Nakon zaključenja Javnog poziva kojeg je Redakcija ReprezenT-a realizirala u saradnji sa autorom romana „Zemlja krajiška“ Ramizom Durakovićem koji živi u Novoj Gorici u Sloveniji, a koji je, zajedno sa prijateljima, odlučio da u ReprezenT-u objavi Javni poziv srednjoškolcima završnih razreda svih škola Unsko-sanskog kantona na temu „Moj i/ili nečiji did, pra-pra did, baba, pra-pra baba“. Za ovu je namjenu bio utvrđen nagradni fond od 1.000,00 KM od strane firme „AmelŠeh“ za nagrade tri najbolja rada.
Na adresu Redakcije ReprezenT-a pristiglo je pet priloga iz tri srednje škole iz Velike Kladuše i Cazina i svi su zadovoljili tražene kriterije. Nakon otvaranja prispjelih priloga Redakcija je predložila učesnicima, a oni jednoglasno prihvatili, da se nagradni fond u podjednakim iznosima podijeli na svih pet učesnika/ca što je i učinjeno. Svih pet prispjelih priloga biti će objavljeno na portalu ReprezenT tokom ovog i narednog mjeseca a „Moj did Husein“ je treća priča. Autor ovog priloga iz Bužima nije prisustvovao završnom svečanom činu dodjele nagrada zbog bolesti te je dijelom „hendikepiran“ za zajedničke fotografije.
Podsjećamo da je osnovni cilj Javnog poziva bio animiranje i stimuliranje mladih generacija za (re)afirmaciju mjesta, uloge,… dida, pra-pra-dida, babe… u krajiškoj familiji, a sve po uzoru na sadržaj romana „Zemlja krajiška“.
Moj did Husein
Duga, zimska noć.
Minus.
Smrzlo.
Vani muk.
U toploj sobi pucketa peć. U njoj lagano, kao u nekakvom ritmu, igraju plamičci vatre dok poskakuju u kolu. Jedan, pa drugi. Pa treći. I tako u krug.
Mala sijalica žmirka. Žmirka, i škilji, i miga. I slabom svjetlošću obasjava malu sobicu.
I sećiju. I umorno lice. Lice jednog dida. Mog dida. Dida Huseina.
Husein Dizdarević – majstor, poljoprivrednik, čistač, hadžija; život proveo i starost dočekao na malom imanju u brdskom selcetu nadomak Bužima zvano Prokop. Tu je djecu podigao i odškolao.
Star je i duboko u šezdesetim ali odlično se drži.
Život je preturio a Boga mi i on njega. Iako je zdrav k’o dren, ipak se to vidi po borama na licu i kao snijeg bijeloj kosi. Uz to, ima godina-dvije kako je počeo da slabije čuje.
Rođen je 28. aprila 1954. godine u težačkoj porodici od oca Beće i majke Selime Dizdarević (rođene Ičanović).
Još u ranom djetinjstvu, od svoje šeste godine, čuvao je krave i ovce a kao dječarak je počeo i zarađivati pleteći sepete.
Kao mlad je bio prinuđen zarađivati za porodicu pa je tako 1971. godine sa 17 godina otišao u Sloveniju tražeći posao. U Sloveniji se nije uspio zaposliti, međutim nedugo po povratku zapošljava se kod majstora kojem pomaže i kod kojeg se uči građevini – znanju i vještini koje će mu biti od koristi čak i nakon pedeset godina.
Također je 1973. godine služio vojsku: 10 mjeseci u Vranju i 5 mjeseci u Skoplju.
Oženio se 1. januara 1978. Hatom Dizdarević (rođenom Dervić) sa kojom je u 38 godina skladnog i harmoničnog braka imao šestero djece – dva sina i četiri kćeri.
- oktobra 1978. godine ponovo je otišao u Sloveniju i zaposlio se u Komunalnom Preduzeću „Snaga“ gdje je četrdeset godina vrijedno radio i dočekao penziju.
Trenutno živi u rodnoj kući u Bužimu gdje vodi miran život.
Moj did je zanimljiva ali počesto nezamjetna pojava. Srednjeg je rasta i stasa, pomršav. Ruke duguljaste ali jake i pune žuljeva – tragovi koje nemili život ostavi. Uvijek u košulji i prsluku a na glavi obavezno francuzica, a preklani kako je došao sa mubarek mjesta – mala, bijela, hadžijska kapica.
Po ćudi uvijek čestit, blag, nenametljiv ali i džometan; duše bi ti dao kad bi zaisk’o. Čitav život pošteno svoj hljeb zarađivao i na porodicu pazio. Ni’skim se nije zavađao. Nije puno pričao a pogotovo otkako je počeo slabije da čuje. Nije da nije imao šta za reći već je uvijek želio da nauči više, da čuje nešto više, ali od onog koji je znao više. Zato je uvijek hodžu i ulemu cijenio i poštovao. Zato je uvijek volio hutbe i vazove. Znanja je uvijek žedan bio. Čak je sina i tri kćeri u cazinsku Medresu poslao.
Životnu školu je odavno završio – trenutno čeka diplomu.
Pogleda je često zamišljenog – bačenog, neđe tamo iza sedam gora i mora.
Često i zikri i salavate donosi na svoj ćabenski tespih. Kad god ga uzme, sjećanja i emocije počnu da mu naviru a nekad u samoći i koja suza mu se skotrlja niz lice. Kad se samo sjeti! Gdje je sve bio, gdje je to hodio! Tamo gdje je Resul život proveo! U samom centru islama, tik kraj Časne Kabe i minbera Poslanikove džamije on, jedan Husein iz Bosne, je bio i klanjao!
Hej, ko ne bio zasuzio?! Koga ne bi emocije obuzele?! Ja Rabbi, hvala Ti, na svemu Ti neizmjerna hvala!
Tako bi Husein razmišljao i u samoći sam sa sobom premišljao. Šta mu je to sve Allah dao i podario? Na kraju bi uvijek dolazio do istog zaključka – pa šta to nije!?
Kako je ostario manje se kreće, čuva se. Do džamije kilometar i nazad. Kilometar, ali svaki vakat. I svaki dan. Trudi se da ga ne omaši. Inače, sad se još više posvetio onom svijetu pa redovno uči Kur’an, dove a čita i prijevod Kur’ana i svaki Preporod (i to čitav!) a predvečer obično uzme koju islamsku knjigu pa se često (u zavisnoti od knjige) zadubi i izgubi u hidžri sa Resulom, bitci na Uhudu, oslobađanju Mekke, ili se pak nađe oznojen u kaburu pred Munkirom i Nekirom, u neizvjesnosti na Sudnjem danu pred Mizanom ili sav rahatan u Džennetu i njegovim baščama zajedno sa svojom rahmetli hanumom i djecom.
A katkad se Boga mi nadviri i nad provaliju Džehennema pa se poboji i ustukne zatvorivši ćitab nakon čega skrušeno uputi dovu Allahu da ga sačuva, i njega i njegovu porodicu, šestero djece i trinaest unučadi.
Trinaest unučadi. Ne zna koje više voli. Ali zna. Ono najmlađe.
Čitavog života bio je porodičan čovjek. Svake sedmice dolazio je kući iz Slovenije, svojoj djeci i hanumi. Rijetkost je bila da petkom ne sijeli sa svojom porodicom do u kasne sate razgovarajući sa njima i pričajući im kako je proveo sedmicu te raspitujući se za njihove zgode i događaje.
Eto, to je bio moj skromni pokušaj da ovjekovječim makar neke tračke života moga dida Huseina. Takav je bio moj did; barem sam ga ja tako uvijek gledao a nadam se da me je vid dobro poslužio. Mensur Kauković