Jer me se tiče
PRIJEDOR – Građani Prijedora i aktivisti okupljeni oko inicijative „Jer me se tiče” danas su mirnom šetnjom s transparentima, bijelim i crvenim ružama u rukama i bijelom vrpcom na rukavu, te polaganjem ruža s imenima stotinu i dvoje nevino stradale bošnjačke i hrvatske djece Prijedora, dostojanstveno obilježili 31. maja – Dan bijelih traka. Sjećanje je to na maj ratne 1992. godine kad su tadašnje prijedorske vlasti Bošnjacima i Hrvatima zapovjedile da na svoje domove istaknu bijelu plahtu, a ako iz njih izlaze, da na rukavu moraju nositi bijelu traku.
Bijele plahte i trake
U koloni sjećanja na 31. maja 1992. godine koja je prošla gradskim središtem Prijedora, među brojnim preživjelim prijedorskim Bošnjacima i Hrvatima, bila je i Mehida Fejzulaj. S velikom tugom i bolom u duši prisjetila se naredbe tadašnjih vlasti da Bošnjaci i Hrvati moraju nositi bijele trake ali i brojnih nevino stradalih žrtava. -Naredili su nam da nosimo bijele vrpce, da na prozore stavimo bijele plahte. To je bila naredba. Tko je stavio, i nestao je. To je bilo samo da dokažemo da smo mi muslimani. Za slobodno kretanje mi smo morali tražiti od SUP-a potvrdu, dozvolu da se možemo kretati. Ako nam SUP da dozvolu mogli smo se kretati ako ne, krećeš se na svoju odgovornost. Mogi koji su nosili bijele vrpce, ubrzo su i nestali. Hvala Bogu, ostali smo živi, al’ bolje da smo i mi otišli s našom djecom, da nas nema, kaže Mehida Fejzulaj, žiteljka prijedorskoga Starog grada. 
Djeca nisu nikoga ubijala
S Mehidom u koloni sjećanja bila je i Naila Bajrić iz Čarakova. Ubijen joj je suprug, sin, brat, nebrojena bližnja rodbina. Stotinu i dvoje bošnjačke i hrvatske djece Prijedora, čija su imena ispisana na ovome transparentu, nisu bili borci i nisu nikoga ubijali. -Najviše je stradalo Bošnjaka i Hrvata, civila. Mi smo se morali predati, vezati vrpce da se zna tko je Hrvat a tko Bošnjak. Vodili su nas i ubijali. Da se više nikomu ovo ne ponovi, kaže Naila Bajrić, žiteljka Čarakova pokraj Prijedora. Bivši logoraš Sudbin Musić iz Prijedora kaže kako je ovo jedan u nizu onih dana kada se mi podsjećamo na najcrnje dane naše povijesti, a bijela vrpca sama po sebi simbolizira i dimenziju tog užasa. -Ona je, prije svega, simbol obilježavanja jedne vrste etničkog čišćenja i istrebljenja. Tek otkrovenjem masovne grobnice Tomašica, ta dimenzija užasa bila je još jednom očita cjelokupnoj i bosanskoj i svjetskoj javnosti, kaže Musić.
Skupština Grada nije zasjedala
Za razliku od prethodnih godina, po prvi put ove godine na dan obilježavanja bijelih traka, Skupština Grada Prijedora nije zasjedala. -Sjednica Gradskoga vijeća trebala se danas održati, no, gradonačelnik Prijedora i skupštinska većina su prihvatili prijedlog da se današnja sjednica odgodi u znak poštovanja prema, u najmanju ruku, roditeljima ubijene djece ovdje u Prijedoru, kaže Mirsad Duratović, predsjednik Udruženja logoraša „Prijedor ’92.“ Na Gradskome trgu u Prijedoru pročitana su imena stotinu i dvoje ubijene djece a potom su članovi njihovih porodica položili crvene i bijele ruže s njihovim imenima i godinom starosti formiravši krug. Najmlađa žrtva bio je Velid Softić i imao je tek dva mjeseca. Roditelji nevino stradale djece i danas od prijedorskih vlasti zahtijevaju izdavanje dozvole za izgradnju spomen-obilježja koje bi svjedočilo da su u ovome gradu stradali i najmlađi koji nisu bili nikomu ništa krivi. 
Osuđeno 13 osoba, Stakiću 40 godina zatvora
Za ratne zločine u Prijedoru i u logorima Omarska, Keraterm i Trnopolje Haški tribunal osudio je šest osoba. Najveću kaznu, od 40 godina, služi Milomir Stakić – predsjednik tadašnje Skupštine srpskoga naroda općine Prijedor. Proglašen je krivim za teške slučajeve progona, istrebljenja i deportacije, kao i za ubojstvo ukupno 1.500 osoba. Pred bh. pravosuđem zatvorske kazne izrečene su za sedam osoba. Osuđeni su Drago Radaković i Draško Krndija na po 20 godina, Željko Bulatović na 14 godina, Siniša Teodorović na 12 godina, Radoslav Knežević i Zoran Gajić na po 10 godina i Ismet Žerić, na sedam godina zatvora. Samir TULIĆ