Logor Omarska-najveća tvornica smrti nakon Drugog svjetskog rata u Evropi
VELIKA KLADUŠA – Danas je u Velikoj Kladuši obilježen 31. maj – Međunarodni Dan bijelih traka u organizaciji Općinskog društva Bošnjačke zajednice kulture „Preporod“ kojeg je predvodio Sakib Selimović, njegov predsjednik, uz učešće hora „El Verdu“ i hora „Bedr“, sa nekoliko ilahija, te glavnog imama Edina Mehića. Cilj ove organizacije bio je podsjećanje na zločine koji su u gradu Prijedoru počinjeni nad nesrpskim stanovništvom u proteklom ratu. Prisutnim građanima na lokalitetu kladuške minđuše odnosno „Meeting Point“ obratio se Sakib Selimović, predsjednik BZK „Preporod“ te Edin ef. Mehić, glavni imam Medžlisa Islamske zajednice Velika Kladuša. Selimović je naglasio da ovim okupljanjem žele njegovati kulturu sjećanja, dok je Mehić podsjetio okupljene građane na to kako su se u nedavnoj prošlosti u našoj zemlji dešavali strašni zločini te da se te činjenice ne mogu i ne smiju prešućivati i prepustiti zaboravu. -Na njih treba konstantno podsjećati, a ovaj, 31. maj kao Međunarodni Dan bijelih traka je idealna prilika za to, podsjetio je ef. Mehić. Ovom činu odazvao se ograničen broj građana, a Bošnjačka zajednica kulture „Preporod“ ovom već tradicionalnom aktivnošću kao i stavljanjem bijelih traka oko ruku prisutnih odaje počast svim nastradalima i iskazuje solidarnost sa svim žrtvama kojima se negira pravo na sjećanje. Nakon obraćanja, prisutni građani su defilirali ulicama grada. Obilježavanje je završeno učenjem Fatihe u haremu Gradske džamije.
Međunarodni Dan bijelih traka obilježava se 31. maja, u Prijedoru, ali i širom naše zemlje i svijeta. Ovaj dan obilježava se u spomen tog 31. maj 1992. godine kada su srpske vlasti u Prijedoru nesrpskom stanovništvu naredile putem lokalnog radija da svoje kuće obilježe bijelim zastavama i čaršafima, te da prilikom izlaska iz kuća stave bijele trake oko ruku. Nakon toga uslijedila su istrebljenja, ubistva i progoni. U Prijedoru je ubijeno 3.176 osoba među kojima i 102 djece i 256 žena. U logorima je bilo zatočeno oko 31.000 prijedorčana, a 53.000 njih bile su žrtva progona i deportacija, za što je do sada 28 počinitelja osuđeno za ratni zločin. Ova ratna dešavanja i njegove posljedice nisu u Hagu okarakterizirane kao ratni zločin.
Predsjednik „Kriznog štaba opštine Prijedor“, koji je između ostalih donio i takvu naredbu, Milomir Stakić, osuđen je u Haškom tribunalu na 40 godina zatvora, a zatvorsku kaznu izdržava u Francuskoj. Proglasom Kriznog štaba s novim predsjednikom općine Prijedor dr. Milomirom Stakićem na čelu, 30. aprila 1992., počeo se pisati krvavi dnevnik Prijedora i okolice. Posebno je zanimljiv dio proglasa u kojem Stakić poručuje prijedorskim muslimanima da „on preuzima odgovornost za bezbjedan život svih građana, da će štititi njihovu imovinu, da na pitomim kozarskim prostorima ne smije nikada više biti rata i pokolja, ruševina i paljevina, zgarišta i jauka”. A onda je sve to uslijedilo 1992., i to više nego ikada ranije. Najveća tvornica smrti nakon Drugog svjetskog rata u Evropi bio je logor Omarska. Osim u Omarsku, i u nekadašnju tvornicu keramičkih pločica Keraterm, zatim u logor Trnopolje te u naselja Kozarac, Hambarine, Čarakovo, Zecovi, Ljubija, Bišćani, Kevljani, Kamičani, Briševo, Rizvanovići, centar grada… svaki Srbin mogao je doći i ubiti bilo kojeg Bošnjaka, a da ga niko ne pita zašto to čini. Esad ŠABANAGIĆ
