Nedžad Bašić
U Bihaću ovih dana kruže neverovatno šaljive i komične priče o tome kako kiša otkriva dobro ušuškane tragove lopovluka koje policija ne može, neće ili ne smije da otkrije. U šali mnogi Bišćani kažu da Bog da da kiša pada svaki dan imali bi manje kriminala u našem gradu. Drugi dodaju da bi za Biščane bilo korisnije javno izvoditi „dodolice“ pjesmu kojom se priziva kiša nego izlaziti na izbore. Pjevajući „dodolice“ (mi idemo preko sela oj dodo oj dodole, a oblaci preko neba oj dodo oj dodole) Bišćani bi mogli da prizovu kišu koja bi im otkrila brojne javašluke i bezobrazluke kojima policija nikako da uđe u trag.
Bilo je potrebno da kiša pada samo nekoliko dana pa da bihaćka raja shvati da nema opreme za one koji bi branili grad od pobješnjelih bujica. Nema ni lopata, ni vreća s pjeskom, ni čizama, ni grabalja kako bi se očistila zapušena kanalizacija i kanali. A trebalo je to biti očišćeno mnogo prije dolaska kiša. Svakog mjeseca građani Bihaća odvajaju od svojih skromnih plata i penzija nadoknada za odvodnjavanje, navodnjavanje, čišćenje snijega, odbrana od bujica, odnošenje smeća, urbanistički plan grada, i bog zna još kakve druge poreze koje lokalni tribuni izmišljaju svaki mjesec, provjeravajući prag izdržljivosti bihaćke sirotinje. I tako javna vlast u preljepom stolnom gradu brojnih vitezova i vezira, izabrana voljom svojih građana, koja je dala prisegu da će jedino njima služiti, izgleda da je više vodila računa o svom džepu nego o toj ubogoj sirotinji koja je sada potopljena i još uvijek bez protesta i bez pogovora.
Možda bi to bilo nešto što dobroćudna bihaćka raja može da oćuti ne pitajući gdje su njihovi poreski nameti završili kad nisu završili za kupovinu čizama, lopata, pumpi, džakova i vreća. Možda će bihaćka policija to ipak saznati ili prisiliti javnu vlast da bar napravi poreske olakšice za one koji su potopljeni.
I taman kad se ova ujdurma s poplavama u gradu Bihaću bližila kraju, vrag ne da mira bihaćkim zlim jezicima koji su već počeli pričati o novoj ujdurmi koju priprema javna vlast u plavnom gradu Bihaću. Priča počinje o tome kako su bihaćki stradalnici danima molili Boga da potopi imovinu nekog političara, sudca, tužioca, ili nekog biznismena. Znali su da će samo tad javna vlast pokazati neki interes da se potopljenim političarima, sucima, tužiocima, ministrima i drugima koji vedre i oblače podno Plješavice, obezbjedi obeštećenje, a tada bi i oni mogli pokupiti neku mrvicu ispod stola. I Bog usliše njihovu molbu i nadvi crni oblak iznad historijskih Japoda i pusti obilnu kišu, i učini potop u Bihaću prirodnom nepogodom. A da je bilo dovoljno čizama, vreća s pjeskom, vodenih pumpi, lopata i grabalja potopa ne bi bilo, ali ne bi bilo ni nadoknade za uništenu imovinu.
Kako će se ova saga o poplavama u Bihaću završiti to niko ne zna. Ono što je sasvim izvjesno je to da se Bišćanima više isplati okupljati i pjevati pjesme „dodolice“ kojima bi prizivali kišu svakog mjeseca, nego ići na izbore od kojih nemaju ama baš nikakve koristi. Onoga kojeg izabru ili im pobjegne ili ga stave u zatvor, a da niko i ne upita gde su poreske naplate za čizme, vreće pjeska, vodene pumpe, lopate i druga oprema protiv poplava, završile. Ali ne izmiče oku ni genijalna dovitljivost pobožnih Bišćana da mole Boga da poplavi imovinu onih kojio vedre i oblače u gradu Bihaću i šire. Dovitljivost našeg čovjeka dobro dođe da se preživi. Dokle niko ne zna, pa čak ni policija. (*)