VELAGIĆI/KLJUČ…Četvoročlana porodica Musić već punih osamnaest godina živi u montažnom objektu u selu Velagići, nadomak Ključa, koji je u poslijeratnom periodu služio kao kolektivni centar za izbjegla i raseljena lica. U međuvremenu, drugi stanari ovih montažnih baraka pronašli su drugi dom, jedino su supružnici Samir (43) i Belma (37), skupa sa dvoje maloljetne djece, sinom Raifom (14) i kćerkom Samirom (10), primorani da i dalje žive na ovom mjestu jer kažu kako nemaju drugo utočište. Samir je kao 16-godišnjak tokom rata izbjegao iz Banjaluke, jedno vrijeme proveo je u Austriji, da bi se nakon okončanja rata vratio u Bosnu i Hercegovinu, te sticajem okolnosti završio u Ključu. Kaže kako u rodnom gradu nema imovinu, te da ima majku koja živi u Austriji, ali s njom održava rijetke kontakte. U Ključu je upoznao suprugu Belmu, između njih se rodila ljubav, a mladi par je pristao da boravi u kolektivnom centru misleći tada da je to samo privremeno rješenje. -Kako tada tako i sada, izrodili smo i othranili dvoje djece i oni su mi jedino i najveće bogatstvo u životu. Stanujemo u dva sobička, dijelimo zajednički toalet i kupatilo s drugima, snalazimo se kako znamo i umijemo. Ostali dolaze, borave neko vrijeme u  barakama, zatim odlaze, a samo mi ostajemo, kaže Musić. Jedini stalni izvor prihoda za ovu četvoročlanu porodicu je stotinu maraka socijalne pomoći, koju ionako neredovno primaju, a kažu kako im je sreća u nesreći to što struju i vodu plaća Mjesna zajednica, čije su kancelarije u susjednim prostorijama montažnog objekta. Samir objašnjava kako je po zanimanju pekar, te da je sedam godina radio u jednoj pekari u obližnjoj Sanici, ali da već dugo vremena ima probleme s kičmom zbog čega nije u stanju da obavlja teške fizičke poslove. -Pomažu nam dobri ljudi, zatim organizacije „Karitas“ i „Merhamet“, kojima sam neizmjerno zahvalan. Nekada uradim neki posao za nadnicu, ako nije suviše težak, uglavnom snalazimo se kako znamo i umijemo, kaže on.I pored svih životnih nedaća s kojima se nosi, Samir kaže kako se ne želi predati. U neposrednoj blizini montažnog kampa, na četiri dunuma zemljišta koje je dobio od lokalnih vlasti, započeo je uzgoj koza i ovaca. Uz pomoć sina, od odbačenih dasaka i drugog materijala, napravio je improvizovanu štalu u kojoj drži četiri koze i tri ovce, kao i nekoliko kokošiju i zečeva. -Zasijemo nešto bašte i to nam dobro dođe. Najveća želja mi je da oformim veće stado koza, tada bih proizvodio kozje mlijeko i sir. Vjerujte, novac koji dobijem ili zaradim odvajam od usta porodice kako bih kupio kozu ili ovcu, kaže Musić. Dodaje kako je budućnost pred njima neizvjesna te da mu je najveća želja da djecu izvedu na pravi put. Ističe kako je poslednjih nekoliko godina duhovno utočište pronašao u vjeri, a najveća želja ove nesretne porodice je stalni krov nad glavom. Iznenadna nada ukazala se kada je u Unsko-sanskom kantonu pokrenut projekat izgradnje stambenih zgrada u kojima bi se zbrinula izbjegla i raseljena lica koja još uvijek žive u alternativnim smještajima. Projekat će se finansirati zajedničkim sredstvima domaćih vlasti i međunarodnih donatora. Na spisku onih koji su uključeni u projekat, našla se i porodica Musić. Za sve koji žele da pomognu porodici Musić objavljujemo žiro račun: 1994406041026913, za uplate iz inostranstva swift code: ABSBBA22XXX…..iban: BA39199440604126913. Zlatan ČEKIĆ