BIHAĆ – Kako danas žive stopostotni ratni vojni invalidi-paraplegičari, kakav im je status u društvu i s kojim problemima se suočavaju, provjerili smo na primjeru Adnana Šečića koji živi u bihaćkom naselju Luke, u jednoj od tipski izgrađenih stambenih objekata za ovu kategoriju građana. Iako je stambeno zbrinut kao i njegove kolege, ukazao nam je na problem učestalih revizija rješenja o invalidnosti koje za ovu kategoriju smatra potpuno nepotrebnim i nabavke neodgovarajućih ortopedskih pomagala za koju očekuje veću podršku ZZO USK-a.
Revizija – maltretiranje
Adnan Šečić, četrdesetčetverogodišnji stopostotni ratni vojni invalid – paraplegičar, nepokretan je od ratne 1994. godine kada je kao pripadnik Jurišne čete Trećeg bataljona 501. Slavne brigade Petoga Korpusa Armije R BiH nakon agresorske kontraofanzive ranjen u rejonu Turskog kozjena, u akcijama prvog oslobađanja Ripča i Kulen-Vakufa. Ukazao nam je na problem učestalih revizija rješenja o invalidnosti koje za ovu kategoriju smatra nepotrebnim. -Revizije se vrše svake dvije-tri godine. Ja sam do sada bio na destak revizija. Kod nas nema promjene. Kod nas je stanje stopostotni trajni invaliditet prve grupe. Međutim, tu samu reviziju ratni vojni invalidi nazivaju maltretiranje. Ne može amputircu narasti noga, a paraplegičar neće prohodati. Ove kategorije se već jednom moraju podvesti pod trajni invaliditet i da se ta revizija prekine za te kategorije, kaže Adnan Šečić, ratni vojni invalid – paraplegičar. Po završetku rata, ratni paraplegičari su zbog specifičnog zdravstvenog stanja bili smješteni u Lječilištu Gata i tadašnji gradonačelnik Bihaća Adnan Alagić i premijer USK-a Mirsad Veladžić su na inicijativu ove kategorije stopostotnih RVI-a iznašli model da se stupi u izgradnju kuća za paraplegičare. Na svoj krov nad glavom Adnan je čekao oko dvije godine i zahvaljući Fondaciji „Pomoć žrtvama rata“ 1998. godine uselio u jednu od prvih pet izgrađenih kuća za paraplegičare. Ključni problem paraplegičara, kako kaže Šečić, su neodgovarajuća ortopedska pomagala. -Nekoj firmi dodjeljen je tender za nabavku pelena. To nisu pelene, to su najloni. Imate invalide koji su nepokretni, kvadriplegičari kojima danas četiri puta treba zamjeniti pelenu. Zbog takvih „najlonskih“ pelena javljaju im se rane – dekubitis, i onda nastaju veći problemi.
Kvalitetnija pomagala
Upravo zbog ovoga Adnan potencira partnerski odnos i stalne razgovore predstavnika Udruženja paraplegičara sa Zavodom zdravstvenog osiguranja USK-a kako bi dobili kvalitetnija ortopedska pomagala. -Kod nas u Zavodu zdravstvenog osiguranja kaže se sandekubitalni jastuk. Tebi može izići na tender Kinez da ti stavi šlauf nekakav obični koji je pet maraka i da ti se nakon dva sata sjedenja počnu javljati ranice, dekubitis. Nakon dva, sata… a ja sam čovjek koji je dvadeset i četiri sata u kolicima. Mora se paziti kakvo ortopedsko pomagalo dobivamo, upozorava stopostotni RVI – paraplegičar Adnan Šečić. U svakodnevnom životu mu pomaže supruga Deana a pored invalidskih kolica u kući pomoću kojih obavlja sve što treba, mobilnim ga čini i automobil prilagođen njegovom invaliditetu i potrebama. Ukazao nam je i na činjenicu visoke smrtnosti zbog čega je broj paraplegičara u gradu Bihaću gotovo prepolovljen pa za nekoliko godina, smatra, ove populacije više neće biti. Samir TULIĆ