U prenatrpanom programu ozbiljnih aktivnosti koje iz dana u dan nasrću na raspoloživo (radno i slobodno) vrijeme premijera USK-a Mustafe Ružnića, u čemu prednjače migrantske teme, tegobna stvar koju je u kaosu ostavio bivši premijer  Husein Rošić, vjerovatno i nema mjesta za propitivanje o idejama koje su premijeru   dobronamjerno  i argumentirano  sugerirane  kako  preko društvenih mreža tako i od  „analizatora“ krajiške administracije koji su u dužem vremenskom odsječku pratili tiho i skoro ilegalno razarajuće i farsične pseudoprocese tzv. radnih aktivnosti  „nezamjenjivih“ državnih službenika po kojim god resorima hoćete.

Naravno, riječ je o „vječitim“ pomoćnicima ministara koji su godinama razvili svoju  čarobnu neodoljivu i neuništivu igru vladanja resorima.

Više uopće nije upitno da se radi o funkcionerima bez konkurencije u strukturi ministriranja i donošenja bitnih odluka i rješenja. Da bi ostvarili vrhunski poduhvat ovladavanja ministarstvima bilo je potrebno samo jedno-da ih niko godinama, pa i decenijama, ne dira na pozicijama. To se i dogodilo i to imamo.

Stvorena je klasa nedodirljivih „klasika“ državne vlasti, službenika opće klase, ušančenih i ugrađenih u sve pore „svojih“ resora, da „protočni“ krajiški ministri izgledaju kao bespomoćni klovnovi kojima ovi veziri administracije serviraju šta i kako hoće. Oni su danas „jaki“ igrači, opsjednuti svojom neophodnošću isključivo na tim pozicijama dok ih penzija ili smrt ne rastavi.

I ne samo to – u pojedinim trenucima ove je nepromjenjive vezire državne vlasti  znala obasjati i pažnja u obliku parodije imenovanja za v. d. ministre, što njima nimalo nije bilo nezgodno.

Razmišljanja o „kopernikanskom obrtu“ da jedan premijer smogne snage, volje, indiferencije prema pritiscima „sa strane“ i da „elitne“ državne službenike u rangu  pomoćnika ministara „izrotira“ po resorima nisu za odbaciti.

Mnogo je primjera gdje su ovi državni službenici zbog dramatično velikog uticaja koji su „nakupili“ tokom godina znali pozavršavati za sebe mnoge „dobre“ poslove iza kojih je formalno–pravno rješenjima i pečatima stajala država, odnosno Kanton. Ministri su im služili samo kao fikusi koji se nisu puno miješali u svoj posao.

Sjetimo se samo apsurdnih i tragičnih igara oko koncesijskih prava kako za pješčane agregate tako i za koncesijska prava za ugalj (slučaj „Kamengrad“) i druge koncesije u resoru privrede. Ili primjera u resoru zdravstva gdje rade pomoćnice ministra koje godinama skrivaju svoje prirodne talente da preko posla „ugode sebi“, oštećujući pri tome sumnjivim pravnim rješenjima ne samo stranke u postupku, nego u krajnjoj  (pravnoj) instanci i budžet USK-a.

Eklatantan primjer je upravo iz ovog resora – pomoćnica ministra zdravstva je u prošloj godini zaposlila kćerku bez konkursa u „famoznom“ Domu zdravlja Bihać, odnedavno „opjevanom“ kroz policijsko-tužilačku akciju hapšenja bivše direktorice ove zdravstvene ustanove.

Među 35 zaposlenih bez konkursa je i karijernim vezama majke uposlena kćerka   „anonimne“ pomoćnice ministra. Bizarno je da o tome „svi sve znaju“, ali se „javno  šuti“. Midhat DEDIĆ/Normala.ba