Nakon zaključenja Javnog poziva kojeg je Redakcija ReprezenT-a realizirala u saradnji sa autorom romana „Zemlja krajiška“ Ramizom Durakovićem koji živi u Novoj Gorici u Sloveniji, a koji je, zajedno sa prijateljima, odlučio da u ReprezenT-u objavi Javni poziv srednjoškolcima završnih razreda svih škola Unsko-sanskog kantona na temu „Moj i/ili nečiji did, pra-pra did, baba, pra-pra baba“. Za ovu je namjenu bio utvrđen nagradni fond od 1.000,00 KM od strane firme „AmelŠeh“ za nagrade tri najbolja rada.
Na adresu Redakcije ReprezenT-a pristiglo je pet priloga iz tri srednje škole iz Velike Kladuše i Cazina i svi su zadovoljili tražene kriterije. Nakon otvaranja prispjelih priloga Redakcija je predložila učesnicima, a oni jednoglasno prihvatili, da se nagradni fond u podjednakim iznosima podijeli na svih pet učesnika/ca što je i učinjeno. Svih pet prispjelih priloga biti će objavljeno na portalu ReprezenT tokom ovog mjeseca a „Moj did za našim stolom uvijek vodi glavnu riječ“ je druga priča. Autorica ovog priloga nije prisustvovala završnom svečanom činu dodjele nagrada.
Podsjećamo da je osnovni cilj Javnog poziva bio animiranje i stimuliranje mladih generacija za (re)afirmaciju mjesta, uloge,… dida, pra-pra-dida, babe… u krajiškoj familiji, a sve po uzoru na sadržaj romana „Zemlja krajiška“.
Moj did sijede kose, slabog sluha i predivnog srca
Moga dida će te lako prepoznati. To je jedan stari čovjek sijede kose, slabog sluha i predivnog srca. 
Moj did nije nikakva poznata ličnost ili čovjek kojeg će svi pamtiti po nečemu što je učinio, ali za mene će uvijek imati posebno mjesto.
U našoj familiji za ručkom glavnu riječ vodi upravo on, iako ne čuje baš dobro šta mi pričamo uvijek ima neku svoju temu koju nasumice otvori. Mi ga, naravno, uz smijeh slušamo jer kao i svaki stari čovjek ima mnogo dogodovština. Moj did u mladosti je bio što bi se reklo pravi frajer, radio je svašta i bio pravi nevaljalac.
No s’ godinama se popravljao, nakon što su na svijet došle moja mama i tetka i on je došao sebi. Posvetio se porodici i radio sve da bi one uživale i imale kao i ostala djeca. Nije dao da bilo šta fali njegovim princezama, iako nisu živjeli u raskoši. Kako je on njih pazio u mladosti tako one njega paze sad u starosti.
Moj did iako je star i dalje se drži kao mladić, ne da godinama da ga slome. U mladosti nije imao nikakav poseban posao, radio je u „Agrokomercu“ i imao je onoliko koliko su mu davali. S’ vremenom otišao je u Sloveniju i Austriju no nije puno bio tamo jer naravno rat je sve spriječio. Nakon toliko rada i svega što je proživio u životu nema penziju. Možete li to zamisliti?
No i nakon toga moj did je uvijek bio pošten čovjek i sada je. Ima onoliko koliko ima, ne buni se i ne traži još. I baš takva želim biti i ja. U njemu sam uvijek vidjela sigurno mjesto i mogu mu reći sve što mi se desi jer na neki način naći će rješenje ili će me barem zagrliti i reći: “Proći će sunce moje”.
On je osoba koja me mnogo toga naučila i dala mnogo savjeta kojima se danas i koristim. U našoj porodici uvijek je imao posebno mjesto i uvijek će imati. Za našim stolom uvijek će vodit glavnu riječ. Mi mladi danas vrlo malo znamo o našim precima i o tome odakle dolazimo, prije su se ljudi iskupljali na sijelima i pričali o svojim precima dok danas toga nema. Zato pitaj svoje didove i nane što god te zanima dok još imaš vremena.
Almedina KANTAREVIĆ (IV razred) Prva srednja škola Velika Kladuša