Piše: H. Muratović

Pažljivi analitičari društvenih zbivanja u državi BiH moraju odgovoriti na četiri ključna pitanja:

  1. Ko bi morali biti koheziononi faktori odbrane Države, odnosno njenog suvereniteta i teritorijalnog integriteta?
  2. Ko moraju biti korektivni faktori odbrane suvereniteta i teritorijalnog integriteta BiH?
  3. Da li je dopuštena šutnja akademske zajednice kada se Država razara iznutra i napada iz vana?
  4. Koje bi odluke morao nametnuti Visoki predstavnik Kristijan Šmit da BiH bude funkcionalna i ekonomski održiva Država)?

Dosadašnja praksa pokazala je da političke stranke tokom cijelog poslijeratnog perioda nisu kohezioni, već dezintegrirajući faktori suvereniteta i teritorijalnog integriteta, ponajviše zbog ličnih i uskostranačkih interesa, koji su direktno išli na štetu Države. Ne priznati ovu činjenicu, znači zabijati glavu u pijesk. S tim u vezi, nameće se logičan zaključak da su za odbranu Države nužni korektivni faktori. Te faktore morala bi ponuditi akademska zajednica koja se zavukla u komfor šutnje, iako je njihova šutnja u situaciji kada se Držva razara iznutra i napada iz vana, jednaka zločinu protiv savjesti. S obzirom da je iluzorno očekivati da će garniture na vlasti, ali i one koje su u opoziciji i koje čekaju kao zapeta puška da prigrabe PIN (vlast) za trošenje budžetskih sredstava po tendersko-kumovskoj i drugim interesnim linijama, dakle, da je nerealno očekivati da će parlamentarci bilo koga nivoa vlasti poduzeti radikalne rezove na svoju štetu, neophodno je nametanje odluka od Viskog predstavnika da bi se Država učinila funkcionalnom i ekonomski održivom.

Bužim: Sa promocije knjige “Bosna se brani istinom”!

Da bi se ostvarile prve tri tačke potrebno je da se ispune slijedeće pretpostavke:

  • da probosanske stranke, u prvom redu Bošnjaci, konačno shvate da su bez države BiH bezlična masa i da idu ka poziciji Palestinaca;
  • da između probosanskih stranaka istina mora potisniti lične i uskostranačke interese;
  • da patriote Države moraju prepoznati one među njima kojima je priča o Državi sredstvo za ostvarenje isključivo ličnih i uskostranačkih interesa;
  • da se u svakom momentu mora znati ko nadzire odbranu Države, koja može biti uspješna ako su probosanske snage povezane s narodom i ako dijele njegovu sudbinu;
  • ako budemo uredili Državu da ona bude komotna za sve, što podrazumijeva revidiranje postojeće politike, gdje se mora proširiti njena demokratska baza, i što je najvažnije, učiniti ju pravnom i ekonomski održivom, dakle, poželjnom za život u njoj.

Revidiranje postojeće i ustanovljenje nove politike države BiH zahtijeva slijedeće:

  • državne institucije moraju biti mjesta gdje se kreiraju i donose odluke, a ne kojekakve kafane, restorani ili sijela na dvorima stranačkih poglavica;
  • konačno shvatiti da finansije moraju biti determinanta svake politike, jer, kao je tvrdio A. Wagner, svaka politika koja se ne zasniva na novcu, isprazna je priča;
  • na konkretna pitanja političkog, ekonomskog i svakog drugog karaktera, odgovarati stručno i zasnovano na vjerodostojnim premisama;
  • ne nasjedati na forsirane narative kojima se svakodnevno služe rasturači Države i imati stavove koji su zasnovani isključivo na lako provjerljivim činjenicama.

Lažni narativi koje rasturači Države svakodnevno koriste, a na njih nema pravovremenih i vjerodostojnih odgovora su:

  1. Da je entitet RS nastao prije Dejtona, što je ortodoksna laž, jer ga kao takvog eksplicitno nije priznala čak ni Srbija,
  2. Da su Hrvatska i Srbija garanti Dejtonskog sporazuma, što je svakodnevna podvala, koja ne može izdržati čak ni elementarnu logiku-da nekom narodu garant mogu biti politike koje su nad njim učinile Udruženi zločinački poduhvat i zločin genocida. Najkraće, ove dvije države su samo svjedoci, odnosno strane koje su morale preuzeti obavezu da poštuju suverenitet i teritorijalni integritet države BiH,
  3. Lažni narativ je da je država Bosna i Hercegovina nastala od tri konstitutivna naroda i dva entiteta, što je tipična staljinistička podvala. Država BiH nastala je davno. Njeni temelji potvrđeni su na Prvom zasjedanju ZAVNOBiH-a u Mrkonjić Gradu 25. novembra 1943. godine, gdje je donesena Deklaracija, koja je preteča današnjoj Deklaraciji Evropske unije o ljudskim pravima. Dejtonska BiH nastavila je kontinuitet Države samo pod nazivom BiH, dakle bez prefiksa Republika, tako da je dizanje na zadnje noge onih koji su protiv obilježavanja Dana državnosti BiH jadno i nije vrijedno bilo kakvih pogađanja. Jednostavno: negatorioma ZAVNOBiH-a pod nos treba poturiti Deklaraciju koju su jednoglasno usvojili delagati iz sva tri naroda i u kojoj piše sve ono što oni ne žele čuti jer im se ne uklapa u njihov lažni, nacionalistički narativ,
  4. Na teritoriji BiH nikada nije postojala srpska, niti hrvatska država, osim, kratko NDH,
  5. U BiH Bošnjaci nikada nisu napadali Srbe i Hrvate, već je bilo obrnuto,
  6. Ne nasjedati na priče kako je država BiH neodrživa i da ju treba podijeliti po interesnim sferama njenih negatora sa Istoka i sa Zapada. Jer, prvo oni lažu; drugo, oni to ne mogu; treće, to im neće biti dopušteno; četvrto, to bi rezultiralo krvlju do koljena,
  7. Čak ako bi im pri tome htjela pomoći tzv. Međunarodna zajednica i njoj treba reći-NE! Ako bi ipak bili dotjerani do zida da se BiH mora podijeliti, onda bi jedini kriterij podjele morao biti procenat stanovništva, budući da u BiH Hrvata ima 7,1%, Srba 28,04%, dok 64,86% čine Bošnjaci i Ostali. Ubijeđen sam da bi potenciranjem ovoga kriterija od podjele odustali baš svi kalkulatori, jer bi znali da će probosanske snage braniti Državu žešće nego što su to činili 1992-95. godine, ali sada u neuporedivo boljem položaju.
  8. Inzistiranje na odlasku troje stranih sudija iz Ustavnog suda BiH je nedopustivo dok BiH ne uđe u NATO i Evropsku uniju. Istina, i tu postoji racionalno i realno rješenje – popuna sudija Ustavnog suda ne po paritetu, već po kriteriju broja stanovnika. U tom slučaju četiri sudije bile bi bošnjačke nacionalnosti, dvoje sudija srpske nacionalnosti, jedan hrvatske nacionalnosti i jedan iz reda Ostalih. Pri tome odluke bi se donosile većinom, a ne bi smio biti entitetsko/nacionalni sistem glasanja (ucjenjivanja), jer bi to onda bio Dom naroda, a ne sudska institucija.

Za eliminisanje lažnih narativa i ustanovljenje korektnih kriterija za iole normalno funkcionisanje Države, neophodan je ozbiljan angažman akademske zajednice. Budući da je njen dosadašnji angažman na tom planu minoran, NEOPHODNO JE PRIPREMITI I ODRŽATI SVEBOSANSKI KONGRES (SABOR), čiji učesnici bi bili biznismeni, akademici, univerzitetski profesori, rudari, poljoprivrednici i drugi stvaraoci novostvorenih vrijednosti. Političari bi mogli biti samo prisutni i primiti naloge od naprijed navedenih ljudi, s obzirom da su oni (političari) isključivo interesno determinisani. Donesena PLATFORMA na ovom Kongresu bila bi OBAVEZUJUĆA za sve nosioce javnih funkcija. Stranke koje bi ju ignorisale morale bi biti pod rafalnom paljbom svih ljudi kojima je stalo do pravne i pravedne države BiH. Pri izbornoj kampanji one bi morale biti javno i jasno žigosane.

Budući da se suština cjelokupne bosanske politike svodi na gole interese, prvenstveno materijalne prirode, nerealno je očekivati brža rješenja naših problema. Jer, promjene uopšte ne žele oni koji su zaduženi da ih provedu. Stoga smatram da ih imperativno mora nametnuti Visoki predstavnik Kristijan Šmit.

IMPERATIVNE ODLUKE VISOKOG PREDSTAVNIKA U BIH MORAJU BITI SLIJEDEĆE:

  1. Vijećnici u općinskim vijećima imali bi plaćene troškove dolaska na sjednice i ništa više. Bilo kakav paušal, koji sada iznosi od 500 KM i više, morao bi biti eliminisan.
  2. Za rad u komisijama na nivou općina, kantona, entiteta i Države, bili bi plaćeni samo troškovi prevoza, noćenja i dnevnice. Drugih nadoknada ne bi smjelo biti.
  3. Poslanici u kantonima, entitetima i na nivou Države imali bi plaćene troškove dolaska na sjednice, noćenja, dnevnice i ništa više. Odredbama tri naprijed navedene tačke eliminisali bi se juriši na izborne liste, a na njih bi se kandidovali ljudi od odgovornosti i časti, kojima je intres Države u prvom planu, a narodu bi se pokazalo da se radi o ljudima vrijednih poštovanja i izbora.
  4. Poslanici kantonalnog nivoa, koji se odluče za profesionalni angažman, imali bi platu u visini prosjeka u BiH, topli obrok i plaćene troškove u visini onih javnog prevoza.
  5. Poslanici entitetskog i državnog nivoa, koji se odluče za profesionalni angažman, imali bi platu 1,5 puta veću od prosječne plate u BiH, plaćene troškove prevoza, smještaja i dnevnice, kada dolaze na sjednice i ništa više. Njihov rad u komisijama bio bi bez bilo kakve naknade.
  6. Ministri u vladama kantona imali bi platu dvostruko veću od prosjeka u BiH.
  7. Predsjednici vlada kantona imali bi platu tri puta veću od prosjeka u BiH.
  8. Ministri u vladama entiteta i Vijeća ministara imali bi platu tri puta veću od prosjeka.
  9. Predsjednici vlada entiteta i Vijeća ministara imali bi 3,5 puta veću platu od prosjeka.
  10. Članovi Predsjedništva BiH imali bi platu četiri puta veću od prosjeka u BiH.
  11. Premijeri vlada kantona mogli bi imati samo dva profesionalna savjetnika sa platom koja je dvostruko veća od prosjeka plata u BiH.
  12. Predsjednici vlada entiteta mogli bi imati maksimalno tri savjetnika sa platom koja je 2,5 puta veća od prosječne plate u BiH.
  13. Ministri u vladama entiteta mogli bi imati samo jednog savjetnika sa platom većom dva puta od one u BiH.
  14. Ministri u vladama kantona na posao bi dolazili javnim prevozom ili vlastitim autima uz naknade po pređenom kilometru, a ne, kao sada, da ih na posao i sa posla dovoze (odvoze) službena vozila, jer toga nema ni u Norveškoj, Švedskoj, itd.
  15. Ministri svih nivoa mogli bi koristiti službena vozila iskljuičivo u službene svrhe, ali ne i za dolaske u mjesta odakle su.
  16. Nijedan nivo vlasti ne bi mogao kupovati novo vozilo dok postojećim ne istekne minimalno 10 godina upotrebe.
  17. U diplomatsko-konzularnu mrežu išli bi dokazani poslovni ljudi i karijerni diplomati, a ne stranački miljenici, koji često puta predstavljaju samo balast Državi.
  18. U općinama bi bio zaposlen jedan činovnik na 1.000 stanovnika, a u institucijama kantona jedan činovnik na 2.000 stanovnika.
  19. Političke stranke finansirale bi se isključivo od članarina i poslova koje urade na tržištu. Pri tome bi im bilo zabranjeno da koriste javna sredstva po osnovu broja poslanika i da dobivaju donacije od javnih preduzeća, te od tendersko uvezanih kompanija, koje profitiraju na unaprijed namještenim tenderima.
  20. Javna preduzeća poslovala bi po tzv. „Finskom modelu“, gdje nijedna stranka nema nikakvog upliva u njihovo poslovanje, odnosno da se pri izboru upravnih i menadžerskih struktura poštuju samo princip stručnosti, da se korisnicima njihovih usluga podnose godišnji izvještaji, gdje su zastupljeni i građani. Ako izvještaj bude pozitivan, rukovodstvo nastavlja dalje obavljati svoj posao, a ako je izvještaj negativan, ostavke (smjene) slijede odmah. Primjenom ovoga modela eliminisana je dosadašnja tvrdnja da su javna preduzeća manje efikasna od privatnih.
  21. Obrazovni sistem u BiH bio bi integrisan. U najboljem slučaju postojala bi dva entitetska Ministarstva obrazovanja, nauke, kulture i sporta, a eliminisana ona kantonalnog nivoa. Privatni univerziteti morali bi prolaziti kroz rigoroznu godišnju akreditaciju, gdje bi komisije činilo 50% inostranih univerzitetskih profesora od naučnog integriteta i najrenomiraniji domaći profesori. Silni javni univerziteti finansirali bi se po formuli: 20% sredstava obezbjeđivali bi preko svojih Instituta za izradu različitih projekata javnim kolektivitetima i privatnim kompanijama, 30% plaćali bi roditelji studenata, a 50% budžeti. Koji od univerziteta ne bude mogao ostvarivati ovakvu konstrukciju finansiranja, bio bi zatvoren. Ovim bi se izvršila njihova racionalizacija i povećao njihov kvalitet.
  22. Javni dug morao bi se dominantno upotrebljavati u produktivne namjene i mogao bi dostići maksimalno 36% iznosa društvenog proizvoda. Upravljanje ovim dugom morali bi vršiti kompetentni, stručni, odgovorni i moralni ljudi, a ne, kao do sada, ljudi od interesa, a bez stručnog i moralnog integriteta.
  23. Javna potrošnja neproduktivnog karaktera morala bi se rezati 10% godišnje u naredne dvije godine i biti svedena na nivo kvaliteta njenih učinaka i realnih potreba.

S obzirom da će na navedene prijedloge biti upućena rafalna paljba onih koje bi poduzeti rezovi direktno pogodili, umjesto odgovora postavljam im pitanja može li 135 hiljada zaposlenih u proizvodnji finansirati: institucije države BiH, institucije vlada dva entiteta i distriukta Brčko, 10 kantona, 14 vlada, 83 ministarstva, 85 političkih partija (stranaka), tri policije, dva penziona sistema sa 630.000 penzionera, tri obrazovna sistema, 13 sindikata, bezbroj boračkih udruženja, obezbijediti minimalnu socijalnu i zdravstvenu zaštitu za oko 350 hiljada stanovnika, plaćati 65.000 zaposlenih u administraciji, finansirati neutvrđeni broj lopova koji su na javnim jaslama, finansijski izdržati navale na unaprijed dogovorene i naštimane tendere začešljanim stranačkim „patriotama“ i pogledati u oči 75% stanovništva koje živi ispod granice siromaštva?

Sa promocije  knjige “Bosna se brani istinom” u Zagrebu: Akademici Husein Muratović i Sead Alić!

S obzirom da je odgovor na naprijed postavljena pitanja negativan, čak i da svih 135 hiljada zaposlenih u proizvodnji radi u rudnicima zlata ili eksploataciji nafte/plina, oni ne bi mogli finansirati sve navedeno. Stoga je nedvosmisleno jasno da su oštri rezovi neophodni da bi se spasila Država od materijalnog razaranja. Na osnovu egzaktno iznesenih podataka, postavlja se pitanje da li je DOPUŠTENA ŠUTNJA AKADEMSKE ZAJEDNICE, jer šutnja intelektualaca, u situaciji kada se Država drsko napada od susjeda, ali i kada ju neproizvodna javna potrošnja ekonomski razara, ravna je ZLOČINU PROTIV SAVJESTI svakog dobronamjernog građanina ove Države, pa mora biti i intelektualaca, ako oni to uopšte jesu.

Nakon naprijed iznesenog, postavlja se ključno pitanje: kako biti dorastao državi BiH?! Nažalost, ovaj tekst moram završiti PITANJEM velikog svjetskog, a našeg pisca, MEŠE SELIMOVIĆA, koji je svojevremeno ustvrdio: bojim se da će Bosanci pameti doći onda kada im ona više neće biti od koristi! (*)