Sead Alić
Ovih se dana piše i govori o lektorici hebrejskog jezika na Filozofskom fakultetu u Zagrebu koja je svoj umijeća lektoriranja prikupljala u izraelskoj vojsci. Riječ je o Einat Lilian Dotan predavačici na Katedri za židovske studije i istraživanje Holokausta.[1]
Riječ je katedri o kojoj će u javnosti, nadam se, biti još zanimljivih analiza, jer profil lektorice i te kako mnogo govori o profilu katedre o kojoj je riječ. Pred nama je razotkrivanje još jedne dimenzije zanstveno-obavještajne agresije sljedbenika cionizma i to ni manje ni više nego kroz znanost.
Za početak nekoliko zanimljivih sličica o ključnoj osobi te katedre, zagovorniku cionizma, Borisu Havelu.[2]
Bliski susret s Havelom
‘Ima neka tajna veza‘ između naših imena i Boga. Tako bi možda danas njemački filozof Walter Benjamin pojasnio svoju ideju o našoj komunikaciji s Bogom u činu imenovanja stvari i ljudi. S jedne je strane riječ o oponašanju božjeg stvaranja a s druge izražavanje onog što je bitno i što je supstancija božanskoga.
Tako je, primjerice, u pojednostavljenom prijevodu Danijel onaj koji priznaje Boga za svog suca. Elijah je osoba koja izjavljuje da je njen Bog Jahve. Gabriel je onaj kojemu Bog daje snagu. Samuel je svojevrsna objava da je Bog čuo. Isaiah svjedoči da Jahve donosi spas. Nethaniel sugerira da je Bog dao. Michael retorički pita: Tko je to poput Boga. Jonathan znači da je od Boga, da je Bog dao. Joshua znači da je Jahve spasenje. Jeremiah vjeruje da će bog podići. Hannah sugerira milosrđe, odnosno božju milost koja može ozariti i ljudsko biće. Raphael sugerira da Bog liječi…
Svojim imenom dakle ljudsko biće na neki način sudjeluje u objavi samog Boga kroz ta imena. Bog je prisutan u imenima i neodvojiv je od pojedinačnih bića. Bog govori među ostalim i imenima ljudi, on ih određuje i čini bliskim sebi.
Židovska je religijska tradicija tako postavila standarde kojih će se pridržavati i druge religijske hijerarhije. Ima u tome i ljepote i teološke dubine i smisla. Ime je postalo svojevrsna poruka ljudima. Za vjernika sasvim sigurno mnogo znači to komuniciranje s Bogom, o kojemu je Benjamin sjajno pisao u eseju “Über Sprache überhaupt und über die Sprache des Menschen” (O jeziku uopće i o jeziku ljudi).
No nisu svi Židovi bili te sreće da ponesu neko od značenjima bremenitih imena. Mnoge židovske obitelji koje su živjele u Europi ili Americi integrirale su se pa i asimilirale u sredinama u kojima su živjele. Vjerojatno bi njihova imena i/ili prezimena i dalje imala svoje poljske, ukrajinske, njemačke, ruske, američke ili neke druge oblike, da se nije pojavila cionistička ideja okupljanja Židova u Palestini.
Tada se pojavio gotovo čitav pokret preinake imena i/ili prezimena. Naime, oni koji su htjeli biti Bogu bliski, komunicirati s njim imenom, morali su promijeniti svoja imena i/ili prezimena. I to je legitimno, normalno, prihvatljivo, razumljivo… Problem je međutim kada se ta njihova nova uglavnom prezimena promatraju u kontekstu onoga što su te osobe kao doseljenici radile ili rade u Palestini.
Tako je David Grün postao Ben-Gurion, pokušavajući sugerirati Bogu da će raditi na tome da digne ustanak (poput Josepha Ben-Guriona koji se pobunio protiv Rimskog carstva). Britansko ga je carstvo smatralo teroristom, a on je, kao i danas hamasovci, tvrdio da se samo bori za slobodu svoje zemlje. Levi Shkolnik uzeo je prezime Eshkol (grozd kao simbol plodnosti). Ovaj biblijski motiv kojim je komunicirao s Bogom vjerojatno mu je kao premijeru koristio u šestodnevnom ratu 1967. godine koji je umnogome odredio i položaj Palestinaca u njihovoj nekadašnjoj domovini. Yitzhak Yezernitsky iz Bjelorusije je svojim novim identitetom (Yitzhak Shamir) poslao Bogu zamolbu da ga učini oštrom bodljom tvrdom poput dijamanta. S novim identitetom mogao se hrabro uključiti u grupu Irgun koju su Britanci smatrali terorističkom grupom. Povezivali su ga i s ubojstvima Michaela Wilnera 1944. i Waltera Guinnessa 1947. godine. Szymon Perski poželio je biti Orao, pa je promijenio identitet u Shimona Peresa. I on je dio organizacije koju su Britanci smatrali terorističkom (Haganah). Obitelj Mileikowsky se prije doseljenja u Palestinu identificirala s prezimenom Netanyahu. Tako su riječi ‘dar‘ i ‘Bog‘, odnosno Jahve, najavile Božji dar doseljeničkom narodu. Kakav je to dar vidjet će se po završetku Netanyahuovih zločina kada o njima sam ‘Božidar‘ bude razmišljao unutar zidova sličnih onima u Gazi.
Ovih nekoliko primjera ilustriraju ili odanost cionista Jahveu, ili skrivanje cionističke ideje u židovska imena. Budući da će sve ono što će se raditi u Palestini predstavlja neokolonijalističko i imperijalističko udruživanje u zločinački pothvat, za vjerovati je da je ipak riječ o oblačenju prezimena u židovsko ruho radi skrivanja pravih namjera.
Ovo oblačenje u ruho židovstva može biti iz vjerskih, ali i iz nekih drugih razloga. Za vjerovati je da bi vjerske pobude probudile u osobi promijenjenog imena vjeru, a samim tim i toleranciju prema vjernicima drugih religijskih opredjeljenja. Ako pak preimenovanje donosi vojnu ili političku karijeru, onda je sasvim sigurno još nešto u pitanju. Cionistički projekt naime od početka je bio projekt sa ciljevima koji su isključivali palestinske muslimane pa i kršćane. To se bjelodanim vidi tek danas. No to dovodi u sumnju i karakter preimenovanja o kojima je riječ.
Slično je i u drugim područjima. Boris Miletić rođen u Sarajevu bavi se Bliskim istokom, a njegovi aktualni nastupi zahtijevaju da se kritička misao pozabavi i njegovim stavovima. Za početak jedna naizgled površna koincidencija. Boris Miletić je preuzeo majčino prezime i svoju sveučilišnu karijeru realizira s prezimenom Havel[3].
Kako, benjaminovski rečeno, čovjek imenom komunicira s Bogom, potražio sam značenje riječi Havel. Iznenadilo me koliko odgovara karakteru Miletićeve u pravilu propagandno sročene rečenice. Riječ havel označava naime i prazninu, pustinju, nešto bezvrijedno i nebitno. Koincidencija je utoliko što je Boris Havel u osnovi pripovjedač propagandist (što ću u budućim tekstovima pokušati dokazati).
Zasad još samo nužne ograde. Još jednom ću ponoviti da se na temelju imena ili prezimena ne može ni o jednoj osobi reći ništa – ni dobro a još manje loše. Pravo je svakog čovjeka da bira ime Boga kojemu će se moliti, svoje ime, da ga mijenja u skladu sa svojim uvjerenjima. I previše sam puta imao neugodnih situacija kada su moji sugovornici shvatili kako se zovem da bih bilo koga procjenjivao po imenu, religijskoj opredijeljenosti ili svjetonazoru. No u ovo sam područje ušao zbog gotovo nepisanog pravila o promjeni uglavnom prezimena gotovo svih gorljivih zagovornika cionizma. U tome prepoznajem naznake šireg problema za kojega smatram da nije dovoljno pojašnjen.
Što naime ako je židovstvo krinka za običan militaristički kolonijalni pokret koji je u sebi sabrao intencije i kršćanskog cionizma, i Herzlovu utopiju, i želju Europe da se oslobodi Židova bilo holokaustom bilo slanjem Židova u neku treću zemlju? Što ako iza svega stoji stoljećima prikupljani i gomilani kapital-predstavnika naroda kojeg je kršćanstvo svojevremeno osudilo na – bogatstvo? Što ako iza neprihvaćanja Židova kroz povijest stoji upravo židovska isključivost kao društveni karakter ili kolektivno nesvjesno naroda koji se smatra jedinim, odabranim, božjim? Što ako su se spojile želje tog nagomilanog kapitala skrivenog u dubokoj državi i povijesno poznate priče o status in statu o čemu je svojevremeno pisao Dostojevski? Što ako se židovstvo danas koristi kao kamuflaža za ciljeve koji nisu ciljevi Židova vjernika? Što ako je riječ o sprezi interesa i klupku/čvoru koji se ne može razmotati bez slobodnog, otvorenog, necenzuriranog propitivanja svega.
Svaka rečenica svjedoči o karakteru njenog autora. Prazna rečenica svjedoči o pustinji u duši i srcu osobe koja je zapisuje. Propagandna rečenica svjedoči o nekom ekonomskom interesu koji stoji iza nje. Rečenica koja polaže pravo biti shvaćenom kao iskaz određenih znanstvenih nastojanja, ukoliko je propagandnog karaktera, rečenica je koja nam signalizira nedostatak kritičke valorizacije. To je signal na koji treba reagirati.
Nepodnošljiva lakoća (samo)zavaravanja
Posebna su priča Havelovi nastupi zabilježeni kamerom. Iz njih se da odčitati i više nego iz pisanog teksta. Pripovjedač je u video izdanjima slobodniji, jednostavniji u izričaju, pa mu intelektualne omaške lakše isplivaju na površinu. Vrlo često riječ je o zamjeni mjesta uzroka i posljedice. To pripovjedača ne smeta. On nastavlja govoriti o posljedici kao uzroku, zanemarujući historijski kontekst odnosno realne situacije i odnose.
Tako u jednom razgovoru Židove proglašava kontroverznom temom koja privlači ‘neprijateljstva i antisemitizam‘[4]. Ne želi naravno ulaziti u povijest cionističkog kolonijalizma koji je korijen svih nesreća u Palestini. On iz posljedica izvlači zaključak kako Židovi privlače neprijatelje. Time se svi koji ne čine njegovu grešku zaborava cionističkog doseljeničkog neokolonijalizma – proglašavaju neprijateljima i antisemitima (što god to značilo).
Na sličan način neprijateljima označava one koji optužuju Židove za ‘bogatstva i upravljanje medijima‘. Iz toga valjda proizlazi da se o tome ne smije niti razgovarati. On kao cionista smije (u istom nastupu) ispričati vic o predstavnicima tri naroda i njihovom razgovoru o kupnji Mercedesa. (Kroz vic se provlači teza o orijentaciji Židova na velike poslove, jer dok drugi razmišljaju o kupnji automobila marke Mercedes – Židov razmišlja koliko mu treba za kupnju tvornice Mercedes). Drugi međutim ne smiju analizirati inače uvriježeno mišljenje (potkrijepljeno i Talmudom) da sreća nije u ‘obrađivanju zemlje‘ i da će juha zemljoradnika uvijek biti posna.
Pripovjedač je svoje gledateljstvo podsjetio i na Jeruzalemski sindrom. Riječ je o psihološkom fenomenu koji se često događao a sastoji se u činjenici da su se nerijetko posjetitelji Jeruzalema nakon povratka iz Jeruzalema počeli ponašati kao mesija. Naš pripovjedač je bio više puta u Jeruzalemu a to se vidi i po njegovim tekstovima.
Havel vidi samo ono što opravdava postojanje Izraela i metode te teokratske države cionističkih fanatika. On će se, kao kršćanin, retorički pitati što bi trebao reći kada mu se pokažu slike povrijeđenog djeteta. Ne daje odgovor jer je svaki odgovor koji bi došao iz njegove pozicije bolno pogrešan. Umjesto odgovora pripovjedač se sjeća Pavla i njegovih riječi o tome kako treba poštovati vlast. Interesantno je kako mu se ne upali kritička lampica koja signalizira jednostranost u pristupu, jer – prvi cionistički doseljenici došli su u državu koja je imala vlast. Došli su s palestinskim putovnicama. Čak su i potpisali da će se pridržavati zakona te države. Ako dakle treba slušati Pavla onda su i doseljenici trebali slušati. Ako su cionisti organizirali terorističke skupine za krađu palestinske zemlje, zastrašivanje Palestinaca, a kasnije i protjerivanja, onda i Palestinci imaju i te kako pravo pružati otpor. To što su u početku britanski imperij a kasnije američki bili na strani doseljenika, splet je igre židovskog kapitala, antižidovskog kršćanskog cionizma i cionističkog igranja na kartu mitskih priča.
Pripovjedač ne može izaći iz okvira svoje priče. Havelu su okvire postavili cionisti nategnutom interpretacijom biblijskih priča. Otuda Havel govori o ‘vraćanju naroda u njegovu zemlju‘. Po sličnoj, potpuno nategnutoj logici, muslimani bi mogli tvrditi da su jedina religija koja je izmirila sve dosadašnje objave i da je svaki čovjek rođenjem musliman, pa prema tome sve zemlje pripadaju muslimanima. Nafta bi otuda trebala biti korištena za kupnju medija i razvijanje organizacija koje bi širile misao o ‘povratku svijeta muslimanima‘. Besmislenost takvih tvrdnji i takve orijentacije gubi se u svjetlu pozivanja cionista na biblijske priče.
O ‘povratku Židova u svoju zemlju‘ Havel govori kao o duhovnoj stvari. Nije dakle riječ o doktrini ili politici. Zemlju treba zauzeti iz duhovnih razloga. Da se uistinu bavi duhovnom dimenzijom vjerojatno bi nas poučio kako je jedino pravo posjedovanje ono duhovno, te da bilo kakvo obećanje od univerzalnih bića može biti samo poziv na vlastito duhovno uzdizanje. Za to nam nije potrebna zemlja u geografskom smislu. Potrebna je ljudska duša kao jedini istinski hram svega što je uzvišeno. (Nažalost i onoga što je na suprotnoj strani).
Interesantno je da naš pripovjedač (koji je u isto vrijeme i znanstvenik) zna kako Bog (ponajviše) radi na tri stvari, na Crkvi, Izraelu i narodima. Nije poznato u kojoj je znanstvenoj literaturi naš teolog u ruhu znanosti pronašao zabilježene namjere Boga. U velikoj je prednosti pred nama običnim smrtnicima (koji se čak i ne smatraju pravim znanstvenicima – jer su ta mjesta zauzeli političari s lažnim diplomama i lažni znanstvenici u teološkim haljama). Pripovjedač dakle zna što je Bogu interesantno, a sasvim je sigurno da je jedna od tih stvari Izrael. Tu gotovo da prestaje mogućnost razgovora. Ako je naime znanstvenik Havel trbuhozborac samoga Boga, onda se mi ne razgovaramo sa Havelom rođenim u Sarajevu nego sa samim Bogom koji nam se objavljuje kroz Miletića (po majci Havela). Jeruzalemski sindrom na djelu.
Za razliku od Drugog vatikanskog koncila Havel sljedbenike islama smješta među paganske narode, jer su tamo svi narodi koji ‘ne prepoznaju vrelo judeokršćanske duhovnosti… uključujući i islam naravno‘. Tu međutim dolazi do prijepora između Boga čija je jedna od najvažnijih tema Crkva i Boga čija je jedna od najvažnijih tema Izrael. Drugi vatikanski koncil je crkva, a judeokršćanstvo kako ga vidi Havel predstavlja politički oblik apologije zločina cionističkog neokolonijalizma. Kojem Havelu vjerovati? Ili, kojem Havelovom Bogu vjerovati?
Iracionalna je smatra Havel mržnja prema Židovima. Elemenata iracionalnog, složit ćemo se odmah, u toj mržnji ima. No zadatak bilo kojeg znanstvenika, bilo koje orijentacije, trebao bi biti analiza mržnje prema Židovima, koja se prečesto pojavljivala kroz povijest. Tek nakon takve analize moglo bi se razgovarati o postotku iracionalnosti u toj mržnji. Danas Havel govori isključivo o mržnji koja dolazi s islamske strane. Što je međutim s mržnjom onih kršćana koji su kroz stoljeća mrzili narod zbog razapinjanja Isusa na križ? Što je s mržnjom kršćana nacizma koji su kumovali holokaustu?
Je li moguće da sva mržnja dolazi iz ljubomore što se Bog obratio Židovima i njih odabrao kao ‘svoj‘ narod? Kako to da sve ostale naš pripovjedač nekritički stavlja u ulogu vraga koji će dakako najviše mrziti one kojima se sam Bog obratio? Koja je to nova teologija i nova politika sadržana u riječima: „Sve što možemo znati sadržano je u Bibliji koja je dana Židovima. Nakon toga objava više nema“? Pripovjedač u ruhu teologa uzdiže sada Bibliju na razinu epistemiologije. On zna jer je trbuhozborac, a zna na temelju Biblije jer Biblija objašnjava kako je moguće znati ono što se zna.
Izvodi koje Havel koristi indikativni su. Razotkrivajući. Zločine cionizma zadnjih sedam desetljeća (a događali su se i ranije) želi prikriti Hamasovom akcijom otpora izvedenom sedmi listopada. Optužuje sve one kojima povijet ne počinje tog datuma. Optužuje ih za šutnju koju poistovjećuje sa šutnjom o pokušaju istrebljenja Židova od strane nacizma. Tako se još jednom vraćamo na središnju temu židovskog identiteta – holokaust. Drugi nisu ubijani u milijunima; drugi nisu isrebljivani. Drugi nisu isto što i Židovi jer se Židovima objavio Bog i ostavio dokument (koji je slagan oko tisuću godina).
Kad govori o protivnicima rasizma i aparthejda u Izraelu, o ljudima koji pokušavaju osvijestiti javno mnijenje o tome što se uistinu događa u Izraelu – Havel govori o ‘par žena koje se pjene‘ i ostalima koji su ‘iz Bosne‘. Ne znam da li pripovjedač Havel smatra da intelektualce iz Bosne ne treba uzimati za ozbiljno. Kao rođenog Sarajliju trebalo bi ga upozoriti da je Sarajevo još uvijek u Bosni (i Hercegovini).
„Državu Izrael i cionizam – smatra Havel – stvorili su Židovi koji su vjerovali u ljudsku dobrotu“. Ova je rečenica koliko neistinita toliko i propagandna. Ona se ne temelji na činjenicama nego preko činjenica navlači ideološki plašt propagandne laži. Poznato je naime da su i sami Britanci koji su cionistima u početku bili naklonjeni shvatili da je riječ o teroristima. Ubijanje palestinskog naroda započelo je s prvim cionističkim useljenicima (iza 1917. godine). Oni su, prema Havelu, vjerovali u ljudsku dobrotu. Vjerojatno na sličan način na koji danas egzekutori izraelske administracije vjerujući u ljudsku dobrotu ubijaju djecu i žene pripadnika vjere koja treba biti istrijebljena. Židovski su teroristi dakle vjerovali u ljudsku dobrotu pa su iz tog osjećaja krenuli u ubijanje i raseljavanje Palestinaca. S vjerom u dobrotu osvojili su mnoga sela i priskrbili sebi mnogo zemljišta. No ipak ne dovoljno. Mali postotak istrebljene zemlje podebljale su Ujedinjene nacije darujući im 55 posto Palestine. No Havel je u dosluhu s Bogom pa on zna.
A zapravo iza te igre s dobrim ljudima stoji pokušaj objašnjenja promjene stava židovske vjerske zajednice. Vjernici su smatrali da ne zaslužuju zemlju (kako god to interpretirali) te da u progonstvu moraju čekati Mesiju. U činjenici da su ateistički elementi bili najprisutniji u ranom cionističkom pokretu Havel čita ljudsku dobrotu ranog cionizma. Cinično. Uostalom kao i sve ostalo.
Mitski trenutak nastanka Izraela Havel vidi u činjenici da se 600.000 Židova obranilo od napada arapskog svijeta. U tome vidi znak koji pripisuje nečemu nadnaravnom, nevjerojatnom, vjerojatno božjem uplivu. I umjesto da u tome vidi politički i vojno obojeni početak spartanskog vojnog poligona na Bliskom istoku, Havel u tome vidi znak koji je privukao i Židove-vjernike. Umjesto da u tome vidi zamku koja će razotkriti sve pa i isključivost židovskih vjernika, Havel u tome vidi božanski znak da s terorizmom ‘ljudske dobrote‘ treba nastaviti.
„Vidite koliki je Izrael u odnosu na muslimanski svijet“ govori politolog u svom predavanju. Predodžbu o veličini Izraela koristi da bi rekao kako nije sve u veličini države, tj. da ima tu i ‘nečeg dubljeg‘. Da, Bog i dalje kao jednu od svojih središnjih tema promišljanja ima Izrael. No politolog Havel ide još dalje. Iz toga izvlači stav da bismo se trebali okoristiti ovim geostrateškim iskustvom pa shvatiti da su nam potrebne metode ‘koje sekularni um nema‘: „Imati duhovni uvid – govori Havel – razabirati duhovne stvari je enormna prednost u današnjim političkim procesima jer zapravo su mnogi procesi prožeti neracionalnim stvarima i jedan od takvih sukoba je ovaj u Izraelu“.
Mržnja je dakle neprihvatljiva jer je iracionalna, a znanstvene metode treba obogatiti znanjem o procesima koji su prožeti neracionalnim stvarima… Mržnja Palestinaca je – uspijeva i to izreći – metafizička. Pripovjedač, znanstvenik i teolog izlaze na scenu jedan za drugim a da ne stignu niti promijeniti kostime. Iza kulisa je i prikriveni filozof.
Havel zaboravlja tko je došao u čiju zemlju. Smatra vjerojatno da su ljudi Kur’ana morali poštovati ljude Biblije i onda kad su im smrt donosili, kad su im oduzimali ili spaljivali kuće, kad su ih protjerivali. Jer riječ je bila o dobrim ljudima. Umjesto da kao znanstvenik objektivno sagleda situaciju pa da, primjerice kao Pappe piše o taktikama i strategiji oduzimanja palestinske zemlje od Palestinaca, o cionističkom terorizmu koji će rezultirati otporom – cionista Havel izjavljuje: „Arapi su se brzo isprofilirali kao ključni neprijatelji židovske države. Do osamdesetih godina nije jasno zašto…“. Dakle, dok pravi znanstvenici pojašnjavaju slijed otimanja palestinske zemlje i pojavu otpora Palestinaca koji su na otpor osuđeni – Havel ne vidi razloge za neprijateljsko ponašanje Palestinaca… No kako je to velika tema poziva potencijalne studente da upišu njegov kolegij pa će im sve objasniti.
Zanimljiva je i Havelova argumentacija prezentirana u razgovoru sa Željkom Markić.[5] Niti tu Havel se ne osvrće na aktualno etničko čišćenje u Palestini. Ne vraća se do 1917. godine kada je sve ozbiljnije počelo, nego se vraća dvije tisuće i nešto godina unazad. Nije mu bitno što izraelska vojska radi danas – važno mu je je li Palestina imala svoj novac ili imala kralja. U najmanju ruku kao da je narod koji nije imao svoga kralja ili svoj novac dopušteno ubijati. Ako se riječ Palestina nije vezala uz određeni narod, kako u razgovoru tvrdi Havel, svejedno je neprihvatljivo da se taj narod koji je živio i živi u Palestini – ubija. Cinična je tvrdnja da se palestinska nacija uvodi šezdesetih godina kako bi se suprotstavila Izraelu. Istina je da su se narodi Palestine suprotstavili cionističkom doseljeničkom kolonijalizmu i da nisu čekali šezdesete da bi pokazali kako su cionisti u svakom pogledu pretjerali.
Pripovjedač nam pojašnjava: „Isus kaže spasenje dolazi od Židova. Pavao govori da su nežidovski kršćani divlja maslina koja je cijepljena na židovski narod“. I sve u tom stilu. Nije sasvim jasno da li tezu koja kaže da je Isus rekao da spasenje dolazi od Židova govori Havel teolog, Havel politolog, Havel ideolog, Havel političar ili samo sljedbenik cionizma. Ako govori kao sljedbenik cionizma uvrstit ćemo ga u navijače jedne zlokobne politike i smatrati nevažnim. Ako je riječ o teologu, pitat ćemo ga o izvoru koji potvrđuje da je Isus kao povijesna osoba upravo to rekao. Budući da odgovora na to nema, jer se sam Isus prema biblijskoj predaji bunio protiv krutosti židovskog svećenstva – ostaje nam konzultirati Havela politologa. No tek tu nastaju pravi problemi jer je kao politolog Havel ušao u područje teologije da bi naoružan oružjem ideologije prodavao priče ‘znanstvenog‘ karaktera. Najgore pak od svega je da je riječ o sveučilišnom profesoru koji odgaja mlade ljude za znanost i za znanstvene pristupe.
Ponavljajući da je riječ o ‘židovskoj zemlji‘ Havel povlači paralelu sa Hrvatskom. No umjesto da izjednači poziciju Hrvata s Palestincima, on izjednačava pozicije Hrvata i cionista. Da bi to barem nekako opravdao izmišlja tezu o džihadističkom konceptu koji bi trebao biti u korijenu palestinskog otpora. Nisu dakle krivi cionisti koji su došli u tuđu zemlju. Nije kriv cionistički terorizam. Nije krivo etničko čišćenje. Palestinci su naprosto slijepi sljedbenici džihadističkog koncepta. Oni su se nadahnuli tajnim džihadističkim spisima pa su postali prijetnja Izraelu čiji legitimitet eto leži u samoj Bibliji. Memorandum SANU i Načertanije postaju baba-roga koja se poistovjećuje s ‘teorijom džihadizma‘.
U razgovoru obavljenom na podkastu Velebit Havel je još jasniji.[6] Tvrdi da je hrvatski narod u Bosni i Hercegovini bio izložen džihadu („Prvi narod koji je bio žrtva džihada u Europi su Hrvati. Armija BiH je ratovala protiv Hrvata“). Konzekventno: ako se Palestinci nisu imali pravo braniti za svoj opstanak u Palestini, onda se niti Bošnjaci nisu imali pravo boriti za svoj opstanak u Bosni i Hercegovini. I Palestinci i Bošnjaci od žrtava postaju teorijski potkovani zavjerenici.
Ima još. Havel dovodi u pitanje inače već dosta poznat stav o dogovorima Tuđmana i Miloševića o podjeli Bosne. Kaže da je to nevjerojatno koliko i teza o eventualnom propuštanju Hamasa kroz zid… Budući da je teza o dogovoru Tuđmana i Miloševića historijska činjenica, znači li to da nam Havel potajno priznaje prešutno propuštanje Hamasovih vojnika kroz zidove Gaze?
Kroz svoje nastupe Havel sebe predstavlja kao teoretičara koji je razotkrio teoriju džihada. Vjerojatno sebe vidi kao nekog malog Huntigtona koji će nam objasniti sukob civilizacija u Palestini i sukob civilizacija u Bosni i Hercegovini. Da nije opasno bilo bi smiješno.
Nisam neki beskompromisni branitelj ideje znanosti. Suvremenost nam je pokazala kako znanost prečesto koketira s različitim političkim ideologijama. No jedno je ne prihvaćati nekritički sve što znanost daje a drugo pozivanje na dogmu znanosti da bi se potvrdila i znanstvenom učinila dogma nekog drugog područja. Ovaj drugi način indikativan je za znanstvenike kojima je od znanstvenosti ostala institucija u kojoj rade odnosno titula uredno složena na vratima kabineta.
Nisam niti pobornik čistunstva filozofije ili srodnih nauka, odnosno znanosti. Mišljenje, a posebno mišljenje oslobađanja, mora propitivati svaku rječicu svog ljudskog sliva. Bitne pritoke rijeke mišljenja dolaze iz teologije, odnosno iz svih teorijskih pristupa koji promišljaju neku od ljudskih ideja Boga. No jedno je propitivanje birokratiziranog teologiziranja a drugo samo birokratiziranje ljudskog propitivanja Boga. U tom je kontekstu važno istaknuti da bez ulaska u teologiju nema rješenja za čovječanstvo kao što ga nema ni bez izlaska iz teologije.
Estetiziranje politike, primijetio je još Benjamin, vodi u fašizam. Primijetiti je da je prečac tom putu teologiziranje politike. Udruživanjem teologijskog pristupa i političke (politološki obrađane ideje) najkraći je put do nekritičkog prihvaćanja totalitarnih tendencija.
Kada se svemu tom pridoda povijesnost kao horizont djelovanja teološke ideje obučene u ruho neke aktualne svakodnevne politike – onda dobijete profil osobe koja je i znanstvenik i teolog i političar i povjesničar i propovjednik i objavitelj radosne vijesti i filozof, a da ta ista osoba zapravo nije ništa od toga.
Nekritička misao se ne spaja s filozofijom. Teološka dogma može koketirati s političkim idejama ali će u rezultatu donijeti svjetonazorsku isključivost i ideologiju rata. Povijesnost jest horizont realiziranja od čovječanstva prihvaćenih ideja, konstrukata, koncepata, ali te se ideje ne smiju iz mitskih vremena i priča prenositi kao povijesne činjenice. (*)
[1] Više u H-alteru u tekstu Alena Mikeca: Lektorica u uniformi: https://h-alter.org/hrvatska/lektorica-u-uniformi/
[2] Više u knjizi koja će se do kraja godine pojaviti: Sead Alić: PALESTINA I, SADizam u Palestini
[3] U emisiji Otvoreno HRT-a Boris Havel je cionističke zločine u Palestini gorljivo branio. Izišao je iz svoje sveučilišne odore i ušao u područje propagandnog djelovanja. Ponavljao je dijelove mitologije koju je preuzeo od cionističke mašinerije, niti ne pokušavajući akceptirati kritiku te ideologije koja dolazi od strane židovskih povjesničara. Njegovo nekritičko inzistiranje na pravdanju zločina koje cionisti svakodnevno provode u Palestini ostat će trajnim dokumentom o tome kako znanstvenik ne smije misliti, govoriti i jednodimenzionalno misliti. Bila je to očigledno propagandno zastupanje ideje etničkog čišćenja koje je u gledateljima te emisije samo moglo probuditi zgražanje. Inače razgovor je vođen na temu Treba li Hrvatska priznati Palestinu. Istu večer na TV NOVA u dnevniku je za gledatelje postavljeno isto pitanje. Za priznanje Palestine glasalo je 75 posto gledatelja.
[4] https://www.youtube.com/watch?v=hmRQl2m1_dg