obaveze javnih institucija i javnih preduzeća ili su one drastično umanjene. Tvrdnja određenih političara da je to dug tih institucija i preduzeća toliko je jadna da ju ne treba ni komentarisati, jer ovi „stručnjaci“ ne kažu da je Država garant za ove obaveze. Budući da sam obradio i sredinom godine izdao univerzitetski udžbenik pod nazivom „Efekti javne potrošnje na privredu BiH“, smatram se kompetentnim da govorim o ovim problemima. Naime, pri istraživanju ove problematike u udžbeniku sam egzaktno utvrdio da se BiH može zadužiti maksimalno do 36% vrijednosti bruto društvenog proizvoda (BDP), jer je nerazvijena i jer su joj samo ove godine dospjele obaveze po osnovu javnog duga milijardu i 65 miliona KM. Šta mislite da li ih je BiH vratila iz sredstava neto dobiti ili velikim dijelom novim zaduženjem? Stoga, neodgovorne izjave i poređenja sa procentom zaduženja zemalja u Evropskoj uniji (tzv. Mastriški kriteriji konvergencije) je neumjesno i u krajnjoj liniji, bezobrazno. Naime, Nizozemska ima javni dug i između 70-80% iznosa BDP-a, ali ga sa lakoćom vraća, dok BiH ne može iz vlastitih sredstava vratiti veliki iznos obaveza, iako nam je procentualno zaduženje neuporedivo manje.

Čitalac se može zapitati: zašto nam se ovo dešava? Odgovor je opšte poznat: makroekonomsku i politiku uopšte vode podkapacitirani stranački ljudi, nedorasli razvojnim potrebama Države. Naime, za ozbiljne poslovne odluke potrebni su određivanje prioriteta ulaganja, ozbiljni proračuni isplativost izvora sredstava i odvijanja proizvodnje, makro uticaj na Državu, entitet, kanton i/ili općinu, prihvatljivost mikroekonomskih faktora lokacije, itd. Prije rata samo u Sarajevu postojala su četiri Ekonomska instituta od kojih su Vlada Republike i veliki privredni sistemi prije donošenja odluke o investiranju tražili da detaljno evaluiraju (ocijene) investicione projekte u više varijanti, pa su se tek onda odlučivali za ulaganje. Usput, jedan od tih Instituta u aprilu 1990. godine ocjenio je i Elaborat o opravdanosti osnivanje Općine Bužim i dostavio ga Republičkom izvršnom vijeću. Autor ovoga članka bio je i autor toga Elaborata, koji je, uz ostalo, u domenu trošenje kalkulativnih prihoda (budžeta) imao tri ključne odrednice: 1/3 prihoda ići će za finansiranje općinske administracije (jedan činovnik na 1.000 stanovnika), 1/3 za komunalnu infrastrukturu i 1/3 za privredu. Elaborat je prihvaćen bez i jedne primjedbe. Stoga novom Općinskom vijeću sugerišem da prihvati ova tri kriterija i za narednu budžetsku godinu i da se javno (ako treba i putem referenduma) odrede kriteriji za prioritetna ulaganja, a ne da ih, kao do sada, određuje uska interesna skupina ljudi. Kao čovjek kojemu su finansije i privredni razvoj dugogodišnje profesionalno usmjerenje i opredjeljenje bilo u privredi, banci ili na fakultetu, godinama insistiram da u prioritetu Općine budu izrada razvojnih produktivnih projekata, a ne putići, zaobilaznice, kružni tokovi i slično, jer oni ne donose nove vrijednosti. Istina, i oni trebaju biti realizovani, ali ne sada, jer nisu prioritetni.

Na kraju samo jedno pitanje: ima li među vijećnicima ljudi koji se rukovode javnim interesom i koji su spremni saslušati dobronamjerne, stručne i odgovorne ljude ili će im lična korist i paušal zamagliti vidike budućnosti i njihove djece?! (*)