Svaki put kad se Međunarodni dan žena obilježava 8. marta, možete očekivati bar jedan komentar sa pitanjem „Kada je Međunarodni dan muškaraca?“, sa odgovorom „Zar nije svaki dan?“. Ovakvi komentari zaista mogu poništiti muškarce i podstaći toksičnu muškost.

Dana 19. novembar je Međunarodni dan muškaraca. Dan kada možemo da istaknemo i razgovaramo o nekim od problema sa kojima se suočavaju muškarci kada je u pitanju njihovo mentalno zdravlje.

Zašto je važno da govorimo o mentalnom zdravlju muškaraca, koje su teškoće sa kojima se oni suočavaju, te odakle to sve dolazi nam je odgovorila Maja Savanović Zorić, psiholog i sistemski porodični psihoterapeut.

Jedan klijent mi je jednom rekao „Kada je moje mentalno zdravlje bilo najgore, moje radno mjesto je bilo moje jedino sigurno utočište. Kada sam stigao tamo, postalo je mjesto gde sam mogao otvoreno da razgovaram sa ljudima jer oni nisu bili porodica. Društveni događaji na poslu takođe su mi omogućili da ublažim pritisak. Često nam se kaže da „nastavimo sa tim“, što onda može dovesti do toga da pokušamo da zatvorimo i ne podijelimo svoje misli i osjećanja umjesto da pokušavamo da se nosimo sa njima na efikasan način“.

I muškarci i žene imaju teškoće sa mentalnim zdravljem. Međutim, način na koji reaguju često je veoma različit. Manje je vjerovatno da će muškarci tražiti pomoć i vjerovatnije će umanjiti svoje simptome nego žene. Takođe je pet puta veća vjerovatnoća da će zloupotrebljavati alkohol i druge psihoaktivne supstance i tako bježati od onog što ih muči i sa čim se nose. Dobra vijest je da su muškarci u posljednjih deset godina postali otvoreniji da traže pomoć kada je to potrebno.

Prema podacima Svjetske zdravstvene organizacije (SZO), samoubistvo je najveći ubica muškaraca mlađih od četrdeset pet godina. To je slučaj u mnogim zemljama širom svijeta, uključujući Veliku Britaniju, SAD, Australiju i Rusiju. Što se tiče statistike, čini se da žene češće imaju dijagnozu depresije nego muškarci, ali da je veća vjerovatnoća da će muškarci izvršiti samoubistvo. Ne znači da je ženama lakše nego muškarcima kada su u pitanju pitanja mentalnog zdravlja, ali podaci pokazuju da naše kulturne perspektive i očekivanja polova mogu značajno doprinijeti povećanju stope samoubistava kod muškaraca.

Jasno je da za to postoje razlozi koji su specifični za muškarce. Pol, kulturna uslovljenost i adekvatni uzori su faktori koji doprinose. Jednak broj i žena i muškaraca može razmišljati o okončanju sopstvenog života, ali je veća vjerovatnoća da će muškarci proći kroz to, i to često na nasilne načine. Ovo govori nešto o psihologiji, stavovima i mentalnom blagostanju muškaraca u našim zajednicama.

Od malih nogu, dječaci se tretiraju na poseban način – kažu im dječaci ne plaču. Uz varijacije, to je senzibilitet koji se nalazi u mnogim kulturama širom svijeta. U umu djeteta, ovo se lako može prevesti kao „uopšte se nemam osjećanja“. Kako odrastaju, muškarci se ohrabruju da predstave snažnu, netaknutu sliku, koja često maskira duboku potrebu da emocionalno saopšte šta im se dešava.

Muškarci su samo bombardovani društvenim očekivanjima; moraju da izgrade upješnu karijeru, izdržavaju svoje porodice i još mnogo toga. U mnogim slučajevima, samopoštovanje i samopouzdanje su direktno povezani sa profesionalnim uspjehom.

Neuspjeh da ispune svoju patrijarhalnu ulogu znači krah samopoštovanja i samopouzdanja. Tada depresija, anksioznost i napadi panike mogu da počnu da se uvlače. Na tu gomilu možete dodati i osjećaj usamljenosti, izolacije i odbačenosti. Ali muškarci često nemaju alate za upravljanje ovim emocijama. Kada je u pitanju, jedini prihvatljiv osjećaj za mnoge muškarce je ljutnja.

Iako je sve veći broj onih koji dolaze i rade na svojim osjećanjima ohrabrujući, to je često i mač sa dvije oštrice. Većina muškaraca koje upoznajem na psihoterapijskoj seansi osjeća stid, ne samo zbog svoje situacije, već i zbog priznanja da se uopšte bore. Odlazak na savjetovanje opisuju kao neuspjeh sam po sebi. Zbog toga odlažu traženje pomoći ili nikada ne podijele svoje nevolje sa voljenom osobom. Muškarci osjećaju da nešto nije u redu sa njima jer se bore i što nisu u stanju da se jednostavno otresu toga. Nažalost, do trenutka kada na kraju dopru, njihovi simptomi mogu biti toliko ukorijenjeni da je to već uticalo na njihovo psihičko blagostanje – pa čak i na dobrobit njihovih porodica.

Kako da zaustavimo ciklus? Pa, osim popravljanja tradicionalnih uloga i očekivanja muškaraca, širi cilj je da se nastavi normalizacija mentalne bolesti kao i bilo koje druge bolesti. Mislim da je prihvatanje ključno. Ako se osjećate depresivno ili anksiozno, priznajte ta osjećanja. Postavite sebi ovo pitanje: „Šta radite kada doživite prijatne emocije?“ Ne pokušavate da ih odgurnete, dozvoljavate sebi da ih osjetite, zar ne? Vrijedi zapamtiti da, koliko god da su osječajanja neprijatna, i ona će krenuti svojim tokom i proći.

Što se muškarci više otvore o svojim emocijama, to će se više osećati povezanima. Ova veza može promijeniti sve. Jednom kada shvatite da niste sami i da se drugi osjećaju isto kao i vi, tada zaista možete početi da idete dalje i rastete, Ono što je nepravedno generacijama bilo zapostavljeno kada su muškarci u pitanju jeste njihovo emocionalno opismenjavanje. Da, u redu je da muškarac bude tužan! Da, u redu je da muškarac plače. Samo kada muškarac zna da prepozna i upravlja adekvatno svim svojim emocionalnim stanjima, sve gore navedeno će biti manje vjerovatno.

Maja Savanović Zorić, psiholog i sistemski porodični psihoterapeut