Prof. dr. Husein Muratović
Danas se navršava 81 godina od dana održavanja Prvog zasjedanja ZAVNOBIH-a 1943. godine u Mrkonjić Gradu. Ovaj praznik obilježava se na različite načine i sa različitim intenzitetom na različitim nivoima javno-pravnih kolektiviteta u Federaciji BiH. U entitetu RS ovaj praznik jednostavno ne postoji, iako je predsjednik ZAVNOBIH-a bio čovjek srpske nacionalnosti – dr. Vojislav Kecmanović, a njegovi zamjenici Avdo Humo, Đuro Pucar Stari, Aleksandar Preha, a sekretar Hasan Brkić, koji će kasnije biti prvi predsjednik Vlade Narodne Republike BiH. Na ovom zasjedanju usvojena je Rezolucija, kojom su se Muslimani, Srbi i Hrvati opredijelili za obnovu državnosti BiH, ukinutu 1463. godine, padom Bosne pod Osmanlijsko carstvo. U Sanskom Mostu 1944. godine usvojena je Deklaraciju o pravima građana, koja je po svom sadržaju i kvalitetu preteča današnje Rezolucije Evropske unije o ljudskim pravima.
U sklopu dokumentacije koja se odnosi na tri zasjedanja ZAVNOBIH-a su i dokumenti koji sadrže spisak vijećnika, poredanih abecednim redom. U ime Sreza Sarajevo zasjedanju su prisustvovali pukovnik Sulejman Filipović, profesor Hamdija Čemerlić, profesor Ante Babić, pravnik Rato Dugonjić, radnik Vojo Ljujić i zamjenik člana, Mišo Jokanović iz Blažuja. Osim odluka ZAVNOBIH-a, u Arhivu se nalaze i referati Osmana Karabegovića, Đure Pucara Starog i Rodoljuba Čolakovića, te Proglas vijećnika Muslimana (njih 36), koji su pozvali Muslimane da se priključe NOB-i, kao jedinom pravom putu za Muslimane.
U depou Historijskog muzeja BiH posebno mjesto zauzimaju likovi narodnih heroja Hasana Brkića, Vladimira Perića Valtera, Mladena Stojanovića i Fadila Jahića. Na zasjedanju je izabrano 58 članova, koji će predstavljati BiH na Drugom zasjedanju AVNOJ-a u Jajcu 1943.
S obzirom da je daljnji tok zbivanja u BiH u okviru SFRJ opšte poznat, nema potrebe da se on razmatra, osim činjenice da je u muslimanskom narodu morala da sazrije i da se nametne kao relevantna u političkom, privrednom, kulturološkom i svakom drugom smislu, ogromna većina zadatku doraslih ljudi, odnosno da se Muslimani prvo priznaju kao zasebna etnička zajednica (1968.), a zatim 1971. kao zasebna nacija, koja je ravnopravna sa ostalim nacijama u Jugoslaviji. Iste godine, po popisu stanovništva u Jugoslaviji, Muslimani (sa veliko M) bivaju po brojnosti na trećem mjestu u Jugoslaviji. Stoga je izbor rahmetli Džemala Bijedića za Predsjednika Saveznog izvršnog vijeća Jugoslavije (1971.) bio logičan. Nadalje, on je nakon četiri godine bio ponovo izabran za predsjednika SIV-a, a smišljeno ubistvo spriječilo je da on ne bude i po treći put izabran za predsjednika SIV-a. Budući da je to zahtijevalo izmjenu Ustava SFRJ (da ista osoba može biti predsjednik SIV-a tri put zaredom), taj prijedlog (izmjene Ustava SFRJ) došao je direktno od druga Tita. Međutim, ovu namjeru spriječila je udbaška skupina kojoj to nije odgovaralo, pa je avion, kojim je premijer Bijedić letio ka Sarajevu, oboren u januaru 1977. godine pod do sada nerazjašnjenim okolnostima.
O ubistvu i sudbini Bijedića i svih drugih koji su se zalagali za BiH kao ravnopravnu zajednicu njenih naroda i građana, napisano je mnoštvo tekstova. Međutim, osoba koja je sramno prepuštena zaboravu je rahmetli MUBERA MUJAGIĆ. Naime, ova odvažna i časna žena 1985. godine javno je tražila da se iz školskih programa izbace Njegošev „Gorski vijenac“ i Mažuranićev spjev „Smrt Smail-age Čengića“. Na širi osvrt o Muberi Mujagić podstaknuo me tekst moga kolega prof. dr. Alage Derviševića. Iz njegovog pisma, koje mi je uputio, koristio sam dosta podataka i konstatacija. Jer, kolega Dervišević s pravom tvrdi da su tada na nju paljbu osuli svi tadašnji jugoslovenski mediji, a najžešći su bili oni iz BiH. Razlog je bio u činjenici, što je ustvrdila M. Mujagić, da ova dva djela šire mržmju prema Muslimanima i vrijeđaju njihovo ljudsko i svako drugo dostojanstvo, a što muslimanskim beskičmenjacima mije odgovaralo. I na sastanku podružnice pisaca Sarajeva i Aktiva Saveza komunista, povodom rasprave o nastavnim planovima i programima književnosti za osnovne i srednje škole, Mubera Mujagić se ponovo oglasila, tvrdeći da ova dva djela šire mržnju prema Muslimanima i vrijeđaju ih, odnosno da riječi kao što su bula, Vlah, Turčin, mogu izazvati probleme i netrpeljivost, što se, nažalost, početkom 1990-tih godina potvrdilo u najgoroj mogućoj formi. U daljem obrazloženju ova hrabra i časna žena citirala je samo ono što je u tim knjigama napisano („na krstu se gore usmrđaše …odža riče na ravnom Cetinju… zaudara zemlja Muhamedom,… kako smrde ove poturice. Ako se nekima diže kosa na glavi zbog moga prijedloga, ima ih više onih kojima se diže kosa zbog ovakvih stihova“, napisala je Mubera, a citirao kolega Dervišević. Nadalje, ona je ustrvrdila da se kod neuke djece i neadekvatnih interpretacija ovih djela u ranom uzrastu, može stvoriti animozitet prema drugim ljudima i narodima sa zabludama, utoliko prije što kod nas postoje zablude i nimalo rijetke identifikacije između Turaka i muslimana, pa još ti, tadašnji (i sadašnji) Muslimani, treba da iskupljuju grijehe za onih 500 godina pod Turcima.
Gospođa Mujagić nadalje tvrdi da se na takvim etičkim porukama ovih djela mogu da uče budući nacionalisti raznih boja, reagujući utukom na utuk. Takvih pojava bilo je iz nedavne prošlosti. Stoga je njena interpretacija išla samo u tom smjeru. Kao posljedica iznesenog, nastala je prava ideološka haranga, pa je stoga morala napustiti školu u kojoj je radila. Dakle, praktično, ova časna žena našla se na ulici, jer se na nju digla haranga širom Jugoslavije, posebno od kvazipisaca i poslušnika iz svoga naroda! Ostala je bez primanja i bilo čije zaštite. Tada ju od Muslimana, nažalost, niko nije uzeo u zaštitu. Sve do 2008. godine, kada će preseliti na Ahiret, Mubera je živjela u teškoj bijedi u svom Sarajevu: bolesna, gladna, bez vode i struje, telefona, penzije, zdravstvenog osiguranja, zaboravljena od svih.
Mubera je bila vrhunska intelektualka i pjesnikinja sa brojnim evropskim nagradama i knjigama koje su prevedene na više jezika, zbog čega je primljena u Evropsku akademiju nauka. Bila je učesnik međunarodnih, saveznih i republičkih književnih manifestacija, kao pjesnik, prevodilac i esejista, književni kritičar, a njezini radovi objavljeni su u našim i međunarodnim antologijama. Tako je završila svoj životni put autorica 14 knjiga, članica Evropske akademije nauka, dobitnik četiri velike zlatne medalje i trofeja Italije. Bila je žena godine u Americi. Ali, na njenu dženazu niko od pisaca BiH nije došao. Prošlo je 16 godina od njene smrti, ali nema baš nikakvog spomena o njoj. Stoga postavljam jedno normalno pitanje: zašto bar danas nema naziva po njoj nijedna škola ili ulica u Sarajevu?! Nadalje, postavljam i pitanje: dokle ćemo mi Bošnjaci ponavljati istu grešku i nepravdu, uzdižući u nebesa ljude upitnog karaktera, koji nas vode u nacionalnu propast, a potiskivati i uništavati najveće intelektualce i patriote. Nepravda od svoga naroda najviše boli! Stoga je zanimljivo (ali i tužno) da se povodom Dana državnosti BiH baš niko od zvaničnika ove Države nije sjetio ove hrabre, časne i žene vrijedne svakog poštovanja. I zadnje pitanje: kako očekivati da nas drugi uvažavaju i cijene, kada tako lako zaboravljamo svoje časne i hrabre osobe kojima bi se svaki narod ponosio!? (*)