Nakon zaključenja Javnog poziva kojeg je Redakcija ReprezenT-a realizirala u saradnji sa autorom romana „Zemlja krajiška“ Ramizom Durakovićem koji živi u Novoj Gorici u Sloveniji, a koji je, zajedno sa prijateljima, odlučio da u ReprezenT-u objavi Javni poziv srednjoškolcima završnih razreda svih škola Unsko-sanskog kantona na temu „Moj i/ili nečiji did, pra-pra did, baba, pra-pra baba“. Za ovu je namjenu bio utvrđen nagradni fond od 1.000,00 KM od strane firme „AmelŠeh“ za nagrade tri najbolja rada.
Na adresu Redakcije ReprezenT-a pristiglo je pet priloga iz tri srednje škole iz Velike Kladuše i Cazina i svi su zadovoljili tražene kriterije. Nakon otvaranja prispjelih priloga Redakcija je predložila učesnicima, a oni jednoglasno prihvatili, da se nagradni fond u podjednakim iznosima podijeli na svih pet učesnika/ca što je i učinjeno. Svih pet prispjelih priloga biti će objavljeno na portalu ReprezenT tokom ovog mjeseca a „Moj did Aziz je za mene veliki heroj“ je četvrta, pretposljednja priča autorice Almaide Latić, IV razred Prve srednje škole “Husein Džanić” – TDS.
Iako imam devetnaest godina, nisam nikad upoznala svoje majke i didove. Naravno, to nam ne znači da ih se ne trebamo prisjećati, voljeti i razgovarati o njima. Da nije bilo njih ne bi bilo ni naših očeva i mami, a zatim ni nas.
Moj did Aziz bio je mamin otac, njega nisam upoznala, ali po pričama svojih roditelja sam stvorila sliku o njemu. Bio je vrlo poznat u društvu, primjer poštenja, vrlo tvrdoglava osoba. Sa svima je bio jako dobar jer svi su od njega tražili pomoć i savjete budući da je mudro zborio. Dosta je putovao kako bi prodavao svoju robu i donosio novac kući. Kod kuće su ga čekala žena Fatima i petero djece od kojih je jedno i moja mama.
Moj djed je rastom bio niži čovjek, imao je smeđe oči, dok je razgovarao imao je specifične pokrete rukama. Na glavi je imao bijelu kapicu koju niko nije smio dirati. Zbog problema u nogama imao je svoj crni štap uz pomoć kojeg je hodao. Taj crni štap je uspomena koju i danas čuvam.
Dok je moj did bio u Njemačkoj i tamo radio, moj dajdža i mama su se brinuli o konjima i ziratili zemlju. Jednog dana je moja mama doživjela nesreću dok je naređivala konje. Komšija koji je imao auto ju je odvezao u bolnicu, a majka Fatima je dojavila didu. S obzirom da moj did nije imao auto, tek za sedmicu dana bi mogao autobusom doći kući autobusom. Međutim, kao i svaki otac, tako je i moj did došao odmah sutradan. I dan danas ne znamo kako je iz Njemačke došao kući, tako brzo. Moja mama je bila u životnoj opasnosti i hitno je trebala da se prebaci u Sarajevo u bolnicu. Doktori su rekli mom didu da ukoliko je ne prebace da će živjeti još samo dva dana. Ne mogu ni zamisliti kroz šta su prošli tada moj did i moja majka jer im je kćerka bila u takvom stanju.
U tom nekom strahu i brizi za mojom mamom, moj did je dao svu ušteđevinu koju je godinama skupljao za liječenje moje mame. I dan danas moja mama osjeća posljedice te nezgode, ali je živa i svi smo zahvalni na tome. Jako sam vezana za svoju mamu, a zahvaljujući mom didu je uz mene već godinama.
Iako ga nisam upoznala, nikad mu čula glas ili pogledala u oči, moj did je za mene veliki heroj. Ponosna sam na svog dida Aziza jer je ispred svega stavio svoje čedo i njen život. To je meni velika lekcija u životu, ali sam sigurna da će biti i vama.
Amlaida LATIĆ, IV TDS
