Nedžad Bašić
Mnogi će se složiti da je bilo teško predvidjeti pobjedu Donalda Trumpa na američkim izborima u svjetlu njegove retorike pune vulgarnih laži, samohvalisanja, islamofobije, rasizma i mizoginije. Isto tako teško je bilo predvidjeti da će britanski avanturistički lobi Nigel Farage-a čiji su istupi bili puni rasizma, odvratne mržnje prema imigrantima i političke neodređenosti tako lako izvesti Vel. Britaniju iz velike evropske porodice i izložiti je riziku velikih političkih i socijalnih lomova i neizvjesnosti. Samo nekoliko sedmica ranije teško je bilo očekivati da če Herbert Kikl lider Slobodarske partije Austrije (The Freedom Party of Austria), krajnje desničarske stranke sa fašističkim backgroundom proglasiti pobjedu ove stranke na nedavno održanim izborima u Austriji. Danas je teško predvidjeti kako će proći na nacionalnim izborima Nacionalni front (Rassemblement Nationala – RN) Marine Le Pen, koja otvoreno zagovara krajnje ekstremnu rasističku, nacističku i antimigracionu platformu nove politike u Francuskoj. Isto tako teško je pretpostaviti kako će na narednim izborima profitirati krajnje desničarska stranka „Alternativa za Njemačku“ sa Tino Chrupalla i Alice Weidel, sa otvorenom fašističkom, antimigracionom i islamofobičnom platformom.
Nove ambicije autoritarnog populizma
Agresivna retorika desničarskih populista i pobjeda republikanske stranke i autoritarnog MAGA pokreta Donalda Trumpa u SAD-u, agresivna ofanziva krajnje desničarskih populističkih stranaka u Evropi, te sve kontraverznije jačanje autoritarne nacionalističke Modijeve Bharatiya Janata Partije (BJP) u Indiji, te agresivna geopolitika komunističke partije Kine i sve intenzivnija suradnje između islamskih autoritarnih režima sa Putinom i krajnje radikalnom desničarskom strankom Benjamina Netanjahua (Benjamin Netanyahu) Izraelskiog premijera, kristiliziraju prve obrise mogućeg novog autoritarnog koncepta međunarodne zajednice. Trump, Farage, Narendra Modi, Recep Tayyip Erdogan, Viktor Orban, Benjamin Netanyahu, Vladimir Putin, Xi Jinping, Marine Le Pen, Giorgia Meloni, Mahendra Rajapaksa, Min Aung Hlaing i Alice Weidel čine novi (stari) talas desničarskih populističkih lidera koji imaju ambiciju uobličiti novi međunardni poredak.
Opsjednuti historijom, brojnošću stanovništva, ekonomskim resursima na kojima bi mogli uspostaviti svoju dominaciju, fascinirani dosegnutim tehnoloskim napretkom čovječanstva, sa autentičnom težnjom za liderstvom, autoritarni populisti postaju opsjednuti stvaranjem novih imperija (super-država) kojima bi mogli vladati potčinjavajući homo sapiensa novim strogim pravilima kroz visoko centralizirane sisteme upravljanja. Kombinacijom prisile i dobrovoljnog pokoravanja, oni hoće uvesti homo sapiensa u novu fazu potčinjavanja, eksploatacije i pokornosti imperatorima, bogatim i korumpiranim trgovcima.
U tom novom međunarodnom poretku traži se novi model održavanja imperija na okupu bez velikih sukobljavanja i nemira što može dovesti u pitanje imperijalne ambicije. Na putu traganja kako udaljiti homo sapiensa od sukobljavanja sa autoritarnom vlašću, autoritarni populizam nudi trampu demokracije i slobode čovjeka za nešto lakše preživljavanje i za poslušnost homo sapiensa vladajućim autoritarnim režimima, taman toliko da ga drži podalje od pobune i neposlušnosti. U toj trampi demokracije i slobode čovjeka za njegovo preživljavanje i poslušnost, biva oslobođen od svake odgovornosti za počinjeni zločin protiv čovjeka ali ne i protiv moći imperije. Borba za demokratska prava i slobode čovjeka ustupaju mjesto naporu autoritarne države da poboljša životni standard stanovništva, što u više siromašnim zemljama može biti privlačnije nego u više razvijenijim zemljama, gdje su prava i slobode čovjeka i demokracija već izrasle u temeljnu vrijednost opstanka ljudske zajednice.
Novi imperijalni ratovi
U nemogućnosti uspostaviti kompromis između jedinstva i jednakosti građanstva u cijeloj imperiji, impulsi rasta novih autoritarnih imperija nalaze se u novim agresivnim ratovima protiv homo sapiensa na tragu obnavljanja slave starih imperija koje autortarni populizam vidi kao model rasta svoje moći u ovom stoljeću. Tako je rat u Ukrajini pokrenut s impulsom obnove starog ruskog carstva iz doba Petra Velikog i docnije sovjetske komunističke imperije. Agresivna politika Kine prema Tajvanu refleks je težnje da se obnovi dominacija iz doba Ming i Qing dinastija koje su dominirale velikim azijskim prostranstvima. Zahtjev za prisvajanjem Grenlanda i Kanade i re-uspostavljanja kontrola nad Panamskim kanalom, nije ništa drugo do obnavljanje refleksa američke globalne imperijalne dominacije. I na razvalinama Otomanske i Austro-Ugarske imperije rađaju se novi refleksi dominacije turskog i ugarskog autoritarizma, pod vođstvom Redzepa Taipa Erdogana (Recep Tayyip Erdoğan) i Viktora Orbana (Viktor Orbán).
Što više jača refleks stvaranja novih velikih autoritarnih super-država (imperija) na samom početku ovog milenijuma, to sve više rastu i problemi i neizvjesnosti pred kojima se nalazi autoritarna retorika i nova geopolitika desničarskog populizma.
Niko se više ne bavi pitanjima da li su težnje i aspiracije sadašnjih autoritarnih populističkih lidera stvarno moguće i ostvarljive u 21. stoljeću. Svi su fokusirani samo na posljedice stvaranja takve hiper imperijalne strukture međunarodne zajednice u ovom milenijumu. Čak pod pretpostavkom da se formiraju samo četiri najveće populacijske imperije kao što su Kina, Indija, EU i USA, u kojima će do 2050. živjeti više od 40% svjetske populacije, veliko je pitanje da li bi ta hiper-imperijalna struktura svijeta mogle preživjeti. Sa velikom unutarnjom historijskom, kulturnom, tradicionalnom i jezičkom raznolikošću, nemoguće je očekivati stvaranje velikih jedno-nacionalnih imperija koje bi mogle postaviti uspješan sistem upravljanja i raspodjele dohodka u tako velikim sistemima. Tako zamišljene autoritarne populističke imperije imaju sasvim malo zajedničkih osobina sa srednjovjekovnim imperijama u kojima je živjelo znatno manje stanovništva, u kojima je prenos informacija bio znatno usporeniji, i siromašniji, tehnološki razvoj na znatno nižem stupnju, a privrženost ljudi pravima i slobodama čovjeka skoro da nije bila poznata. Otuda je i glavni zadatak koji se danas postavlja pred autoritarne populističke imperije (super država) kako upravljati ovim velikim sistemima a istovremeno pokazati poštovanje prema demokratiji i ljudskim pravima. To je zagonetka čija rješenja teško mogu ponuditi autoritarni populistički sistemi.
Nemogućnost razdvajanja
Usljed narastanja imperijalnih težnjih brojnih autoritarnih vođa, razdvajanje jedinstvenog geopolitičkog, ekonomskog, tehnološkog, ekološkog i informacionog prostora, neminovno će suočiti nove imperije sa globalnim ekonomskim i tehnološkim izolacionizmom, sa ekološkom globalnom katastrofom, sa ograničenim pravima i slobodama čovjeka, što će homo sapiensa sve manje činiti inventivnim i motiviranim da podržava taj novi imperijalni sistem, što će neminovno voditi ka tihom unutarnjem trulenju ovi novih autoritarnih identiteta na čelu sa moćnim vladarima, oligarsima, diktatorima i super bogatim trgovcima i idejno neinspirativnim mešetarima ljudskih sloboda.
Nova imperijalna ekonomska, tehnološka, informaciona i populacijska stvarnost, potkopavat će sasvim sigurno životni standard i bezbijednost homo sapiensa što će ga učiniti buntovnijim i radikalnijim nego ikad do sada. Održavanje homogenog unutarnjeg jedinstva velikih autoritarnih političkih sistema bit će otežano, što će ih sve više gurati u međusobna sukobljavanja po pitanju održavanja kontrole nad ponašanjem homo sapiensa, što će agresivnost autoritarne države činiti sve vidljivijom i disperzivnijom.
Narastanje agresivnosti autortarnog populizma vodit će sasvim sigurno jačanju bunta čovjeka protiv njemu nametnute autoritarno populističke aure spokoja, a to će neminovno voditi raspadu autoritarnih imperija, što će proizvoditi nove rizike i probleme za čovječanstvo. Iskreno, sve te potencijalne autoritarne imperije mogle bi se već sada smatrati hroničnim bolesnicima 21. stoljeća. (*)