Evropska unija, Bosna i Hercegovina, Ukrajina, Kosovo, Platforma za progres… Šta nas povezuje?
Naizgled, nespojiva cjelina satkana od diskontinuiranih subjekata koji ne čine slijed.
Međutim, kada zagrebemo ispod površine, dijelimo identičnu suštinu.
A, spletom okolnosti, i sudbina se poigrala, pa osim suštine, povezuje nas i heraldika, taj spoj žuto – plave boje koji je utkan u platno zastava i grbova koji simboliziraju sve navedene.
U vrtlogu civilizacijskih kretanja, borbe za moć i utjecaj, svijet 21. vijeka se, opet, našao na raskršću izazova. Iako nas historijski trendovi upućuju na put progresa, razumijevanja, saradnje i boljeg života, postoje retrogradne sile koje nas vuku u stranputicu beznađa, mržnje, podjela i sukoba.
Evropska unija, kao politički, sigurnosno i ekonomski odgovorno zamišljen koncept integrisanja evropskih naroda u jedinstvenu uniju, koja se temelji na vrijednostima slobodnog tržišta i najvišeg dosega demokratije i sloboda, našla se pred egzistencijalnim izazovom.
Unutarnja borba za uticaj i moć, fragmentisali su uniju na interesne frakcije, koje su je učinile nefunkcionalnom. Brexit, pandemija, bipolarizacija između zapada i istoka, imigracija, dehomogenizacija nacija … samo su neki od ispita na kojima Unija pada. A u jednoj takvoj dezorijentaciji, isplivali su nazadni faktori, poput Vitora Orbana ili Zorana Milanovića, čiji autokratski i šovinistički stilovi udaraju u temelje demokratije na kojima, deklarativno, Evropska unija počiva.
Ukrajina, kojom započinjemo niz „žuto-plavih” zemalja u tranziciji je, demokratskim putem, iskazala iskorak i opredjelila se za novu političku paradigmu, temeljenu na modernim, proevropskim vrijednostima, napravivši otklon od kolonizacijski podređenog statusa Rusiji, što je izazvalo separatističke težnje istočnog dijela zemlje, koje nastanjuje rusko življe. Upute Moskve, te pomoć u ljudstvu i tehnici pobunjenicima u Ukrajini, izazvale su rat širokih razmjera, koji će se, ukoliko međunarodna zajednica nastavi igrati ulogu pasivnog promatrača, samo intenzivirati i prerasti u sukob koji će odnositi sve veći broj ljudskih života.
Kosovo je, svojim osamostaljenem, nastavilo niz raspada bivše Jugoslavije, što je, u vihoru pada komunizma kao koncepta, bio odgovor na unitarističke težnje Slobodana Miloševića sa jasnim konturama velikosrpske hegemonije. Otpor takvoj težnji, manifestovao se kroz osamostaljivanja jugoslovenskih republika, a potom i autonomne oblasti Kosovo, što je uzrokovalo invaziju i agresiju režima Slobodana Miloševića.
Iako je Milošević već daleka prošlost, teritorijalni apetiti u Srbiji očito nikada ne posustaju. To se naročito manifestuje kroz vladavinu Aleksandra Vučića, čija se doktrina zasniva na pretenziji za Kosovom, a takve težnje se, prebacuju, očito je, i na teritorij Bosne I Hercegovine.
Bosna i Hercegovina se suočava sa najintenzivnijom političkom krizom od Daytona, koja se očituje separatizmom u entitetu Republika Srpska, koji uporište pronalazi u Beogradu, odnosno Moskvi, te federalizmom i težnjom jugozapadnog dijela zemlje za uspostavom nove federalne jedinice, koji političku podršku crpi iz Zagreba, a koji nadalje u svom naumu traži partnere u Briselu.
Treću dimenziju krize Bosne i Hercegovine čini politčko Sarajevo kojem odgovara status quo, iz kojega konzumira političku moć pod plaštom imperativa političkog zajedništva, iza kojeg se događa politički i privredni kriminal nad vlastitim narodom.
Platforma za progres čini završetak žuto – plavoga niza, koja je nastala kao odgovor na ukupnu situaciju u Bosni i Hercegovini, koju čine slobodoumni ljudi, ostvareni na različitim društvenim poljima, čija je vizija bolja i progresivna Bosna i Hercegovina, u kojoj se zajednički borimo protiv neznanja, korištenja države i građana za lične interese, korupcije, kriminala i nepotizma. U kojoj naše razlike ne gledamo kao problem, već ih vidimo kao našu vrijednost na kojoj temeljimo društvo.
Kao takvi, svojom pojavom i inovativnim pristupom, predstavljamo problem svima, jer se ne uklapamo u ustaljene obrasce političkog ponašanja.
Međutim, zdravu ideju je nemoguće uništiti. Jer, ako je cilj boljitak države a ne vlastiti interes, onda posustajanja i odustajanja nema i ne može biti.
Suštinski gledano, sve su ovo primjeri borbe progresa protiv snaga prošlosti koje žele da očuvaju privilegije koje su stekli na uštrb drugih.
I u heraldici, žuto – plave boje, koje simbolizuju sve nas navedene, imaju značenja velikodušnosti i istine.
To su dvije vrijednosti koje je nemoguće uništiti. Naše ideje su predodređene za pobjedu, unatoč svim naletima retrogradnih sila. Pred nama je zajednički izazov opstojnosti i borbe za pravdu, stoga suosjećamo sa svim našim žuto-plavim srodnicima.
Na zalasku 2021. godine, šaljemo poruku mira, koji je najveća civilizacijska vrijednost i koja nema alternative. Svaki pojedinac ima odgovornost izabrati pravu stranu i dati doprinos izgradnji mira i boljeg životnog ambijenta.
Za kraj, stihovi dobrog starog „Parnog valjka”, koji kažu:
Moje zastave – uvijek su iste boje
Nad njima ljubav caruje
Moje zastave – nikad na pola koplja
Ljubav se ne predaje.
Prof. dr. Mirsad HADŽIKADIĆ