Krenuo na odmor u Krajinu, a završio na deponiji

Onaj ko nema tri minute vremena da pročita tekst, predlažem da odmah pogleda fotogaleriju. Upozoravam da fotogalerija nije za one sa slabijim želudcem. Druga je polovina jula, vrijeme je za godišnji odmor. Kupuju se stvari koje su potrebne da se uspješno provede godišnji odmor s porodicom, osim torbi i kofera, uglavnom stvari za dječaka. Plan je da na nekoliko dana dođemo u rodnu Krajinu, obiđemo rodbinu, spustimo se do mora, nazad u Krajinu, pa opet u Sarajevo. Nakon „visinskih priprema“ konačno smo se spakovali. U autu smo i vozimo se za Krajinu. Put je dug. Ovaj put duži nego obično jer ovaj put striktno pratim ograničenja. Pretprošli put kada sam dolazio dobio sam čestitku od Prve policijske uprave Bihać. Vozačka će morati na „hlađenje“. Pravimo planove, koga i šta posjetiti, gdje otići. Zvoni telefon. Zovu roditelji. Očekujemo da je rutinska kontrola, da vide dokle smo došli i kad ćemo stići kako se „masanca“ ne bi previše ohladila. Osim par pitanja na očekivanu temu, osjetim da u glasu nema one praznične atmosfere koja je obično prisutna kada unuk dolazi. Pitam šta se desilo. Odgovor, uz dužu pauzu, „ma šuti, jutros smo otrovani“.Da ne prepričavam dramu, ukratko. Jutros oko 05 sati uposlenici komunalnog preduzeća „Čistoća“ iz  Cazin, uz asistenciju komšije/komšija, u avliji, uhvatili su našeg psa kojeg su isti dan ubili na deponiji Meždre – Vlaški Do. I ne samo našeg Feliksa, nego i Muhamedovog Džonija, ali i nekoliko pasa lutalica. Komšija koji ima klaonicu, oko koje se skupljaju psi lutalice, naručio je, naime, šintere iz „Čistoće“. Komšija je najavio kako će sutra dolaziti šinteri i informisao komšiluk da zatvore svoje pse. Sestra zatvorila svog Feliksa, a rođak svog Džonija. Kako psi noću obično nisu zatvarani, desilo se da su se oslobodili i da su ih šinteri ujutro u 05 sati pohvatali, odvezli na deponiju i tu ubili iz vatrenog oružja. Pitam, jesu li sigurni da su psi baš pobijeni. Mislim, valjda ima neka procedura i sa psima lutalicama, a pogotovo sa psima koji su uhvaćeni u nečijim avlijama. Pohvataju se, smjeste u azil, pa ako se niko ne javi u razumnom roku, psi se eutaniziraju. Što je, kako ću naknadno iščitati, i Zakonom predviđeno, s tim da eutanaziju može izvršiti samo doktor veterinarske medicine – „uspavljivanjem“, a ne vatrenim oružjem, što se tretira kao mučenje i ubistvo životinja. U suprotnom slijede Zakonom propisane kazne i do 200.000 KM. Sestra bila na deponiji. Uvjerila se da su procedure cazinske „Čistoće“ dosta kraće od predviđenih, jer su psi pobijeni svega 20-tak minuta (koliko je potrebno da se autom doveze do deponije) od trenutka kada su uhvaćeni. I to vatrenim oružjem.-Ne znam da li je vaš pas ovdje, možeš provjeriti tamo desno na životinjskom otpadu, sestru upućuje radnik na deponiji. Mehica (op.a. uposlenik „Čistoće“, a kojeg je komšija naručio) je jutros dovezao jednu turu. Par stotina niže sestra nalazi desetak svježe ubijenih pasa, te prepoznaje Feliksa i Džonija. Odmor zaboravljamo. Planovi više nisu bitni. Činjenica da vam neko dođe u avliju, pohvata pse i hladnokrvno ih pobije, počinje da proizvodi ogromne količine adrenalina koji vas tjera da uradite nešto nepromišljeno. „Sreća“ put je dug. Dolazimo kući. Ponovo sve proživljavamo. „Masancu“ niko i ne spominje. Sutradan uz kahvu opet ista tema. Odlučujem da se uključim u cijeli slučaj. Sjedam u auto i idem do deponije Meždre. Znam dobro to područje. Prilazim deponiji. Dočekuje me radnik na ulazu. Pita šta sam trebao. Objašnjavam da su nam jučer iz „Čistoće“ pohvatali pse i da su ih doveli na deponiju, pa sam htio da ih potražim. Uz neki vid saosjećanja, upućuju me desno na životinjski otpad. Odmaknuo sam se stotinjak metara od kapije. Infektivni otpad, životinjska tkiva, cijele životinje, svježe oguljena, friško uginula krava, kravlja koža spremna za preprodaju, stotine pasa, crvi, muhe, …, naivno, emotivno, svjestan opasnosti, počinjem da slikam dječicu koja „rade“ na deponiji. Čujem da neko naređuje da se vratim i da odmah prestanem slikati. Spominje policiju, procedure, naredbe. Uz određenu prepirku, vraćam se. Sjedam u auto i odvozim se s namjerom da preparkiram auto i da se približim životinjskom otpadu s druge strane kako bih slikao pobijene pse. Deponija nije ograđena, kukuruzi, trava, drveće, je dovoljan štit da se uz malo veći radijus kretanja neopaženo približim deponiji. Dolazim na deponiju, uz nagon na povraćanje, počinjem da slikam. Sve liči na horor priču, čiji prizor upotpunjavaju lešinari na nebu. Prizori uginulih životinja koje trgaju i raznose psi, lešinari i druge životinje, potpuno ogoljeni skeleti, iznutrice raznih životinja, …, slikam sve redom. Živi psi počinju da laju, otkriven sam. Opet mi prilazi radnik i povišenim tonom počinje da mi prijeti. Ovaj put spreman i s dovoljnom dozom adrenalina ulazim u verbalni sukob sa njim. Naređuje mi da odmah napustim deponiju. Postavljam mu pitanje zašto to moram deponiju da napustim ja, a onih desetak maloljetne djece i nekoliko odrasli ne moraju? Ne odgovara mi na pitanje. Pitam ga da li je svjestan koje sve prekršaje pravi? Zašto se ne zakopavaju životinje i životinjska tkiva? Zna li da je to obavezan činiti? Zašto se ne kopaju rupe, zašto se ne dovozi zemlja na te životinje? Predstavljam se i objašnjavam šta me natjeralo da dođem tu i šta mi je namjera. Priča se okreće. Svjestan da sam u pravu i da ne smije zvati policiju jer očigledno priča sa nekim ko se donekle razumije u cijelu priču. Saznajem kako se danima nije dovezla nikakva zemlja kojom bi se prekrio životinjski otpad, a bager koji je pred kapijom nije u ispravnom stanju i da mjesecima nije upaljen te da je tu samo forme radi, slikam zahrđale gusjenice i druge dijelove bagera kao dokaz da vozila nisu mjesecima pokretana. Govorim kako ga razumijem, da znam da su mu ruke vezane i da je on najmanje odgovoran. Atmosfera se relaksira. Priča mi kako ga svako jutro dočekaju desetine pasa kojima on pušta vodu, da njega nije da bi tek ovdje bio užas. Slažem se da on čini sve što je u njegovoj moći. Pitam da li im dolazi inspekcija, odgovara mi kako inspekcija nije bila otkako je on tu počeo raditi. Na kraju me moli da ne otkrivam kada sam dolazio jer ću mu naći velikih belaja i kako bi mogao ostati bez posla. Ima djecu koju školuje. Obećavam da neću otkriti satnicu kada sam dolazio. Pozdravljamo se gotovo u prijateljskoj atmosferi.Idem prema autu, milion stvari mi prolazi kroz glavu: mučenje životinja je najmanja briga, zloupotreba i direktno trovanje djece, trovanje ljudi koji rade na deponiji, zaraze, virusi, bakterije, kroz glavu mi prolazi konstatacija jednog prijatelja onkologa iz Sarajeva o povećanom broju pacijenta oboljelih od karcinoma iz Krajine, procjedne otpadne i zagađene vode, porozno tlo, rijeka Una odmah ispod deponije dva kilometra, turizam „malo morgen“, a tu su i licemjerni plakati Vlade USK-a koja poziva da očuvamo prirodu za buduće generacije, ažurna naplata odvoza smeća, cijena odvoženja otpada jedna od najvećih u BiH. Pitam se gdje su udruženja za zaštitu okoliša, gdje su mediji, gdje su inspekcije, policija, tužilaštvo? Gdje onaj Krajišnik koji nije žalio dati život za rijeku Unu, za svoj narod, za svoju djecu? Kuda to idemo i kakva nam je budućnost? Jesmo li u našim glavama i srcima porušili sve sveto osim ličnog interesa? Početkom avgusta putem protokola predao sam dvije prijave u policijsku stanicu Cazin, jednu za nepropisno odlaganje, tretman i upravljanje otpadom, a drugu za mučenje i ubijanje životinja. Putem maila poslao sam prijave nadležnim službama čije sam kontakt uspio pronaći. Potrošio sam dio svog godišnjeg i radio posao policije, inspekcije, dobro plaćenih direktora komunalnih preduzeća, načelnika, ministara, savjetnika, premijera, tužilaštva, novinara, ribara, raftera, turističkih radnika. Poslikao, opisao, pročitao normative, pozvao se na prekršene članove, odnio na noge. Prijave sam dostavio na sljedeće adrese: Kantonalna uprava za inspekcijske poslove USK-a, Načelnik Bosanske Krupe, Služba za komunalne djelatnosti, vode, zaštitu okoliša i inspekcijske poslove općine Bosanska Krupa, Gadonačelnik Cazina, Načelnik općine Bužim, Ministar za građenje, prostorno uređenje i zaštitu okoliša USK-a, Stručni savjetnik za zaštitu okoliša pri ministarstvu za građenje, prostorno uređenje i zaštitu okoliša USK-a, Federalni urbanističko – ekološki inspektorat, Federalni vodni inspektorat, Federalni veterinarski inspektorat, Premijer Vlade USK-a.Nažalost, do danas nisam dobio zvanični odgovor od cazinske policije. Ni od jedne institucije nisam dobio ni ono uljudno obavještenje „Gospodine, zaprimili smo Vašu prijavu. Istu ćemo proslijediti nadležnim službama“. Izuzetak je Stručna savjetnica za zaštitu okoliša pri ministarstvu za građenje, prostorno uređenje i zaštitu okoliša USK-a, koja je prijavu proslijedila Kantonalnoj upravi za inspekcijske poslove USK-a i resornom ministru, što sam saznao tako što je moj mail stavila prilikom prosljeđivanja zaprimljene prijave. Istina, posljednjih dana, a nakon dostavljenih prijava, kamioni „Čistoće“ intenzivno su dovozili zemlju na deponiju Meždre i prekrivali životinjski otpad. Hoće li dovezene količine zemlje sačuvati nečija dobro plaćena direktorska i inspektorska mjesta, ostaje da se vidi. Jedno je sigurno, okoliš, rijeku Unu, naše zdravlje, zdravlje naše djece, ta zemlja neće sačuvati. Piše: Doc. dr. Hadis BAJRIĆ