Povelja Kulina bana najstariji je dosad pronađeni dokument na domaćem jeziku kod svih Južnih Slavena i jedan od najvažnijih dokumenata u istoriji bosanskog srednjovjekovlja. Povelja je i najstariji sačuvani diplomatski dokument srednjovjekovne Bosne. Napisana je na starobosanskom narodnom jeziku i bosanskim pismom bosančicom, što govori, ne samo o posebnosti bosanske kulture i pismenosti, nego i o njenom primatu nad ostalim jezicima, ne samo Južnih Slavena, nego i Slavena općenito.
Naime, Povelja Kulina bana očuvana je u tri primjerka u Dubrovniku. Dva primjerka tamo su i danas, a treći, koji je ukraden u 19. vijeku, u posjedu je Ruske akademije nauka i umjetnosti u Sankt Peterburgu. Bosna i Hercegovina uputila je zahtjev za njeno vraćanje, ali ga je Rusija odbila jer smatra da Povelja Kulina bana, kao drugi dokument Slavena po starosti, jednako pripada i njihovoj istoriji. Važno je ovo zapamtiti i s ponosom isticati! To je zvanični stav Ruske akademije nauka i umjetnosti, najvažnije akademije svih Slavena. Posebno danas kada maligne politike, putem hibridnog rata prema Bosni i svemu bosanskom, nastoje osporiti značaj, pa čak i posebnost bosanskog jezika i kulture. U tom kontekstu treba sagledavati i decenijama star problem oko funkcionisanja i opstanka Nacionalne univerzitetske biblioteke BiH.
Povelja je pisana dvojezično: osim bosančice i bosanskog jezika, napisana je i latinicom i latinskim jezikom. Zbog toga se pretpostavlja da je urađena u četiri primjerka, po dva za obje strane, ali od četiri napisana, danas imamo samo tri očuvana. Najvjerovatnije je original povelje Kulina bana danas u Sankt Peterburgu, a dva prepisa u Dubrovniku. Povelju je napisao Kulinov dijak (pisar) Radoje. Prema povelji, bosanski ban Kulin, koji je vladao Bosnom od 1180. do 1204. godine, obećava knezu Krvašu i svim Dubrovčanima punu slobodu kretanja i trgovine širom svoje zemlje. Njena neprocjenjiva važnost ogleda se u dva područja: istoriji bosanske državnosti i istoriji bosanskog jezika. S prvog aspekta može se reći da je Kulinova povelja „rodni list“ bosanske državnosti. Iz njenog sadržaja jasno se može uočiti činjenica da je Bosna već u dvanaestom vijeku imala uređenu državu i instituciju suverenog vladara, mada o tome postoje dokazi i iz desetog vijeka. To su kroz istoriju prešućivali i pokušavali osporiti razni kvazistoričari, geografi, politolozi u interesu okolnih zemalja. Neki su uvrštavali Kulinovu povelju u spomenike vlastite nacionalno-jezičke istorije mada na njenom početku jasno stoji odrednica „(banь) bosьnьski“.
Važna činjenica proizašla iz iščitavanja Povelje je i to da je Bosna već tada imala prijateljske odnose s Dubrovnikom, koje je nastavila održavati kroz sljedeće vijekove. Takođe, pored otvorenih diplomatskih odnosa, govori i o nivou razvoja trgovina (inherentno i privrede) na cijeloj teritoriji tadašnje bosanske države. Za primijetiti je još jedna važna činjenica o kojoj svjedoči ova povelja, a to je postojanje pisarske kancelarije na banovom dvoru, što dokazuje dugu tradiciju pismenosti na bosanskom tlu.
I na kraju, nakon više od 8oo godina Kulina bana, misleći o drevnosti Povelje Kulina bana, podsjetio bih na riječi našeg pjesnika Enesa Kiševića:
„Osvajača tvojih silnih
Tko više i imena zna?
A ti si i dalje
Bossana moja
Bosna bosanska sva“. Samir JAŠARAGIĆ