Za Hasana Keranovića iz Ponjevića kod Cazina zasigurno ste čuli a ako niste ili ako želite saznati nešto više o mlađem čovjeku koji se već smatra najvećim čuvarem krajiške tradicije i običaja, jednostavno pogledajte njegov FB profil i sve će biti jasno. Iako je Redakcija ReprezenT-a objavila više priloga o ovom čuvaru tradicije kakvih je danas malo, i sami smo to učinili i sa njegova FB profila „pozajmili“ sadržaj ove objave koji je zanimljiv i aktuelan, koji je, kako bi se reklo – u vaktu. Hasan oživljava stare, gotovo zaboravljene običaje, narodnu nošnju, muziku i hranu svog zavičaja, a to čini uglavnom posredstvom kluturno-umjetnička društva i udruženja žena koje on poučava na koji to način činiti i pokazati kako su živjeli naši roditelji, djedovi, pradjedovi, desetljećima ranije.
Naša krajiška tradicija koja se prenosila sa koljena na koljeno gotovo bi već izumrijela da se nije pojavio Hasan kao inicijator vraćanja starih običaja životu, a što će jesenas biti krunisano otvaranjem „Bujrum kuće“ u Ponjevićima za koju je pribavio veliki broj eksponata – starina. Biti će ovo drugi veći muzej starina na području općine Cazin, uz već postojeći Mumina Bajrića iz Stijene kod Cazina koji egzistira nepunih deset godina. Naravno, ima još puno sličnih muzeja ali manjih po broju eksponata. Hasan ovdašnja kulturno-umjetnička društva i udruženja žena povezuje sa sličnima u okruženju pa i šire i čest je gost dešavanja organizatora manifestacija na ovu temu, a što, ponavljamo, možete pogledati na njegovu FB profilu.
O vremenu i običajima
Bilo je to takvo vrijeme, o kojem se danas samo priča, a možda za koju godinu će izumrijeti pa i svaka priča o njima i njihovom načinu života. Danas kao da se stidimo sami sebe, svoje tradicije, svoje kulture, okrenuli se ko biva zapadu, sramota nekom reći od kud je došao i šta je radio u svom životu. Neće nas zapad, da je htio u mnogo čemu bi nam pomogao, a ne nudio samo ono što narušava naše bh. društvo.
Mnoge su sofre zabačene i zaboravljene sa kojih se nekada jela najslađa hrana. Miris vruće pogače i somuna zamjenio bijeli kruh, pa smo tako danas i zdravi. A ja – nikad neću da se stidim odakle sam, ne stidim se svoje nane i njene šarene šamije, svoje mame i njenih šarenih dimija na kat. Neću!
Nemamo danas vremena ni za najbližu rodbinu, ni prijatelje, radije ćemo sjediti uz chat, facebook i ispričati se, nego da idemo na kahvu i uživo popričamo, ipak to nam je trošak, nema se vremena, a bome i daleko, treba kupiti miloštu… Naši preci su ostavili mnogo toga nama u amanet, njih danas više nema, ali su nam ostale mnoge uspomene, savjeti i po neka požutjela fotografija koja nas podsjeća na neka dobra minula vremena.
Sine, Bajram dođe, a tebe kući nema
Kad majka začuje zvuk ezana, nigdje sine, u tuđini Bajrama nema. Svaka majka svojoj djeci se nada, a tebe kao ni prošlog Bajrama nema. Teško je majci tvojoj, dok suze svoje sa lica briše, nije majci nikad teže bilo. Moja vrata će biti odškrinuta, a kapija uredno pometena i pokošena trava. Neka mi barem miris karanfila po avliji se širi, kad sine, ti ne možeš doći. Kome majka baklavu da razvija, kome sarmu i hurmašice da sprema?
Težak je ovaj vakat, moj sine dragi, majka svaku noć suze za tobom lije, zbog tebe se često brine. Kome majka da širi svoje ruke, zar sine, ne vidiš moje muke, ove su te moje odhranile ruke? Zna majka šta znači sabur, zna majka za tvoju bol, neka mi te samo čuva dragi Bog. Bajram, sine, dođe i prođe, a tebe kući nema. Hodala je majka od pendžera do pendžera, ali svoga sina za Bajram nije jadna dočekala. Zna majka da je tuđina i daljina za sve kriva, ali šuti, sine, zahvali se dragom Bogu što je majka još živa. Hasan KERANOVIĆ
