Nakon zaključenja Javnog poziva kojeg je Redakcija ReprezenT-a realizirala u saradnji sa autorom romana „Zemlja krajiška“ Ramizom Durakovićem koji živi u Novoj Gorici u Sloveniji, a koji je, zajedno sa prijateljima, odlučio da u ReprezenT-u objavi Javni poziv srednjoškolcima završnih razreda svih škola Unsko-sanskog kantona na temu „Moj i/ili nečiji did, pra-pra did, baba, pra-pra baba“. Za ovu je namjenu bio utvrđen nagradni fond od 1.000,00 KM od strane firme „AmelŠeh“ za nagrade tri najbolja rada.
Na adresu Redakcije ReprezenT-a pristiglo je pet priloga iz tri srednje škole iz Velike Kladuše i Cazina i svi su zadovoljili tražene kriterije. Nakon otvaranja prispjelih priloga Redakcija je predložila učesnicima, a oni jednoglasno prihvatili, da se nagradni fond u podjednakim iznosima podijeli na svih pet učesnika/ca što je i učinjeno. Svih pet prispjelih priloga biti će objavljeno na portalu ReprezenT tokom ovog mjeseca a „Moj pradid Mehmed“ je prva priča.
Podsjećamo da je osnovni cilj Javnog poziva bio animiranje i stimuliranje mladih generacija za (re)afirmaciju mjesta, uloge,… dida, pra-pra-dida, babe… u krajiškoj familiji, a sve po uzoru na sadržaj romana „Zemlja krajiška“.
Moj pradid Mehmed je bio čovjek dobre duše i širokog osmijeha kojeg je svima rado pružao bez suzdržavanja. On je moja najmilija osoba u djetinjstvu a ko ga je poznavao, znao bi zašto danas sa srećom i ponosom pišem o njemu. Moj pradid se zove Mehmed Ćoralić, rođen je 1926. godine a nažalost napustio nas je sa svojih devedeset i četiri godine. Gubitak njega bio je bolan za mene i za sve nas, te ostavio je veliku prazninu u svima nama koja nikad neće biti popunjena. Žao mi je što više neću moći da ga vidim i slušam jer bio je osoba koja je voljela puno da priča svoje priče iz djetinjstva i mladosti a najviše bi pričao o vjeri i tradiciji. Svaki put dok bi pričao, ja sam osjećala poštovanje, privrženost i bliskost i upijala svaku njegovu riječ.
Gledala bih ga kako sjedi na svom starom kauču, uvijek uredan i čist sa francuskom kapom na glavi, sijede kose zbog koje je i dobio nadimak Mehmed Sidi, plavih očiju i neumornog glasa koji se trudio da kroz svoju priču o tradiciji i tradicionalnoj nošnji usadi što više ljubavi prema nekadašnjim vremenima u našim srcima. Gledajući ga, uvijek bih se čudila, takva želja, takva strast za tim, tako je slikovito opisivao nekadašnja vremena da bih se osjećala kao da sam i ja sve to proživjela. Svaki sat proveden s njim nešto novo bih naučila. Naučio me temeljnim vrijednostima života. Volio je pomagati drugima. Često bi mi govorio da ispričam njegove priče i svojim prijateljima kako bi ostale zapamćene, što sam i činila, a svaki put poslije druženja s’ njim bi imala nove anegdote i poučne priče za ispričati prijateljima koje su oni vrlo rado svaki put slušali i govorili da bi i oni voljeli da imaju takvu osobu u svom životu. Moja prijateljica Dalia koja je na isti dan rođena kao i on je čak imala želju i da ga upozna i vidi tu njegovu staru bosansku kuću koju sam joj uvijek opisivala.
Kačket na glavi muškarca mu je bio tako mrzak za vidjeti kao i kratke hlače a dimije na ženama su bile nošnja koju je najviše volio. Ja bi ih rado obukla kada god bi išla kod njega, a ta njegova sreća na licu kada bi me vidio u dimijama zauvijek će mi ostati urezana u srcu. Nedostaju mi posjete kod njega, bajrami, slatkiši i sokovi na njegovom stolu koje bi mi uvijek ponudio a ja bih svaki put ih tako slatko jela i pila. Toliko mi je njegova kuća bila simpatična i zanimljiva da bih znala dok su moji ispijali s’ njim podnevsku kahvu išla da razgledam kuću i dvorište. Bilo je tu svega zanimljivog, od starih drvenih podova, ćilima, tirkizno plavog kredenca i u njemu složenog starog posuđa, starog radija do police prepune čajeva i njegovih bitnih dokumenata.
Na zidovima su bile njegove uokvirene porodične fotografije, tespih, zimi bi uvijek na šporetu stojao đugum s’ čajem a iznad šporeta bi sušio svoj veš. Ono što mi je privlačilo pogled bio je plafon i na njemu obrađene daščice a između njih drvene grede ofarbane smeđom bojom. Kao mala znala sam se i bojati toga i pitati babu šta je to a on bi mi odgovorio da se to zovu šašavci. Zbog samog tog naziva koji me znao nasmijati lakše sam prebrodila strah od toga.
Sobe su osvjetljavali mali pendžeri koji su imali pogled na selo i njegov voćnjak. U dvorištu svugdje okolo zelenilo, čatrnja ispred kuće, s lijeve strane voćnjak i štala a sa desne strane veliki dud koji je sa svojom ogromnom krošnjom pravio hladovinu a svojim plodovima radovao mnoge.
Pradid je živio sam u staroj kući u mjestu Šturlić, tu je njegova porodična kuća koju nije želio napustiti i preseliti se kod sinova koji su to željeli, nije želio nikom da bude na teret. Sa ponosom bi govorio da je u toj svojoj skromnoj staroj kući sretniji i zdraviji nego mnogi ljudi u uređenim kućama. Ta njegova tradicionalna bosanska kuća na četiri vode je bila prepuna uspomena koje su ga sigurno vezale i za moju pra nanu, njegovu suprugu, koja ga je rano napustala u svojoj 61. godini života i preselila na drugi svijet. Pradid je 33 godine poslije nje još poživio ali nije ni pomislio da bi oženio neku drugu ženu. Na njega su pazili sinovi i snahe koji su sagradili svoje kuće blizu njega i redovno vodili brigu o njemu da mu ništa ne fali.
Pradid je svoje ime Mehmed dobio po svom didu Mehmedu a njegov sin Ibrahim po njegovom ocu Ibrahimu. Tradicija se nastavila i Ibrahim je dao svome sinu ime Mehmed, a prije pet godina Mehmed svom malom sinu dao ime Ibrahim. To pokazuje koliko su se voljeli kao porodica i željeli zadržati tradiciju. Toliko mi je to simpatično i iskreno se nadam da će mali Ibrahim jednog dana svom sinu dati ime Mehmed.
Pradid je imao osmero djece, tri sina i pet kćeri, najstarije dijete je bila moja nana Đulsa. Često bi mi znao pokazivati njihove porodične crno-bijele fotografije gdje sam mogla vidjeti njega mladog i ponosnog kao glavu kuće, kao i moju nanu Đulsu dok je bila mojih godina. Imao je puno unučadi, praunučadi i bijelih pčela. Moja mama je bila njegova unuka koja ga je puno voljela. Njen talenat je bio crtanje i kao djevojka ga je nacrtala dok je gledao televiziju i zaspao. Uvijek je gledala svijet drugačijim očima i svoju ljubav prenosila preko olovke i papira a u tom trenutku je njen did bio inspiracija. Taj rad je izazvao čuđenje od strane familije a najviše njega koji je dugo držao papir u ruci i kroz smijeh hvalio rad i čudio se. Prizor njega kako gledajući vijesti na televiziji tone u san je bio čest i smiješan a kad bi bilo ko od nas pokušao da prebaci kanal on bi otvorio oči a nama bi bilo još smješnije.
Još od malih nogu je bio upućen na pravi put od strane njegovih roditelja koji su ga slali u mekteb. Cijeli svoj život nastavio je biti pokoran i zahvalan Allahu dž.š. koji mu je podario dug život ispunjen zdravljem, bereketom i zadovoljstvom.
Vrlina mu je bila ta da je imao ogromnu milost i ljubav prema džamijama gdje je uvijek novčano pomagao u izgradnjama i otvorenjima džamija, puteva, izvora, bunara i slično. Koliko god imao novca ili nemao, za to je uvijek imao, s’ lakoćom je davao i nije žalio.
Bio je veoma društvena osoba, komšije su ga voljele, a s’ obzirom na to da mu je kuća bila blizu glavnog puta uvijek bi prolaznike pozdravljao s’ osmijehom i pozivao na kahvu i eglen.
Zdravlje ga je jako dobro služilo, unatoč svojim godinama bio je živahan, tako lako bi ustajao, sjedao i hodao i mogao je da vodi normalan život i brigu o svojoj ličnoj higijeni bez ičije pomoći. S’ lakoćom bi obavljao namaze i išao u džamiju, i kad bi ga neko htio povesti autom on bi odbio jer je želio da bude aktivan, da hoda i pokupi što više sevapa na putu do džamije. Postio je svaki mjesec ramazan i čak je bio proglašen kao najstariji postač u općini Cazin.
Na ogromnu familiju rasutu po cijelom svijetu je prenio samo najbolje na kojem su mu svi zahvalni, za svoju vjeru i tradiciju znaju i svoje potomke u islamu odgajaju. Ima nešto i što su u familiji od njega naslijedili, a ne bi željeli, a to je njegova sijeda kosa koja u ranim godinama svima dolazi.
Bio je dobar u tumačenju historije ali ipak najveći fokus je imao na tradiciju. Nije išao u školu ali je sam naučio čitati i pisati latinicu. Imao je dobro pamćenje i razvijene komunikacijske vještine ispunjene bogatim vokabularom što pokazuje koliko je imao volju za izgradnjom sebe kao ličnosti. Tu svoju inteligenciju prenio je na djecu kao i unučad koja su danas jako uspješne visokoobrazovane osobe sa završenim fakultetima. Volio je puno da čita a pogotovo novine Preporod čiji je bio pretplatnik još od prvog broja kad je počeo izlaziti. Sva izdanja Preporoda koje je pročitao je čuvao, a ja sam znala kada dođem kod njega uzeti neka od tih starih izdanja te ponijeti kući da ih čitam. Ima puno stvari kod mog pradida koje ga čine posebnim ali meni je lično najzanimljivije to što je on toliko volio islam i tradiciju da je pisao o svemu tome i želja mu bila da se objavi u novine Preporod. Nažalost nije mu se ispunila ta želja ali mi smo sačuvali tih njegovih dvanaest ispisanih stranica da ne odu u zaborav. Nadaren je bio za pisanje i vjerujem da je rođen u nekom drugom periodu, školovao se i više posvetio vremena pisanju, da bi mogao postati pisac. Ta njegova djela bi sigurno poslužila kao dobar putokaz budućim generacijama.
Danas kada sretnem neke stare ljude oni mi izgledaju pogrbljeno, hodaju sa štapom u ruci sporim korakom, djeluju mi tužni i umorni dok je moj pradid bio drugačiji, živahan, pun elana, nasmijan, poseban i voljela bih da mogu vratiti vrijeme da ga vidim bar na trenutak.
Uvijek će biti taj neko ko nedostaje.
Baš zbog te njegove neispunjene želje o objavljenom članku u novinama, jednim dijelom probudila mi se želja da ovo podijelim sa svima. Adna HADŽIĆ (IV PPT) – Druga srednja škola Velika Kladuša