Ostatak ljeta, a posebno nepuna dva mjeseca jeseni, biće obilježeni kojekakvim aktivnostima kako zadržati, odnosno osvojiti načelničku poziciju i što više vijećnika. S tim u vezi, suprotstavljene strane (pozicija i opozicija) imaju različite polazne osnove, ali i taktiku kako ne izgubiti vast (pozicija), odnosno kako dobiti izbore (opozicija). S obzirom na stanje u većini općina, bolju polaznu osnovu ima opozicija pod određenim uslovima: da ima jednog ozbiljnog i samouvjerenog kandidata čiji se stavovi zasnivaju na znanju i samopouzdanju, a ne na uobičajenim, otrcanim frazama, jasnom, realnom i provodljivom programu opozicije i kandidata za načelnika, dobroj promociji, usmjerenoj na heterogene ili ciljne grupe glasača.
Budući da opozicija npr. u Bužimu nema saglasnosti oko jednog kandidata i da na tri održana sastanka jedna od stranaka ponavlja iste fraze: „mi smo najbrojniji u opoziciji“, „mi trebamo dati kandidata“, „mi ćemo pobijediti“ i slične floskule, a da ni jedna od učesnica sastanaka ne nudi program ni kandidata za načelnika, ni za općinsko vijeće, onda dobru polaznu poziciju pretvara u svoju suprotnost i poziciji (vlasti) omogućuje da ih lakše ostavi u rascjepu. No vratimo se na iznesene teze. Prva od njih odnosi se na profil kandidata za načelnika.
Kandidat za načelnika mora biti osoba sa stavom. Da bi to bila, ona svoje stavove mora zasnivati na znanju i samopouzdanju. U vezi s ovom tezom postavlja se konkretno pitanje: koje je to znanje potrebno za efikasno obavljanje funkcije načelnika? Da li načelnika treba da predodređuje dobar menadžerski potencijal, opšte političko znanje ili kombinacija oba atributa? Dakle, s obzirom da postavljena pitanja u suštini podrazumijevaju poznavanje osnovnih karakteristika vođenja i vodstva, u kontekstu ove teme, ukratko ću se osvrnuti na autoritet i vođenje, odnosno autoritet vođe. Zašto? Zato jer uspješan vođa mora biti onaj koji posjeduje autoritet u narodu, a nakon izbora, i među saradnicima i zaposlenim u općini. Pri tome vođa autoritet može ostvarivati po tri osnova: zvanični, nezvanični i autoritet po osnovu znanja. Zvanični (formalni) autoritet direktno je povezan sa ulogom koju on ima u općini, odnosno po ulozi koju će imati. Nezvanični autoritet naziva se još i ličnim autoritetom, a podrazumijeva da osoba ima sposobnost i vještinu da inspiriše druge da prihvate njegove ideje i viziju razvoja. Ovom autoritetu doprinosi i ponašanje, stavovi, privlačnost i pouzdanost. Autoritet po osnovu znanja najvažniji je. Kandidat mora znati zadatke i teškoće u općini da bi mogao postaviti realno ostvarive ciljeve. Dakle, on mora imati sposobnosti da koordinira rad saradnika, mora imati opšta znanja i znati se usmjeriti na bitne stvari, biti profesionalac koji ne dopušta (sebi ni drugima) površnost, improvizaciju i neodgovornost. On će imati autoritet vođenja ako zna rasporediti prave ljude na prava mjesta i u pravo vrijeme, odnosno da zna odabrati kadrove i primjeniti adekvatne metode i sredstva za ostvarivanje postavljenih ciljeva. Kandidat ne može biti pouzdan i imati autoritet vođenja ako nije inteligentan, uporan, hrabar, strpljiv, ako prema saradnicima ne postupa na isti način za iste stvari, ako nije inicijativan i ako nema sposobnost dobrog komuniciranja sa saradnicima i javnošću.
Praksa je pokazala da prvo pravilo uspješnog vođenja uvijek polazi od kadrova i njihovog rasporeda na adekvatna mjesta. Drugo pravilo je da vođa zna koordinirati i uskladiti zadatke da bi se ostvarili postavljeni društveni ciljevi na racionalan način. Treće pravilo je da kandidat ima sposobnosti mobilizirati saradnike i zaposlene na ostvarivanje postavljenih ciljeva (materijalnim i nematerijalnim stimulacijama). Ako to ne zna, onda sva druga pravila dovode se u pitanje. Četvrto pravilo je imati povjerenje u saradnike, ali vođa ne smije dopustiti da se sa njima previše intimizira, jer se onda gubi njegov autoritet. Iznad prosjeka obavljeni posao treba nagraditi i istaknuti za primjer (i podsticaj) drugima, a greške i za aljkavo urađen posao kazniti.
Svaka organizacija ima pravila po kojima funkcioniše, tako da se pred vođu (načelnika) postavlja problem šta učiniti da se pravila poštuju. Istina, neka pravila regulisana su zakonom, ali neka načelnik definiše samostalno, a neka usaglašavanjem sa saradnicima, što zavisi od stila vođenja. Koji će izbor stil(ova) vođenja primjeniti, zavisi od vlastitog poimanja stila vođenja. Jer, praksa je pokazala da vođa (u suštini, menadžer) prije nego što počne upravljati ljudima, mora znati upravljati sam sobom. S tim u vezi, ukratko ću se osvrnuti na najznačajnije stilove vođenja (upravljanja): autokratski, demokratski, liberalni, ekstremno autoritativni, benevolentni, konzultativni i participativni. Autokratski stil je takav gdje vođa naređuje i očekuje pokoravanje zaposlenih, delegira i donosi odluke bez pitanja saradnika i zaposlenih za njihova mišljenja, brzo donosi odluke i ima jednosmjerne kanale komunikacije. Demokratski stil karakteriše to da vođa konsultira saradnike i traži njihovo mišljenje o predloženom, nastojeći podstaknuti njihovo sudjelovanje u procesu odlučivanja i pri tome primjenjuje dvosmjernu komunikaciju. Liberalni stil karakteriše da vođa svoju moć (poziciju) koristi u vrlo maloj formi, pa podređeni imaju visok stepen nezavisnosti. Ovdje vođa svoju ulogu vidi u pomaganju rada podređenih kroz obezbjeđenje informacijama internog i eksternog karaktera. Ekstremno autoritativni stil vođenja je takav gdje je menadžer izrazito autokratski orjentisan, gdje ima malo povjerenje u saradnike i podređene, motivira ih strahom i kaznama, a samo povremeno naređuje. Konzulatativni je takav stil gdje vođa ima značajno, ali ne i potpuno povjerenje u podređene. Koristi ideje i mišljenja saradnika i podređenih, donosi osnovne i općenite odluke, a specifične odluke dopušta da se donose na nižim nivoima. On motivira zaposlene nagradama i participacijom, a rijetko kaznama. Benevolentni autoritativni stil je onaj gdje vođa ima određeno povjerenje u podređene, motiviše ih nagradama, tek ponekad strahom i kaznama. Prihvata ponekad ideje i mišljenja zaposlenih, dopušta da se komunikacija odvija i prema gore, ali i pored toga, on ima čvrstu kontrolu u svojim rukama. Parcipativni stil vođenja je takav stil gdje vođa ima potpuno povjerenje u podređene, konzultativno koristi ideje i mišljenja podređenih, daje im nagrade na osnovu participacije i uključen je u participacije prema gore, dolje i bočno. Koji od navedenih stilova će vođa koristiti, zavisi od njegovog karaktera, znanja i vještina koje ima, karaktera i složenosti organizacije kojom rukovodi, okruženja u kojem radi, ali bez obzira za koji stil se odluči, on ne treba dovoditi u pitanje ostvarenje postavljenih ciljeva.
S obzirom na naprijed navedeno, ozbiljni kandidati za načelnika morali bi javnosti odgovoriti: na čemu će se zasnivati njihovi stavovi, koja će pravila primjenjivati (i poštovati) pri vođenju općine i koji stil ili kombinaciju stilova će primjeniti i zašto. Ako ni jedan od kandidata ne bude spreman odgovoriti na postavljena pitanja, onda se radi o običnim frazerima i ljudima koje interesuje samo vlast i lična korist. Nakon odgovora na prethodna pitanja, kandidati moraju decidno argumentovati: koje programe će realizovati, kojom dinamikom, sa kojim saradnicima i iz kojih izvora finansiranja. U slučaju da to ne predstave i odbrane pred javnošću, onda za njih ne treba glasati! Uz to, kandidat mora pokazati da zna biti nasmijan i samouvjeren, a ne da prodaje „finoću“ pokrivenu frazama i floskulama, jer kao takav on može biti dobar seoski zet, ali ne i načelnik. Pri predstavljanju, žene se smije koristiti samo ukras, već i kao udarna snagu. Nadalje, kandidat mora znati jasno precizirati koja mu je ciljna grupa glasača i to podrobno obrazložiti. Smatram da bi to u prvom redu trebali biti vrijedni poljoprivrednici, jer vrijedan poljoprivrednik i crna zemlja ne znaju lagati!
S obzirom da će biti važno ko će činiti općinsko vijeće, prvo i eliminatorno pitanje svim strankama mora biti: jeste li voljni kod notara ovjeriti izjavu da nećete primati paušal za rad u OV deset dana prije termina izbora? Ako nisu voljni ovo učiniti, onda se radi o običnim uhljebima kojima ne treba dati glas! Dakle, na liste za OV treba stavljati ljude s referencama, a ne otrcane političare koji se turkaju samo zbog paušala. Stoga se postavlja logično pitanje: koja je razlika između vijećnika koji su u OV isključivo zbog paušala od npr. 500 KM mjesečno i vlasti čak i na federalnom i državnom nivou, koja je razdrmana sukobima, materijalnim i drugim aferama i njihovim prikrivanjima. Razlika je samo u visini javnih sredstava koja je moguće poklopiti. Da bi mogli sutra postaviti pitanje: gdje je novac i ko ga pokrade, onaj ko pita mora biti vjerodostojan i sam sebi ne smije začepiti usta paušalom! Naredno pitanje odnosi se na to kako će vijećnici sarađivati sa načelnikom i na kojim osnovama će redukovati njegovu eventualnu samovolju. Pošteno je da to glasači unaprijed znaju.
Korektnim odgovorom na postavljena pitanja i prihvatanjem iznesenih teza o kandidatima za načelnika i vijećnicima za OV, izvršiće se na najbolji način njihova promocija. (*)