Ove godine na područjima općina Cazin i Velika Kladuša nije bilo organiziranog obilježavanja Jurjeva, odnosno Omahe te tako nisu iskazana sjećanja na taj događaj i barem na trenutak otrgnut od zaborava. Omaha kao stari i tradicionalni običaj koji je zauzimao posebno mjesto u srcima građana Cazina i Velike Kladuše, ali i njene okoline, nije ni blizu onom šta je nekada bio. Kako je vrijeme odmicalo, neki od običaja se iz godine u godinu razlikuju, odnosno na jedan način se moderniziraju, ali su se ipak obilježavali. Tako očito više nije pa ova nekad redovna i tradicionalna manifestacija odlazi u zaborav. Stariji Krajišnici se prisjećaju majskog okupljanja oko mlinova i na drugim lokacijama, na Mutnici, Kladušnici, Čaglici i drugim krajiškim rječicama. Vodenice su mahom porušene, a Omaha onakva kakva je nekad bila otišla je u zaborav. Omaha je svojevremeno predstavljala jedan od glavnih izlazaka za lokalne djevojke i momke. Poljoprivredni poslovi bi se priveli kraju do tog datuma i stanovništvo je imalo razlog za veselje i zabavu. Omaha bi počinjala u ranim prijepodnevnim satima, a završavala bi se kasno uveče.

Omahu je 1986. godine u svom romanu pod istim nazivom opisao poznati prijeratni novinar Dževad Sabljaković, porijeklom je iz Donje Lučke u općini Cazin. Autor romana „Omaha“ rođen je 1939. godine u Beogradu, tamo vojsku služio i radio preko dvadeset godina, ali je Cazinska krajina bila i ostala njegov zavičaj. Nakon rođenja u Beogradu, djetinjstvo je proveo u Cazinu i ponešto zapamtio iz tog vremena, ali, što je ipak najvažnije, nešto je, za razliku od drugih poznatih Krajišnika, napisao i ostavio generacijama u naslijeđe. Njegov roman „Omaha“ po prvi puta je opisivao „pedesetu“ koja je i tada bila tabu tema. Ovaj Sabljakovićev roman je pandan pet godina kasnije objavljenoj knjizi Vere Kržišnik – Bukić. „Omaha“ je interesantna literatura i fikcija, doduše sa dosta stvarnosti, dok je „Cazinska buna“ ipak historijsko štivo. Dževad danas živi i penzionerske dane provodi u Parizu, ali je sve češće u svojoj Cazinskoj krajini. Uživa penziju naše zemlje i Francuske u kojoj se našao sasvim slučajno gdje ga je odnio tadašnji vihor rata koji je zahvatio Sarajevo u kojem je radio na tada poznatoj informativno-političkoj emisiji „Yutel“. Iz Sarajeva u Beograd nije niti mogao, a niti smio jer mu je Arkan javno prijetio da će ga ubiti i da za to neće odgovarati. Dževad Sabljaković još uvijek ponešto radi kao novinar. Podsjećamo da se radi o jednom uspješnom Krajišniku kojeg je poznavala cijela bivša država kao novinarsku TV zvijezdu koji se pored novinarstva bavi i pisanjem. Godine 2014. promovirao je knjigu pod naslovom „Kako ubiti gospodina Frojda“. Upravo za taj roman Dževad Sabljaković je 2017. godine, povodom Svjetskog dana knjige, dobio prestižnu književnu nagradu za navedeni roman čija se radnja dešava u zamku Ostrožac kod Cazina.

Cazinska krajina je uvijek bila zemlja izuzetnih događaja, na izvjestan način neformalna država u državi, samo svoja, neuporediva sa bilo kojim drugim krajem, i uvijek unekoliko izvan opcija općih zbivanja. Prisjetimo se još nekih događaja u lokalnoj historiji. Podsjećam na Hasan-agu Pećkog krajem XVIII i početkom XIX stoljeća. On je apsolutno jedinstvena ličnost, čija uloga i značaj su nedovoljno historijski istraženi. Prisjetimo se kontraverznog Huske Miljkovića u Drugom svjetskom ratu. Te ličnosti i događaji s njima u vezi čine posebnost, ako ne i ekskluzivnost historije našeg kraja. Događaji u Cazinskoj krajini su nekim nitima uvijek bili vezani za zbivanja na mnogo širem planu, ali su u toj mjeri imali individualan pečat da se ne mogu svesti ni na kakav historijski ili politički stereotip. Esad ŠABANAGIĆ