Nakon zaključenja Javnog poziva kojeg je Redakcija ReprezenT-a realizirala u saradnji sa autorom romana „Zemlja krajiška“ Ramizom Durakovićem koji živi u Novoj Gorici u Sloveniji, a koji je, zajedno sa prijateljima, odlučio da u ReprezenT-u objavi Javni poziv srednjoškolcima završnih razreda svih škola Unsko-sanskog kantona na temu „Moj i/ili nečiji did, pra-pra did, baba, pra-pra baba“. Za ovu je namjenu bio utvrđen nagradni fond od 1.000,00 KM od strane firme „AmelŠeh“ za nagrade tri najbolja rada.
Na adresu Redakcije ReprezenT-a pristiglo je pet priloga iz tri srednje škole iz Velike Kladuše i Cazina i svi su zadovoljili tražene kriterije. Nakon otvaranja prispjelih priloga Redakcija je predložila učesnicima, a oni jednoglasno prihvatili, da se nagradni fond u podjednakim iznosima podijeli na svih pet učesnika/ca što je i učinjeno. Svih pet prispjelih priloga, ovim posljednjim, je objavljeno na portalu ReprezenT tokom ovog i prethodnog mjeseca a „Priča o mom pradidu“ je peta, posljednja priča autorice Lamije Melkić, IV razred Prve srednje škole „Husein Džanić” – TDS.
Podsjećamo da je osnovni cilj Javnog poziva bio animiranje i stimuliranje mladih generacija za (re)afirmaciju mjesta, uloge,… dida, pra-pra-dida, babe… u krajiškoj familiji, a sve po uzoru na sadržaj romana „Zemlja krajiška“.
Historija i priče o našim precima prenose se sa koljena na koljeno i uvijek trebaju biti i ostati u sjećanju. Ako mene pitate, moja porodica ima veoma zanimljivu i neobičnu priču i sve su ostale neizmjenjene, istinite i netaknute. Odlučila sam da vam ispričam priču moga pradida.
Bilo je to divno veče. Napolju je padao snijeg, vjetar sjeverac je puhao svom snagom. Sjedila sam pored peći uvijena u toplo ćebe i držala šolju vrelog čaja. Te noći sam posjetila moga dida koji me pozvao da prespavam u njegovoj prelijepoj kući na brdu. Počeo je da mi priča o mom pradidu, svome ocu. Gledala sam ga sva ozarena i pažljivo u svoje uši upijala riječ po riječ.
Moj predak živio je 84 godine. Did kaže da je bio hrabar, mudar i odlučan čovjek. Nije se plašio nikoga i ničega. Te davne 1925. godine je moj pradid krenuo u rat. U kući je ostavio svoju ženu Hasniju i maloga sina Hasiba. Moja pranane Hasnija ga je otpratila u rat u suzama.
Rat se završio, ali od pradida nije bili ni traga ni glasa. Cijela njegova porodica mislila je da je poginuo u teškom ratu i uskoro se pomirila sa tom činjenicom. Ali, nakon pet godina i šest mjeseci, on je pokucao na vrata svoga doma. Svi su se okupili i radovali sve do kasno u noć. U rat je otišao kao nepismen i neškolovan čovjek, a vratio se sa znanjem francuskog, njemačkog i ruskog jezika, zato što je često morao da putuje u razne države da bi se krio, borio i dogovarao sa svojim ljudima.
Umro je od starosti, u svojoj 84. godini i ostavio svoju ženu, moju prananu Hasniju, koja je otišla za njim nakon dva mjeseca. Njihovih troje djece ostala su sama. Najstariji je bio didov brat Osman i on ih je odhranio i podigao na noge da budu samostalni. Kako moj did kaže da im je jako teško bilo, jedva su se prehranjivali, morali su raditi fizičke poslove da bi imali šta jesti i obući. Godine su prolazile i oni su odrastali, ali kako su odrastali tako su počela i neslaganja oko zemlje, imanja i bogatstva. Tako su odlučili da se rastanu, odnosno posvađali su se i svaki je otišao svojim putem. Moj did Hasib otišao je trbuhom za kruhom u Sloveniju, Osman je ostao u rodnom Todorovu a Redžep se je oženio sa ženom iz Velike Kladuše i preselio se dole. Svaki od njih trojice je zasnovao svoju porodicu. Did Hasib je nakon petnaesd godina došao u Crvarevac i ugledao svoju ljubav života Muharemu. Oženio se njome i nastavio život u Sloveniji. Stekli su djecu, njih petero, od njih petero je jedan moj otac, najmlađi. Djeca su odrastala, did Hasib se je borio da im ništa ne fali. Odrasli su u prave ljude, ali tužna sudbina ih je pratila kao i mog dida Hasiba. Niko ni sa kim nije mogao, stalno su se svađali oko zemlje, poljoprivrednih mašina, a samom tom svakodnevnom svađom su izazivali nemir u kući gdje su živjeli. Moja nane Muharema kao majka, uvijek je svoju djecu štitila, branila i razmazila toliko da su prestali poštovati očevu riječ.
Ljudi koji su iz Krajine, sigurno znaju kako se mora poštovati očeva riječ. Moj did Hasib to više nije mogao trpjeti i napustio ih je i vratio se svom životu u Sloveniji. Oni su jedva preživljavali, moj otac Nermin kaže da ih je ista sudbina zadesila kao i mog dida, krpali su kraj sa krajem. Međutim, svađe nisu prestajale i oni su pobjegli van Bosne i Hercegovine ostavivši svoju mater i mlađeg brata Nermina, moga oca, koji je tada imao petnaest godina. U međuvremenu Muharema, njegova majka, a moja nane se je razboljela, kako nisu imali para da idu kod doktora, ona je ostajala u kući bolujući a moj otac je tada išao u Osnovnu školu u Crvarevcu, a nakon škole išao je čuvati ovce, krave i kositi po suncu i još mnogo toga kako bi zaradio za kruh da imaju šta jesti, a dok Hasib, njegov otac, moj djed, nije ni upitao za njih, a djeca su se razbježala po svijetu. Najstariji sin Fikret je otišao u Ameriku, zatim je odveo svog brata Safeta, ostao je Ahmet koji je otišao u Sloveniju i Fikreta koja se udala u Stabandžu a moj otac je ostao sa svojom majkom Muharemom. Kroz život, kaže, prolazio je svakako i gladan i bos i ljut na svoju porodicu ali nikad nije odustao. Prolazile su godine, on se je u to vrijeme dobro snašao. Oženio se, iz Zenice, kupio je kravu i ovce, krvavim dinarom da bi imali šta jesti.
Stanje njegove majke Muhareme, moje nane, se pogoršavalo ali nisu znali šta je u pitanju. Kada su je konačno odveli doktoru otkrili su da majka boluje od teške bolesti koja se zove karcinom, samim tim je bila previše loše i pala je u postelju, niko osim moje majke Senade se nije brionuo o njoj a kada su javili ostaloj porodici da je nane Muharema jako loše, okupili su se i okrivili svoga brata, moga oca Nermina, kako je on za sve kriv.
Bilo je tu puno patnje sa njima, kako tad tako i dan danas. Nane Muharema je od bolesti i velike patnje ubrzo umrla. Kako moj otac nije imao svoju kuću, boravio je u porodičnoj kući. Nakon smrti Muhareme, brat Ahmet je istjerao svog brata Nermina i njegovu ženu Senadu iz te kuće. Otjerao ih je pod vedro nebo i na golu zemlju, ali moj otac Nermin nije ni tada odustao. Išao je raditi u Hrvatsku samo da započne temelj kuće da imaju gdje spavati. Nakon što je moj djed, njegov otac Hasib, saznao za njegovu tešku situaciju, došao je i pripomogao mu kako novačno tako i financijski da sagradi sebi kuću. Kada su za to čula ostala braća, uhvatila ih je ljubomora i htjeli su isto, ali did nije dao. Razlog nam je svima jasan, zašto nije. Bilo je tu još mnogo svađa, ljubomore i zavisti.
Ovo je pisano prema istinitom događaju i inspiracijom knjige „Zemlja krajiška“ autora Ramiza Durakovića. Moja porodica nije savršena ali ja sam ponosna na moga oca Nermina i majku Senadu. Lamija Melkić, IV TDS